Kao vjerni obožavatelj Motovun film festivala i ove sam godine sa zadovoljstvom posjetio “brdo filmova”. Odlična atmosfera i kvalitetni filmovi jedinstveni su doživljaj koji okuplja filmske zaljubljenike iz čitavog svijeta. I unatoč vremenskim neprilikama većina posjetitelja i nakon samo jedne večeri ostaju oduševljeni.

Zadnji dan održavanja festivala, između ostalih filmova, na repertoaru je bio i film Bilo jednom u Anadoliji. Oblaci su bili daleko od Motovuna i većina posjetitelja se nadalo da će nekim čudom zaobići Motovun i da će zatvaranje festivala odvijati po zamišljenom scenariju. Dijeleći takvu nadu s ostalim posjetiteljima kupio sam karte za film od ljubaznih cura s blagajne. Ali čuda su rijetka pojava, a Motovun nije bio pošteđen dosadne kiše.

I dok sam do tada bio oduševljen organizacijom festivala, ipak na kraju sam došao do zaključka da kao i pri organizaciji svakog većeg događaja, i na MFF-u dolazi do problema. Zbog “buke” u komunikacijskom kanalu, većina članova organizacijskog tima dijelila je posjetiteljima različite, neusklađene informacije. U 20:45 h dobio sam informaciju da će na ekranu na glavnom trgu biti prikazane sve informacije vezane uz raspored prikazivanje filmova. Čekajući i nadajući se da će kiša ipak prestat, ostao sam na trgu u iščekivanju rasporeda. Do 21:15 h vrtila se ista obavijest koja je od posjetitelja tražila strpljenje.

Onda sam se uputio na blagajnu kako bi postavio nekoliko pitanja. Tamo je već bilo desetak ljudi koji su tražili da im se vrati novac, budući im zbog poslovnih obveza koje su imali drugi dan nije odgovaralo da čekaju da kiša prestane kako bi počeli sa prikazivanjem festivala. Ljubazne cure s blagajne rekle su da im je organizator zabranio da vraćaju novac, iako o tome prethodno nitko nije obavijestio posjetitelje. S porukom organizatoru da ih može biti sram, ljuti i razočarani posjetitelji napustili su brdo filmova.

Nakon toga upitao sam cure na blagajni kad se očekuje točna informacija o rasporedu prikazivanju filmova i što će biti sa kartama ukoliko se filmovi uopće ne budu prikazivali. Točna informacija biti će dana u 22:00 h, a ukoliko filmovi ne budu prikazivani, postoji mogućnost da se karte mijenjaju za majice koje su se prodavale u sklopu festivala. Odlučio sam da ću počekati 22:00 h. Dok sam čekao, došlo je još nekoliko desetaka ljudi koji su tražili povrat novca, ali su i oni otišli razočarani.

Onda je došao jedan čovjek, i tražio također da mu se vrati novac. Dobio je istu informaciju kao i ostali. A onda je ljutito ustvrdio: “znate vi tko sam ja? ja sam pro/načelnik općine (nije rekao koje)”! Prestrašene cure rekle su da može dobiti majice u zamjenu za karte. I nakon što je dobio svoju vrećicu s majicama otišao je s osmjehom na licu. Pitao sam cure mogu li ja dobiti onda majice? One su mi rekle da ne mogu. Pitao sam zašto, da li je taj čovjek po nečemu bolji od mene? One su rekle da nije, ali da su dobile naredbu od organizatora da njemu moraju dati majicu.

Onda sam pitao kad će počet film, one su rekle da će sad počet, pa sam se uputio prema Barbacanu, a tamo sam dobio informaciju kako još ne znaju kad će film biti prikazivan budući da kiša još nije prestala. Vratio sam na blagajnu pitati još jedanput kad će počet film i one su me uvjeravale kako je film počeo iako sam se bio upravo vratio od tamo. I nakon ponovnog neuspjelog pokušaja da mi zamjene karte za majice, odlučio sam da nema smisla boriti se s vjetrenjačama. Film je na kraju ipak prikazan, ali unatoč mojoj volji da ga pogledam, mokre stolice, prohladno vrijeme i razočaranje naveli su me da odustanem.

Pitam se, na temelju čega organizator odlučuje tko će dobiti majice a tko ne? Zar i na Motovun film festivalu vrijedi ona poznata uzrečica: svi su ljudi jednaki, samo su neki jednakiji od drugih.

Mauricio Smoković