povecalo
LOGIN
Register
povecalo
TRAŽILICA
iPazin forum


Oct
Preveslali Volvo za deset kamiona?

Vladimir Debeljački (59), nesuđeni kupac kuće nestale Crikveničanke Marije Gebauer Micike, prekjučer je s lisičinama na rukama dopraćen iz riječkog zatvora u pazinski Općinski sud. Sjeo je na optuženičku klupu zajedno sa svojim, nekada velikim poslovnim partnerom Emanuelom Cotićem (38) zvanim Buco iz Motovuna.

Cotić je optužen za 12 kaznenih djela iz oblasti gospodarskog kriminaliteta, a Debeljački za deset kaznenih djela pomaganja u izvršenju kaznih djela – prijevara u gospodarskom poslovanju, pronevjerama i krivotvorenju službenih isprava.

Prema optužnici koju zastupa pazinska zamjenica općinske državne odvjetnice Kristina Baćac-Rajko, poslovni partneri su se svojim rabotama domogli gotovo milijuna eura. Tvrtku TD Volvo Truck Corporation iz Zagreba oštetili su za 550.000 eura, odnosno 4.020.500 kuna, banku Hypo-Steirmark iz Graza za 156.170 eura (u protuvrijednosti 1.141,600 kuna) i špeditersku tvrtku Vinjani-Šped d.o.o. za 750.692 kune.

Nasjeli i banka i Volvo

Pred vijećem kojim je predsjedao sudac Denis Hek raspliće se klupko zamršenih odnosa Debeljačkog i Cotića koji je započeo u ljeto 2002. Optuženike je međusobno upoznao Cotićev rođak Boris Cotić koji se bavio autoprijevozničkim poslovima. Emanuel Cotić je tada bio vlasnik i direktor tvrtke TD C.D. d.o.o. iz Motovuna.

Debeljački i Emanuel Cotić su ugovorili u predstavništvu Volva u Zagrebu kupovinu deset kamiona Volvo za tvrtku C.D. No, morali su uplatiti 20 posto vrijednosti kamiona pa su smislili plan kako se domoći tih 200.000 eura. Otišli su u Hypo banku s pričom da kupuju dva kamiona, a ne deset. Kad je Volvo od banke dobio na račun polog, Cotićevoj tvrtki je prvo predao pet kamiona, a kasnije još pet. Međutim, kvaka je bila u tome, što u Volvu, a još manje u banci, nisu posumnjali da njihovo hipotekarno vlasništvo nad kamionima predstavlja mrtvo slovo na papiru.

Da bi bili uvjerljiviji, Cotić i Debeljački pozvali su svoje kreditore u Motovun i bogato ih počastili u jednom od najpoznatijih istarskih restorana koji je u vlasništvu Emanuelovog oca Miljenka Cotića. Kamione je trebalo registrirati i platiti carinu pa je Cotić otišao kod špeditera Vinjani-Šped. Budući da nije mogao platiti sve špediterske usluge, prodao im je jedan kamion za 750.691 kunu.

Bijeg od kamatara

Boris Cotić pomogao je u pronalaženju vozača kamiona, počela je izgradnja tunela Sveti Rok, ali trebao je novac za benzin, plaće, tekuće održavanje, trebalo je vraćati kredite banci… Počeli su se zaduživali kod kamatara, a kad je voda došla do grla – krivotvorili su dokumentaciju i preko noći je vlasnik tvrtke C.D., ni kriv ni dužan, postao jedan zagrebački gastarbajter.

Naravno, čovjeku su počeli stizati računi pa se javio banci i Volvu tvrdeći da nema pojma o kamionima i da on nije vlasnik tvrtke C.D. Sve je prijavljeno policiji i dok su trajali izvidi, kamioni su preko noći nestali iz Hrvatske. Odvezeni su u Šid kod dobrog znanca Debeljačkog.

Cotićevo ime odjednom je osvanulo u ulozi udjelničara u tvrtki Karin-komerc Mirka Dubroje, i to u omjeru 9,09 posto, te time i vrijednosti od 1.190.000 američkih dolara u osnivačkom kapitalu. Karin-komerc tako je dobio sedam novih kamiona, a na prometnim dozvolama više nije bilo ime vlasnika TD C.D. d.o.o., već jednostavno Emanuel Cotić. Kasnijom istragom je utvrđeno da su prometne dozvole koje su krivotvorili nestale iz stanice za tehnički pregled vozila u Makarskoj.

Svjedočila su i dvojica Zagrepčana koja su vijeću potvrdila da su posredovala kod nekih ljudi (nipošto ne izgovarajući riječ kamatari) koji su Cotiću pozajmili 150.000 eura. Dakako, oba svjedoka poznaju Debeljačkog, a Cotića su upoznali neposredno prije nego li je dobio novac na ruke. Suđenje se nastavlja 29. studenoga kada će optuženici iznijeti svoje obrane.

Debeljački u zatvoru, Cotić pred deložacijom

Debeljački je od kolovoza u riječkom zatvoru na izdržavanju kazne zatvora jer je u Zagrebu isti stan prodao trima kupcima. Uhićen je na Bajakovu temeljem tjeralice jer je izbjegavao odlazak u zatvor.

Cotić je jedva prije par dana izbjegao deložaciju.

– Na sto sam muka kako se izvući, požalio se Cotić. Banka i Volvo traže svoje, do kamiona više ne može i čeka ga sigurna kazna. I sve to u režiji svog “dobročinitelja Debeljačkog”, kako ga je svojedobno oslovljavao. Sada je za njega lopov i prevarant.

Inače, Cotić od početka procesa uz svog odvjetnika Vlatka Nuića iz Pule ponavlja da je bio pijun i žrtva prevaranta Debeljačkog. Debeljački, pak, uz odvjetnika Tomislava Sabljara, tvrdi da on s tim poslom nema nikakve veze. Cotića, kaže, poznaje jer je u njegovom zagrebačkom uredu u Jurišićevoj ulici iznajmio poslovni prostor i to je sve. Uostalom, nije se potpisao na nijedan dokument. (Piše Branko ŠKORIĆ/Novi list)

glasistre.hr

Odgovor / ispravak Emanuela Cotića

“U tiskanom izdanju „Glasa Istre“ od 30. listopada 2011. godine objavljen je pod naslovom „Preveslali Volvo za deset kamiona?“ članak autora Branka Škorića, u kojem se mene prikazuje na vrlo negativan način.

U tom se članku mene dovodi u vezu sa raznim nečasnim radnjama i kaznenim djelima; jedini upitnik se nalazi u naslovu.

U preostalom dijelu članka predstavlja vaš autor B. Škorić kako sam ja bezuvjetno kriv za sve što mi Državno odvjetništvo stavlja na teret. Intonacija članka ne ostavlja nimalo mogućnosti da ja nisam kriv.

Držim da je takvo postupanje novinara protivno odredbi toč. 17. Kodeksa časti hrvatskih novinara, koja moralno obvezuje novinare da u prilozima o sudskim postupcima poštuju ustavno načelo pretpostavke nedužnosti optuženika.

Novinar B. Škorić, kao pisac izvješća iz sudnice, morao bi poznavati osnovne odredbe o kaznenoj odgovornosti. Od svih stvari koje kao okrivljenik moram proživljavati u iznimno neugodnom kaznenom postupku, odvjetnici su me upozorili da kod najtežeg („glavnog“) djela koje mi se stavlja na teret (prijevara u gospodarskom poslovanju, kako uredno bilježi novinar B. Škorić) mora Državno odvjetništvo dokazati da sam postupao sa tzv. izravnom namjerom.

Moj branitelj i ja – nakon uvida u isprave u iskaze svjedoka – mislimo da takvo što nije izgledno.

Ja osobno čak – sa sigurnošću – znam da ništa što sam radio u svezi tvrtke C.D. nisam činio sa namjerom da pribavim protupravnu imovinsku korist.

Novinar B. Škorić svakako nema neposrednog saznanja o misaonim procesima u mojoj glavi, očito nije razgovara sa svjedocima (niti je čak bio na ranijim sudskim raspravama, kada su svjedoci bili saslušavani) i očito nije imao prilike pregledavati pojedinačne isprave koje se nalaze u sudskom spisu. Sa takvom skromnom razinom informiranosti, posve je neprikladno da novinar izričito za nekoga tvrdit kako je sudjelovao u prijevari „teškoj“ oko milijun eura.

U najmanju ruku bi si novinar trebao postaviti pitanje gdje mi je tih milijun eura: ja znam da moja imovina nakon poslovanja sa tvrtkom C.D. nije porasla (dapače).

Ono što mogu priznati kao svoju „krivicu“ iz cijelog zamršenog slučaja, jest da sam vjerovao osobi koja moje povjerenje nije nipošto zasluživala – Vladimiru Debeljačkom. Čudi me, međutim, koliko dugo je – barem djelomično – toj osobi vjerovalo čak i Državno odvjetništvo. Makar moj branitelj već nekoliko godina zahtijeva da se u kaznenom postupku vještačenjem utvrdi tko je – falsificirajući moj potpis – odobravao razne isplate pomoću kojih je iz tvrtke C.D. d.o.o. „izvučen“ visoki novčani iznos, Državno odvjetništvo nije pokazalo interes da se na taj način utvrdi kamo je otišao novac sa žiro-računa tvrtke C.D.

Riječ je o isplatama koje su se dogodile u vrijeme nakon što je Vladimir Debeljački bez moje suglasnosti odnio cjelokupnu dokumentaciju firme iz knjigovodstvenog servisa u Pazinu u knjigovodstveni servis u Zagrebu. Ja kod tog zagrebačkog knjigovođe nisam nikada niti bio i nisam kod njega potpisao niti jedan virman za isplate kojima je iz tvrtke otuđen novac. Interesantno je napomenuti, da taj knjigovođa svjedoči da mu je dokumentaciju tvrke C.D. donio Vladimir Debeljački, i da je Vladimir Debeljački naposljetku tu dokumentaciju iz njegovog knjigovodstvenog servisa bio i odnio (nakon čega se poslovnim knjigama gubi trag). Usprkos tome Vladimir Debeljački ima hrabrosti da – suprotno svakoj logici – tvrdi kako sa poslovanjem tvrtke C.D. nije imao nikakve veze.

Vrijedno je još napomenuti, da se može vođenje postupka protiv mene u znatnoj mjeri pripisati ekonomskom interesu tvrtki „Volvo Truck Company“ iz Zagreba i Hypo Steiermark Kraftfahrzeug – und Maschienenleasing GmbH iz Graza da se utvrdi kako sam baš ja počinio kaznena djela. Kamioni su naime bili kasko osigurani (novcem moje obitelji, uzgred) i pokretanje kaznenog postupka protiv mene očito je predstavljalo najlakši put ka realizaciji odštete po policama koje su bile vinkulirane za osiguranje dugova prema „Volvu“ (iz Goeteburga, Švedska) i „Hypu“ iz Graza. Pri tome sam duboko razočaran razmjerima nesuradnje tih firmi u pokušaju da se kamioni – kao nezakonito otuđeni – vrate od tvrtke „Karin – Komerc“ iz Šida (R Srbija). Nije od pomoći bilo niti to što „Volvo“ ima predstavništvo u Srbiji.

Na kraju moram naglasiti da ja nisam postupao sa nikakvim prijevarnim namjerama prema „Volvu“ ili prema bilo kome drugom. Moja je namjera bila da normalnim poslovanjem ostvarim zakonitu zaradu. Nažalost je to moje nastojanje djelovanjem Vladimira Debeljačkog iskrivljeno u pravcu koji je meni i mojoj obitelji donio samo gubitke i nevolje: još i danas svaki mjesec plaćamo „Hypo banci“ kredit pod teškim uvjetima, radi podmirivanja gubitaka iz tih poslova.

Emanuel Cotić

Podijeli ovu vijesti sa prijateljima... |

Comments are closed.

OTP banka