Jučer sam bio u kinu sa sinom. Gledali smo Disneyjev crtić »Zov divljine«. Već odavna viđena fabula crtanog filma, dakako, nije bitna. Onima zbog kojih je pravljena ionako je nova.
U velikoj kinodvorani mogli smo birati između balkona i partera. Odabrali smo balkon, a dvije djevojčice koje su činile preostalu publiku odabrale su parter. Htjele su biti same. Uz jasne zvukove projektora u avetinjskom kinu projekcija je potrajala dobrih sat vremena, a zatim su se otvorila vrata dvorane i nas smo se četvero u tišini udaljili.

Kino »Twin Peaks« u Pazinu doista izgleda kao na umoru. Prije svake projekcije u holu kina gledaju se malobrojni kinozaljubljenici očekujući odluku kinovlasnika o održavanju projekcije. Minimalno se mora okupiti, čini mi se, četiri posjetitelja, tako da smo ovaj put imali sreće. Sva bi publika mogla stati na jedan kauč. Ima li kakvog popusta za malu djecu, odavno mi je prostrujilo kroz glavu, ali dosad nisam imao srca upitati. Očito je da nema. Zašto se moraju kupovati karte, da bi ih na ulazu podvornik pocijepao, današnjem je djetetu teško objasniti. Vrijeme gužvi, rezerviranja karata i švercanja odavno je prošlo.
Samotna kinodvorana ima i svoje prednosti. Bez publike gubi status javnog prostora, pa se tako možete usuditi zamoliti kinovlasnika da smanji ton crtanog filma ako vam para uši. Istina, ima i nešto lijepo u čemernoj, spleenovskoj atmosferi kina provincijskog gradića u sutonu. Intimna atmosfera susreta sa sedmom umjetnošću, bez zamornog hihota ili bezveznih upadica dosadnjakovića kraj kojega ste morali sjesti. No, kino nije samo projekcija filma. Ono je društveni događaj koji bez publike gubi dobar dio svog smisla.
Unatoč tome što je pazinsko kino, i uz pomoć gradskih vlasti, za razliku od brojnih kina diljem Istre, izdržalo tranziciju, nije moglo izbjeći sudbini. Kao i sva kina, izgubilo je publiku. Lamentirati o razlozima nikakve posjećenosti mogli bismo na dugo i široko: transformacija kulture u potrošnu robu, masovan ulazak jeftinijeg videouređaja devedesetih i DVD-a nultih potpomognutim ratnom krizom, pojava interneta, zanemarivanje kina kao kulturne vrednote u školama i obitelji, trivijalizacija filmske umjetnosti…
Sve to pokolebalo mi je nekad čvrst i nepopustljiv stav o potrebi očuvanja pazinskog kina, kojem zbog županijskih planova prijeti zatvaranje, tj. prenamjena. Može li mali Pazin održati gradsko kino, više nisam siguran, ali vrijedi pokušati.

Anđelo Dagostin
www.glasistre.hr