U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt nalazi se najveća zbirka stakla u Hrvatskoj. Krilata čaša od bijelog nitastog stakla, bilikumi (čaše dobrodošlice) u obliku čizama, različite staklene boce i bidermajerske posude, te vitraji i skulpture otkrivaju razdoblja baroka i rokokoa, historicizma i secesije… Više od 6000 predmeta prikazuje povijest staklarske proizvodnje te svjedoči o specifičnom odnosu čovjeka i prirode kroz umjetničko i industrijsko oblikovanje stakla. Najstariji tragovi takvog odnosa su staklene posude iz Mezopotamije, napravljene oko 1500. godine prije Krista.
Osim što je djelo ljudskih ruku, staklo nastaje i tijekom prirodnih procesa. Fulguriti su staklene forme koje mogu nastati udarom groma u pustinjski pijesak, dok se opsidijani formiraju hlađenjem vulkanske lave. Osnovni kemijski sastav tih prirodnih forma stakla uglavnom je isti onom koje čovjek već tisućama godina proizvodi za svakodnevni život.
Plastikom protiv stakla
Osim što plastika istiskuje staklo s polica prehrambenih proizvoda, ona predstavlja ozbiljan ekološki problem i vrlo vjerojatnu opasnost za zdravlje ljudi. Skladan i zdrav odnos čovjeka, stakla i prirode narušila je, na poseban način, pojava plastike. Za razliku od stakla, koje svojim oblikom upućuje na povijest i kulturu različitih civilizacija, plastika je sirovi produkt industrije polimera čija forma i kemijski sastav otkrivaju samo privremeno stanje na tržištu ambalaže. Nasilje monopola, profita i kiča ugrozilo je proizvodnju stakla, a kultura i tradicija pijenja vina, piva ili čaja narušena je instant-otkrićima iz područja kemije materijala – plastičnim čašama i bocama. Najnoviji primjer nasilnog osvajanja tržišta u Hrvatskoj i izraz neukusa su »Q-Pack« plastične boce za pivo.
Osim što plastika istiskuje staklo s polica prehrambenih proizvoda, ona predstavlja ozbiljan ekološki problem i vrlo vjerojatnu opasnost za zdravlje ljudi. Krajem prošle godine talijanski su znanstvenici dokazali da se kancerogeni spoj di(2-etilheksil)ftalat (DEHP) nalazi u vodi koja se čuva u plastičnim bocama od polietilentereftalata (obične PET-boce!) (Sci. Tot. Env. 2003, 302, 101). Taj spoj, koji je teratogen i uzrokuje rak jetre, vremenom migrira iz PET-ambalaže i nakuplja se u vodi (više od 3 miligrama po litri vode nakon 9 mjeseci skladištenja). U izvorskoj vodi, prema očekivanju, tragovi DEHP-a nisu uočeni.
Literaturna vrela navedena u tom znanstvenom radu potvrđuju da je problem migracije ili ispuštanja kemikalija u vodu i druga pića, koja se nalaze u plastičnim PET-bocama, poznat više od 30 godina. Znanstvenici su otkrili čitav arsenal kemikalija koje s vremenom migriraju iz PET-ambalaže u vodu: heksanon, heptanon, oktanal, nonanal, benzaldehid, dimetil-tereftalat, benzen, kloroform, diklorometan, toluen… Jacek Nawrocki i suradnici, sa Sveučilišta A. Mickiewicza u Poznańu, objavili su studiju koja upozorava da koncentracija acetaldehida, formaldehida i acetona u vodi u PET-bocama često prelazi dozvoljene granice za pitku vodu (Water Res. 2002, 36, 4893). Različiti aditivi koji se dodaju u PET-polimere, poput dokosenamida, također migriraju iz ambalaže u vodu (Ann. Chim. 1993, 83, 93). Svi ti primjeri potvrđuju sumnje znanstvenika da plastična ambalaža nije nepropusna ni stabilna, niti je biološki inertna. Naprotiv, pod utjecajem svjetlosti i temperature, struktura PET-polimera se razgrađuje i otrovnim produktima zagađuje tekući sadržaj u boci.
Lista »zloglasnih« polimera
Slični problemi uočeni su kod većine plastičnih polimernih materijala. Polivinil klorid (PVC) postao je »zloglasan« jer je otkriveno da ga u proizvodnji i pri raspadu redovito prati kancerogeni monomer – vinilklorid. Vinilklorid oštećuje jetru, izaziva neurološke poremećaje, oštećenja testisa i imuniteta. Zbog otrovnih aditiva, poput ftalata, olova i kadmija, PVC je vrlo teško reciklirati, a spaljivanjem takve plastike nastaju još otrovniji spojevi – dioksini. Zbog svega navedenog mnoge zemlje zakonski onemogućuju široku upotrebu PVC-a, dok se u Europskoj uniji razmatra i potpuna zabrana proizvodnje PVC-a.
Drugi »zloglasni« polimer je polikarbonatna plastika (PC) koja se koristi za proizvodnju dječjih bočica, posuda za hranu (namjena za mikrovalne pećnice!) i za unutrašnje oblaganje limenaka za piće. Prošle je godine dokazano da takva tvrda prozirna plastika ispušta prohormonski otrov bisfenol A koji uzrokuje učestale poremećaje diobe spolnih stanica, što dovodi do teških oštećenja ploda i spontanih pobačaja (vidi Glas Koncila 22/2003).
I »proslavljena« je plastika politetrafluoroetilen (PTFE), poznatija kao teflon, pred bankrotom. Taj otrovni polimer kojim se presvlače metalne površine koristio se donedavno za pripremanje hrane, dok nije otkriveno da pri visokim temperaturama razvija otrovne pare koje kod čovjeka izazivaju »teflonsku groznicu«, a kod kućnih ptica izazivaju trenutačnu smrt!
»Q-Pack« – »grab and go«-tehnologija
Izgleda da plastični proizvodi industrije polimera imaju relativno kratko vrijeme tržišnog života, ali su posljedice njihove upotrebe dugotrajne. Raspadni produkti vrlo su otrovni, a biološki su teško razgradivi. Nažalost, sinergizam neodgovorne znanstvene znatiželje i tržišnog profita omogućuje razvoj uvijek novih vrsta polimera. Pojava »Q-Pack« boca za pivo na hrvatskom tržištu samo je nova verzija PET-ambalaže. Pitanje je vremena kada će znanstvenici otkriti otrovne kemikalije koje iz »Q-Pack« ambalaže migriraju u pivo. Plastične boce pripadaju kulturi mobilne potrošnje s tržišnim argumentima: »grab and go« (zgrabi i kreni) i »consume on the move« (konzumiraj u pokretu). Pivo ili vino u plastičnoj čaši nije samo estetski i medicinski problem, već je i novi model socijalne patologije.
Kupovinom i konzumacijom pića u plastičnim PET-bocama podupire se vrlo prljava industrija polimera, a vlastito se zdravlje izlaže nepotrebnom riziku.
Glas-koncila.hr