Bilo nas je, ali manje nego što smo htjeli

go265267.jpgDanas sam iz tramvaja gledala studentski prosvjed. Okupljali su se ispred Mimare, imali su transparente, majice, zastave… Zavidjela sam im.
Prije desetak i više godina situacija je bila bitno drugačija, a sjećam se gotovo svega jer sam bila dio organizirane studentske scene. Neki će ironično zapitati »a koje to scene«. To je pitanje dijelom proizašlo zbog zaborava budući da se studentskom problematikom 90-ih nitko kasnije ozbiljnije nije pozabavio, a dijelom i iz neopravdanog prozivanja studenata za opću neaktivnost tijekom tih godina.

Znamo da je tada bilo drugačije vrijeme, ali tadašnje okolnosti bitno su utjecale na situaciju u kojoj se tadašnja studentska scena nalazila i treba ih objasniti. Naravno, subjektivno, kao i svako poimanje vremena u kojem živimo.

Zbog dobrog posla, prekidao se fakultet

Prvo, 90-e su bile godine rata i poraća. Tkogod je tada živio u domu sjeća se da su domovi bili puni studenata koji su tragali za rodbinom ili na praznike odlazili k roditeljima u izbjeglištvo, koji su izbjegavali odlazak iz Zagreba jer je on bio nekako mnogo svjetliji od onoga što ih je čekalo kod kuće, ako su je imali. Mnogo se više nije imalo, mnogi su radili da bi mogli nekako preživjeti mjesec. U takvoj situaciji borba za studentska prava mnogima je izgledala kao luksuz, ako su uopće o tome razmišljali.
Studenti su u svojim studentskim sobama imali otvorene prave male biznise: bilo je tu mjenjačnica i šverca devizama, frizerskih salona, sendvičara, prodavala se droga, ukradena šanerska roba iz Italije, zapravo sve što je trebalo prosječnom studentu. Neki su jako dobro od toga živjeli, većina je trgovala jer nije imala dovoljno. Zbog dobrog posla prekidao se fakultet, a kraj fakulteta čekao se da bi se počelo raditi bilo što. Razina i kvaliteta prenošenja znanja, opremljenost fakulteta, razmjena studenata bile su manje bitne stvari. Zapravo, ne sjećam se da su te teme dominirale u razgovorima. Stipendije su se pojavile tek negdje u drugoj polovici 90-ih i bile su simbolične.
Drugo, razvijenost demokracije i autoritarni režim koji je tada vladao neusporedivi su s današnjom situacijom. Bilo je to vrijeme nakon vremena u kojem su provedene čistke po medijima, sudovima i državnom aparatu, vrijeme kad su HRT i većina drugih medija bili u službi vladajućeg režima, režima u kojem su se ljudska prava kršila svakodnevno – na poslu, bez kojeg su mnogi ostajali jer su bili krive nacije, imali krivog supruga, krivi izgovor ili su bili u krivoj stranci ili su nešto krivo rekli, a isto se ponavljalo i na ulici u susretu s policajcima kojih je bilo mnogo više i svugdje, kod matičara, u menzi, zapravo na mnogim mjestima gdje se dolazilo u kontakt s državom ili tek drugim ljudima. Etiketiranje, prozivanje, omalovažavanje i prijetnje bili su dio javne i privatne komunikacije.

Kolektivna paranoja od stranih donatora

Vrijeme je to u kojem se jako dobro pazilo kakva će se muzika slušati na tulumu i hoćete li reći muzika ili glazba, kako ne bi uletjeli samoprozvani pazitelji čistoće hrvatskog duha i porazbijali tulum. Ili, pak, kafić u kojem se gazda pitao nije li slušanje Bijelog Dugmeta jugonostalgija za koju bi ga netko mogao optužiti. Gazda kafića u Istri. Nije teško zamisliti što je bilo drugdje.
U to vrijeme samo su rijetki putovali. Nije se imalo para, ali ni interesa i želje. Nismo puno razgovarali o putovanjima, to je izgledalo nedostižno, kao luksuz, a kad smo i putovali, to je bilo zbog neke strane stipendije ili konferencije čije su troškove snosili organizatori. Hvala tim, tada od sistema omrznutim strancima što su nam omogućili da vidimo kako žive i razmišljaju studenti u drugim zemljama.
Ali upravo zbog toga je sistem proizvodio kolektivnu paranoju spram Soroša i svih ostalih stranih donatora koji su željeli informatizirati hrvatsko školstvo još sredinom 90-ih, koji su pokušali miriti ljude, obnavljali kuće, kupovali knjige fakultetima, pomagali profesionalni razvoj profesora, novinara i medija, omogućili studentima i aktivistima da se njihov glas čuje izvan Hrvatske jer se u Hrvatskoj nije mogao ni smio čuti. Tu kolektivnu paranoju od stranih donatora proizvodili su svi autoritarni režimi iz razumljivih razloga – građani su poslušniji kad manje znaju, manje vide i manje razgovaraju. A razgovarati i promišljati bilo kakve strane interese može se i bez paranoje, bez prozivanja žutih, zelenih i crvenih vragova, bez lijepljenja etiketa »stranih plaćenika, špijuna i neprijatelja Hrvatske«, a što je proizvodilo nasilje i ozbiljne prijetnje onima koji su djelovali javno, a mislili drugačije.

Tko je tu lud?

Sve je to utjecalo na malodušnost i pasivnost građana u Hrvatskoj, od kojih će mnogi danas tvrditi da nisu znali (zbog medija), da su se bojali (ponekad opravdano), da su mislili da to tako treba biti ili da jednostavno nisu mislili da mogu nešto učiniti. A kakvo društvo, takvi i studenti.
Treće, pojava vala konzervativizma i domoljubne kič kulture ognjišta i pletera koja se tada poticala proizvela je degradirajući sustav vrijednosti u kojem su prava pojedinca bila manje važna od zajednice ili plemena. Sjećam se da je tada tema zabrane pobačaja postala aktualna, a kolegica i ja smo po studentskom domu prikupljale potpise za peticiju za pravo žene na izbor, odnosno protiv najavljene zabrane pobačaja. Potpisala ju je tek svaka deseta studentica. Što smo sve čule tog dana, koliko netolerantnosti i »argumenata« onih koji nisu htjeli čuti da mi ne promoviramo pobačaj i da nismo nužno za njega, već da je to peticija za pravo na izbor. Kako smo toga dana bile nesretne.
Mnogo smo drugačije zamišljale svoje studentske dane, mislila sam da će to biti vrijeme razmjene ideja, stimulativnih debata o knjigama, filmovima, novim teorijama i pravcima koji su nastajali u svijetu, da ćemo biti prisiljene napredovati i učiti. Umjesto toga, u kantini svog fakulteta (Fakulteta političkih znanosti) slušala sam kako ću plivati do Italije kad oni (tko?) dođu u Istru, njoj je bilo neugodno zbog imena njene majke u indeksu, a zajedno smo tog dana u domu čule razne uvrede koje su tada bile normalan dio komunikacije. Umjesto »hvala, ne bih potpisala peticiju«, upetljalo se tu i Jugoslavije, i komunjara, nešto četnika i antihrvatstva.
Tko je tu lud, pitale smo se.

Zoon Politikon

Četvrto, krajem 80-ih i početkom 90-ih urušio se sistem omladinskih organizacija (kao dio tadašnjeg sistema) i nastao je vakuum u organiziranju mladih i studenata. Rijetke su bile iznimke poput Filozofskog fakulteta, gdje se nikad nije izgubio kontinuitet studentskog organiziranja i gdje su studenti bili zastupljeni u Fakultetskom vijeću cijelo vrijeme. Polovicom 90-ih sve se više organizacija, odnosno udruga građana formiralo ili su aktivnije nastupale. Bilo je mnogo neznanja i nerazumijevanja o tome što su to udruge; kad se i neka studentska organizacija uspostavljala, uvijek je bilo onih koji su pitali – »a, zašto baš vi to radite« ili »tko ste vi da organizirate udrugu na fakultetu i predstavljate studente«.
Na Fakultetu političkih znanosti pokušali smo 1996. osnovati udrugu Zoon Politikon. Prvi sastanak, odnosno osnivačka skupština na fakultetu čiji bi studenti barem trebali znati što je to civilno društvo i da je pravo na udruživanje jedno od temeljnih ljudskih prava, prošla u svađi jer je nekolicina studenata smatrala da nemamo pravo osnivati udrugu.
Mnoge su udruge, pa tako i većina studentskih, potom postale žuti, zeleni i crveni vragovi, strani plaćenici, domaći izdajnici i neprijatelji svega što je hrvatsko te su i ti pojmovi ušli u javni govor koji se, ponekad, može čuti i danas.
Studentske su organizacije tada funkcionirale po sistemu učimo se u hodu, financije su bile oskudne i u pravilu su ih imale udruge koje su imale šankove. Otvoreno društvo i poneko veleposlanstvo povremeno su financirali studentske projekte, studentske časopise, tribine, ali hladni pogon bio je gotovo na volonterskoj osnovi.

Vrijeme Eudore i modema

Peto, iako govorim o razdoblju od nekih 10-ak godina unazad, tehnologija je tada bila na mnogo manjoj razini. Danas se govori o okupljanju preko Facebooka, svaki student ima najmanje jedan mobitel i računalo. Tada su mobitele imali samo rijetki i ne sjećam se niti jednog studenta koji ga je imao, a osobno računalo su imali malobrojni, uglavnom studenti tehničkih fakulteta. Da bi se radilo na računalu dolazilo se na fakultete. Sjećam se i da sam četvrtkom svojom telefonskom karticom s telefonskog aparata u domu podsjećala koordinatore Koordinacije studentskih udruga Zagreba da dođu na sastanak.
U Savezu studenata prve sam dopise pisala na električnoj mašini, a potom smo kupili dvije 486-ice te onda i Pentium. Bilo je to vrijeme Eudore i modema, a mail su imali samo poneki. Nismo se zamarali internetskim stranicama, tekstovi su se u Studentski list donosili na disketama, a ne na USB-ima, slali se faksom pa smo ih prekucavali, ili ih je ekipa došla osobno ukucavati, ali se najprije čekao red.
I u takvoj situaciji postojalo je niz sjajnih udruga sa sjajnim studentima aktivistima na nekoliko zagrebačkih fakulteta na kojima su organizirali tribine, izvodili programe, izdavali časopise… Iako bi se o Savezu studenata moglo svašta napisati, činjenica je da su se u njegovoj organizaciji svakog ponedjeljka održavale poznate tribine »5 do 12« u Europskome domu i koje su gotovo dvije godine bile jedini javni prostor u gradu (ako izuzmemo Stojedinicu) u kojem su se mogli čuti glasovi opozicijskih političara, intelektualaca ili debate pozicije i opozicije. Svatko tko je tada nešto značio u političkom životu zemlje gostovao je tamo, a dvorana je redovito bila dupkom puna.
Organizirali su se i okrugli stolovi o važnim temama, a pripremalo se i pokretanje »Studentskog lista«. Naravno, vlast je tada osnovala HAZ, Hrvatsku akademsku zajednicu, kao protutežu Savezu studenata.

HVUS-om na KSUZ

Početkom 1996. udruge s nekoliko zagrebačkih fakulteta (Filozofski, FER, Šumarstvo, Agronomija, Strojarstvo, Pravo, itd.) zajedno sa Savezom studenata Zagreba oformile su Koordinaciju studentskih udruga Zagreba (KSUZ). Svakog četvrtka okupljali smo se u Savezu studenata i smišljali akcije, planirali kako aktivirati studente i kako natjerati Studentski centar, tada leglo svega i svačega, a ponajviše nesposobnosti, da postane studentski centar, kako poboljšati studentski standard života, rada i učenja, kako prodrmati Sveučilište, kako režimu pokazati da nije dobar i kako ga učiniti drugačijim, boljim, demokratskijim. Sastanke i tribine o studentskom organiziranju održavali smo na raznim fakultetima, imali smo osjećaj da radimo nešto korisno i važno. O KSUZ-u i njegovoj povijesti, organiziranosti i na kraju propasti moglo bi se mnogo pisati, ali to nije moguće bez ulaska u arhive i razgovore s tadašnjim aktivistima.
Naravno, vlast je tada osnovala HVUS, Hrvatsko vijeće udruga studenata, u koji su ušle organizacije nad kojima je kontrolu imao HAZ, odnosno HDZ.
U vrijeme kad za ismijavanje režima nije bilo raširenog interneta, YouTubea, ni medija (izuzev »Ferala«), jedino što je preostalo bili su grafiti. Krivousti ljigavac, Franjo, jebeš li ti što osim nas, A gdje je revolucija, stoko?, i slične črčkarije po zidovima bile su jedan od vidova političkog angažmana.
Kad je usvojen Zakon o studentskom zboru, u čije pisanje nisu bili uključeni studenti i koji je studente trebao još više dovesti pod kontrolu režima, organizirali smo prosvjed. Znali smo da nikad nećemo dobiti dozvolu za javno okupljanje pa smo u Zakonu o javnom okupljanju pronašli rupu: pogrebe nije trebalo prijavljivati pa smo organizirali pogrebnu povorku s lijesom u kojem je bio taj zakon. Pokopali smo ga ispred Rektorata.
Ispred Sabora jedan od tadašnjih studentskih vođa poručio je kako nas je danas 50, sutra 5 tisuća, prekosutra 50 tisuća, iako smo znali da nas nikad neće biti toliko, ali što smo mogli drugo nego prijetiti? Te godine student prava i studentski aktivist KSUZ-a Zvonimir Mataga, danas zaposlen na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, uspio je na Ustavom sudu srušiti Zakon o studentskom zboru jer nije bilo većine kad se za njega glasalo u Saboru.

Autocenzura

Održali smo i prosvjed sa Sindikatom znanosti, jer boriti se zajedno s profesorima izgledalo je prirodno i poželjno, te još nekoliko prosvjeda i javnih akcija koje su ostale zabilježene u raznim medijskim arhivama. Uključili smo se u organizaciju prosvjeda za Stojedinicu, a te godine pokrenut je i »Studentski list«, kasnije »Revolt«, koji je vremenom uspio okupiti velik broj studenata-novinara i fotografa, od kojih su mnogi danas poznati novinari u raznim redakcijama. Preko distribucije »Studentskog lista« došli smo u kontakt s aktivistima i udrugama u Rijeci i Splitu, i upoznali sjajne studente i kolege koji su slične stvari pokušavali raditi u svojim gradovima. Rijeka se, uz Zagreb, tih godina najviše probudila, pa su oni počeli izdavati studentski list »Kacot«.
Savez studenata Zagreba bio je jedan od osnivača GONG-a, a mnogi studentski aktivisti Zagreba i Rijeke sudjelovali su u njegovim aktivnostima od samih početaka.

Od svega toga prošlo je desetak godina. U samo desetak godina suočeni smo s takvim promjenama da se čini da prelazak iz stoljeća u stoljeće nije bio samo simbolički. Nepobitno je da živimo u šarenijem i zanimljivijem društvu, u koje dolaze nove generacije. Izgledaju mi neustrašiviji i zreliji od nas. Imaju više, imaju brže. Žele više i žele brže. Znaju više i znaju brže. Nema više zajebancije.

Današnji organizatori prosvjeda ističu »ovo nije politički prosvjed, nije nam cilj srušiti ministra«. Je li to strah od politike, od reakcije vlasti, je li to autocenzura? I u današnjem društvu ima nasilja, netolerancije, težnje za koristi nauštrb općeg dobra, ima nedemokratskih tendencija i poteza koji su možda perfidniji i sofisticiraniji nego nekad, ima nehumanosti, nesolidarnosti i pasivnosti. Stoga, organizatori i sudionici svoje javne (političke) akcije ne moraju (bespotrebno) opravdavati.

Suzana Jašić
www.glasistre.hr

Suzana Jašić je 90-ih godina (1996.-1998.) bila aktivna u studentskom pokretu: bila je jedna od sedam koordinatora Koordinacije studentskih udruga Zagreba (KSUZ) i urednica »Studentskog lista«, kasnije studentskog lista »SL Revolta«. Sada je predsjednica GONG-a.

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2022.