17 000 hodočasnika na beatifikaciji istarskog mučenika

67023_397664230359837_1343180992_nU pulskoj Areni na euharistijskom slavlju okupili su se svi hrvatski biskupi i više od 670 svećenika iz domovine i inozemstva, a zbog beatifikacije je doputovalo oko 17.000 hodočasnika.

Kardinal Amato istaknuo je kako je bl. Bulešić istinski junak Crkve u Hrvatskoj, koja je četrdesetih godina prošlog stoljeća pretrpjela žestoki progon.

„Crkva u Hrvatskoj je četrdesetih godina prošloga stoljeća bila žestoko progonjena. Tada je ubijeno 17% hrvatskoga klera. Svima je poznato ime blaženog Alojzija Viktora Stepinca, kardinala Svete Rimske Crkve. U svojoj je domovini Hrvatskoj hrabro branio vjersku slobodu, zato je uhićen je i strpan u zatvor, a potom u kućni pritvor u Krašiću gdje je 1960. godine i preminuo od bolesti koju je zadobio u zatvoru“ , istaknuo je kardinal.

Govoreći pak o mučeničkoj smrti blaženoga Bulešića, rekao je da je monsinjor Jakob Ukmar, delegat tršćansko-koparskog biskupa, u nedjelju 24. kolovoza 1947. godine u župi Lanišće trebao podijeliti sakrament potvrde.

„Misa je bila predviđena za devet sati, ali je započela sat ranije zbog bojazni od mogućih nereda. Komuniste je razljutila ta izmjena te su stoga naoružani upali u župni stan. Sve su porazbijali po stanu te potom i u crkvi, a velečasnoga su Bulešića mučili. Dok su ga udarali, zazivao je: ‘Isuse, primi dušu moju’. Kad su ga pak oborili na pod, jedan ga je krvnik više puta nožem ubo u vrat. Ubojica je potom iz stana izišao krvavih ruku i oprao ih u koritu za napoj stoke. Na sudu je bio oslobođen“, ustvrdio je kardinal Amato.

Kardinal Angelo Amato poručio je da nas mučeništvo vlč. Miroslava Bulešića poziva na ustrajnost vjere, kako se više nikada ne bi ponovila tragična Kajinova gesta, nego da bi se poštovala i obdržavala Isusova zapovijed ljubavi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ da se živi u miru, bratstvu i ljubavi.

Iz brojnih svjedočanstava osoba dostojnih povjerenja, istaknuo je kardinal Amato, slijedi da je don Miro bio svjestan svoje misije prema vjernicima.

„Osim služenja svete mise i propovijedanja, revno se posvetio vjeronauku za djecu, odgoju mladeži i formaciji odraslih, poboljšanju liturgijskog pjevanja, slušanju ispovijedi, moljenju krunice, promicanju pobožnosti Presvetome Srcu Isusovu i Marijinu”, nadodao je.

„Don Miro nas poziva da budemo jaki, odvažni i ustrajni u vjeri, tom vrijednom daru koji rasvjetljuje našu pamet za vidjeti istinito i upravlja naše srce za činiti dobro. Korijen ljudskog bratstva jest vjera koja – kako kaže papa Franjo – ,nas poučava da je u svakome čovjeku blagoslov za mene, da nam svjetlo Božjeg lica svijetli preko našeg brata. Zahvaljujući vjeri spoznajemo dostojanstvo svake pojedine osobe.’ (Lumen fidei, br. 54). Kad se vjera zasjenjuje, upada se u opasnost gubljenja zdravih temelja ljudskog suživota. ‘Vjera rasvjetljuje društveni život; posjeduje stvaralačko svjetlo za svaki trenutak povijesti, jer sve događaje smješta u odnos s izvorom i odredištem svega u Ocu koji nas ljubi.’(Lumen fidei br. 55)”, naglasio je kardinal Amato.

Mladić koji je pobijedio komuniste

U ranome kršćanstvu feniks je bio simbol za uskrsnuće, a tko može protiv vječnoga života? Komunisti su mislili da će ga moći pobijediti time što su ubijali ljude Crkve – i svećenike i laike. Na žalost, djeca i unuci tih ubojica i danas se trude sakriti zlodjela svojih očeva i djedova. Tako nastane „lex Perković“ u naše vrijeme, a ranije grobišta razasuta po šumama da se tijela žrtava ne mogu pronaći niti izbrojiti. Ipak, Providnost je jača od zla. I upravo u mjesecima kad se Hrvatska crvenila pred Europom zbog ozakonjenja prikrivanja komunističkih zločina zaštitom od izručenja osumnjičenih hrvatskih građana zemljama članicama EU za zločine počinjene prije 2002. godine, iz Istre se diže svjetlo iz pepela – lik mladog svećenika mučenika kojega su ubili komunisti 24. kolovoza 1947. godine, Miroslava Bulešića. Njegovo uzdizanje na čast oltara pobjeda je nad komunizmom, a njegovo geslo: „Moja osveta je oprost!“ trijumf je Božje ljubavi proslavljene u mučeničkoj krvi!

Miroslav Bulešić – Stepinac za Istru

Ono što je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac za zagrebačku Crkvu, ali i Hrvatsku, to je Miroslav Bulešić za Istru. Tako je njegovo značenje opisao mons. Želimir Puljić. A između ova dva mučenika iz komunističkih vremena postoji veza. I Alojzije Stepinac žrtva je toga totalitarizma. Providnost ih je povezala i prije mučeništva. Miroslav Bulešić, kao bogoslov, studirao je u Rimu. S obzirom na tešku materijalnu situaciju njegovih roditelja, bila mu je potrebna pomoć koju je ponudio tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Postoje svjedočanstva da je, nakon rata, Bulešić posjetio nadbiskupa Stepinca. Miroslav je ubijen 1947., kada se nadbiskup Stepinac nalazio u zatvoru. Ali čim je došao u Krašić, saznao je za to i u jednom pismu dr. Ivanu Paviću iz 1953. godine spomenuo je da mu je žao da je veliki Božji čovjek i dobar apostolski radnik ubijen. Pritom ga je nazvao „dobrim i idealnim mladim svećenikom.“

Pastir koji pripada narodu

Za svećenika je zaređen kada su mu bile 23 godine, 1943. u Svetvinčentu. Iste godine postao je župnik u Baderni i tu je pokazao svoju svećeničku širinu i nije gledao tko se krije iza koje uniforme (partizani, fašisti ili Nijemci). On je imao stav da će sakramente dijeliti svima koji ih traže. Time je „zaslužio“ ozbiljne prijetnje koje ga nisu uplašile. Naprotiv, one su postale njegova snaga: „Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima.“ Iako vrlo mlad, bio je duhovno spreman za smrt kao žrtvu: „Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude volja Tvoja. Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srdačnost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu.“ Godine 1945. postao je župnik u Kanfanaru, župi koju je želio podići zauzetim pastoralom – misijama, vjeronaukom, pobožnostima – ali i brigom za siromašne i potrebne. S ovdašnje propovjedaonice veličanju Komunističke partije suprotstavio je istinu katoličke vjere: „Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj. Crkva je naša Majka, vjera je spas naših duša i najveća dragocjenost i svetinja.“ Bila je to snažna poruka svijetu kojom je želio poučiti i ohrabriti svoje vjernike da ih neprijatelj ne zavede. Tada je u svojem dnevniku zapisao molitveni vapaj: „Bože, obrati srca i pameti župljana mojih, da oni Tebe spoznaju, slušaju i ljube.“ Bilježeći da su se protivnici digli protiv njega smatrajući njegovo svećeničko djelovanje politikom, još dodaje: „Ništa za to. Ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod. Moj Bože, opet Ti prikazujem svoj život.“ Dvije godine kasnije, kada je bio u službi podravnatelja Pazinskog sjemeništa i pratio mons. Jakoba Ukmara na podjeli sakramenta Potvrde, u Lanišću 24. kolovoza 1947. ubijen je na vratima župne kuće.

Duhovna oporuka

Najdojmljiviji retci iz Bulešićevog dnevnika su oni u odlomcima tzv. duhovnog testamenta. Napisani su u travnju 1945., ali djeluju kao pisani sada. Obraćajući se narodu, zapisuje: „Hvala i tebi, mili moj puče! Bio sam malo vremena s tobom… Upoznao sam tvoju dušu, oćutio sam tvoje poteškoće, jer su tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile moje.“ Rastužio ga je nekršćanski život vjernika: „Nećeš živjeti kršćanski. Nećeš služiti Bogu i štovati Njegove zapovijedi. Ti hoćeš služiti đavlu. Misli, moj narode, obrati se! Bogu služi. Moje misli lete do svih vaših sela i vidim vas kako ste zaposleni u svoje stvari, vidim vas kako se dižete protiv Boga vašim mrskim kletvama, vašim nepoštivanjem blagdana, vašim nepoštenjem u ženidbi. Puče moj, Bog želi da se njemu obratiš. Moja zadnja preporuka jest ova: Budite pravi kršćani. Bogu služite i bit će vam dobro na tom svijetu i na drugom.“ Sličnost s našim vremenom je slučajna.

Zašto je prolivena nedužna krv?

Njegovi su mučitelji, koji su ga prije smrti tukli, a potom izboli nožem u grlo, imali suđenje u Pazinu. No, prema riječima povjesničara svećenika Ivana Graha, „bilo je to komunističko suđenje tzv. stručnjaka, po uputama Udbe.“ Grah je, naime, osobno razgovarao s glavnim sucem toga procesa 1993. godine, te mu je taj, bivši Udbaš, priznao kako je „trebalo raditi prema nalogu Središnjice.“ Već za vrijeme Drugoga svjetskog rata širile su se prijetnje koje će se ostvariti nad svećenicima s dolaskom slobode, kako je to zapisao Bulešić: „Kad dođe sloboda – takva su naređenja bila dana odbornicima – onda naprije ubiti popove i one koji drže gore vjeru.“ Još za života pod teretom prijetnji, dijeleći tešku ratnu sudbinu s vjernicima u Baderni, Bulešić je proročki zaključio: „Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa u boli? Ja mislim da hoće.“ (Iz pisma rektoru Zavoda Lombardo u Rimu, 1943.) „Titovi komunisti ubili su više od 600 katoličkih svećenika, što je oko 17% hrvatskoga klera. Stotine svećenika su trpjeli po zatvorima. Ubijena su 73 bogoslova i sjemeništarca (to je čitava bogoslovija), 22 brata laika iz raznih redovničkih zajednica te tridesetak redovnica“, napisao je nedavno zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. Međutim, povijest svjedoči da Crkvu ništa ne može toliko ojačati kao progoni i mučeništvo. Tako nam progonitelji, na duge staze, čine veliku „uslugu“. Je li danas, 66 godina od Bulešićeve mučeničke smrti, došlo vrijeme da procvjeta to društvo koje se rađa u boli? Mučenici su vrlo dragocjeno blago koje Crkva svijetu može dati. Prema riječima kardinala Josipa Bozanića, „mučenici su svjedoci dobra. I dok želimo izvući iz naše baštine te mučenike i predstaviti ih, mi zapravo dajemo primjere, izdižemo primjere kako se dobrim pobjeđuje zlo. Upravo u tome je zadatak Crkve i doprinos Crkve humanizaciji čovječanstva.“

Sazrijevanje u nevoljama

Miroslav Bulešić ubijen je kada je imao samo 27 godina (1920. – 1947.). No, njegov duhovni dnevnik otkriva vrlo zrelu osobnost na kojoj danas mogu zavidjeti mnogi mladići, pa i svećenici koji su sada njegovih godina. Bio je svjestan da je svećeništvo koje je živio Božji dar, ali i divna razmjena s Isusom Kristom o kojoj je pisao nakon svoje mlade mise: „Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke više nisu moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu više usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino.“ U Miroslavu Bulešiću bilo je nešto duboko mistično što mu je davalo ozbiljnost. Ovaj opis slavljenja mise znači intenzivnu pripadnost Kristu, a to podrazumijeva i križ i uskrsnuće, ali i svećeničku širinu. Zato je mogao reći da je svećenik za njega „katolički apostol Kristove ljubavi“ koji mora ljubiti sve ljude, bez ikakve iznimke. No, po nekom nutarnjem nadahnuću sjemeništarcima je govorio da biti svećenik znači i biti mučenik. I to ga je činilo neustrašivim pred svijetom, ali istodobno i krhkim u svojoj nutrini koja je za mučeništvo sazrijevala u tjeskobama samoće, propitivanjima vlastite savjesti i intenzivnoj molitvi. Upravo zbog toga Miroslav Bulešić nije neka voštana svetačka lutka, već pravi živi čovjek, mladić i svećenik koji se nije stidio biti to što jest.

Blaženik nije nedodirljiv

Kada je bio podravnatelj Pazinskog kolegija (1947. godine), u svoj je dnevnik zapisivao dijelove o duhovnoj krizi. Sam priznaje, kada uspoređuje vrijeme provedeno na župi i nakon toga u Pazinskom kolegiju, da je postao tvrd i grub: „Nisam više onakav kakav sam bio… Kada sam bio na župi, ipak radeći oko tuđeg boljitka, radio sam i oko svojega. A sada niti imam, i ne mogu imati duhovnog vođe; niti u radu oko drugih izgrađujem sebe. Bože moj, što se ja bojim za samoga sebe! Hoću li ustrajati u svom zvanju? Neka duboka bojazan ispunjuje mi dušu.“ I upravo čitajući tu njegovu duhovnu ranjivost, doživjet ćemo bliskost s ovim mladim čovjekom. Jer koliko bismo puta željeli dići ruke od svega? Osjećamo se da nismo dorasli službi? Zahtjevima koji se postavljaju pred nas? Vidimo da nismo uspjeli u određenim zadacima, a iza leđa nam još o tome i pričaju? Miroslav Bulešić prolazio je ista ta pitanja, nije se vidio u službi poglavara sjemeništarcima, i to je bio njegov teret kojega je iz poslušnosti nosio. A poslušnost je odlika svetaca! Sveci su, međutim, najprije bili ljudi. I zato su necenzurirane biografije najbolji način da ih upoznajemo kao „svoje“, kao one koji će nas razumijeti i biti nam duhovni suputnici. Predstavljajući svetačke likove ne smijemo im ukrasti ljudskost, već im dopustiti da ostanu ljudi, s ljudskim licama i osobinama, ali s trajnom čežnjom duše za Bogom i poslušnošću Njegovoj volji. Ako im bilo što „ukrademo“ od života želeći ih predstaviti „savršenima“, učinit ćemo ih nedodirljivima, dalekima, hladnima. A oni žele „koračati“ s nama kao s putujućom Crkvom koja će uvijek imati progona i teškoća, kao da je – citiram dr. Tončija Matulića – „u nekom minskom polju, ali snagom Uskrsnuloga i okrjepljena Duhom Svetim korača naprijed, a njezin je zadatak razminiranje, odnosno posvećivanje svijeta.“

Svjetlo iz Istre

No, ima neko neugasivo svjetlo koje sjaji iz Crkve. Nije ono figura s ormara, niti neobjašnjivi fenomen koji samo trenutno privlači mase. Na takav način Crkva ne bi mogla prolaziti živa kroz „minsko polje“. Ovo svjetlo, koje gledamo na oltaru Istre, povezano je sa slobodom za uskrsnuće u koju je svojim mučeništvom ušao i Miroslav Bulešić. Njegova vjera i naš je putokaz da preživimo u polju sa zaostalim minama iz komunizma, te da svijetu damo nešto pobjedničko: „Uskrsnuti znači biti slobodan i neovisan o zemlji… Kad bismo imali savršenu uskrsnu vjeru, bilo bi u nama nešto pobjedničko, neko sunčano svjetlo koje bi divno preobrazilo svagdanji život s njegovim brigama i nevoljama. Vjerujmo, jer samo tako ćemo pobijediti svijet i sve poteškoće! Sretni ćemo biti na tom svijetu, a sretniji i nagrađeni na drugom.“

Laudato.hr

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2019.