Ulovite li za komunikaciju mladog Deana Kotigu vrlo brzo spoznate kako je žestoki Lovac u HTV-ovu kvizu “Potjera”, hrvatskoj inačici engleskog game showa “The Chase”, jedno iznimno vrckavo stvorenje, piše Senka Bakota za portal Slobodne Dalmacije.

Iako grofovski namješten na sjedalici “Potjere”, gdje u nepunih sat vremena treba ostati vladar svog “lovišta” i boriti se s četiri natjecatelja, te po mogućnosti pobijediti u završnoj “potjeri”, u kvizaškoj strasti i nadmetanju zna dobro i spretno odapeti finu namjensku provokaciju. Brzomisleći zaigrani provokator, uz zavidnu je koncentraciju, garniran zavidnim znanjem i podacima. I gotovo redovit u pobjeđivanju.

Prije “Potjere”, 26-godišnji Kotiga, magistar komparativne književnosti i povijesti, pisao je filmske, ali i kazališne, gastronomske kritike za raznorazne tiskovne i ine medije, te bio honorarno zaposlen kao jedan od autora pitanja na više HRT-ovih kvizova. “Sada umjesto da pišem pitanja odgovaram na njih, a kako nemam vremena koliko i prije, i filmske sam kritike smanjio.

Tako da ako vam drug CineMark (Marko Njegić, naš filmski kritičar, op.a.) s kojim sam prije nekoliko godina u Budimpešti pohodio fantastični koncert Coldplayja, treba nove kolege, ili ako mislite “Sfingu” obogatiti rubrikom “Lovčevi zapisi”, znate gdje se javiti“, prilično je upućen i u sadržaj “Slobodne Dalmacije” Lovac Kotiga.

Prije osam godina Dean je svoje kvizaško znanje testirao već kao 18-godišnji brucoš kada je zasjao u legendarnoj “Kviskoteci”. Tada je osjetio slast pobjede. Isti taj Dean Kotiga u kvizu “Tko želi biti milijunaš” nes(p)retno je skliznuo s ogromnih 250.000 kuna i osvojio iznos od 32.000 kuna…

Testirao je svoje znanje i u drugim kvizovima, ali mladi magistar još nije radio u struci i nije se našao za katedrom neke gimnazije ili fakulteta. Uz kviziranje, filmsku umjetnost, glazbu, putovanja, može se doznati da voli kuhanje, ali i restorane. I kako ima nekoga s kim u kinu dijeli kokice. Pa, krenimo s “Potjerom”…

Možete li potvrditi da ste u “Potjeri” nježni provokator? Neki kažu “Kotiga je ponekad arogantan lik”. Što je bliže istini?

– Može itekako. I inače u životu volim dobru provokaciju jer mi je zanimljivo kako ljudi reagiraju na nju, na škakljivu pošalicu, uvrnutu ideju… Ponekad jesam arogantan, i neću se uopće pravdati ulogom arogantnog lika u specifičnom TV formatu, nego ću isto priznati da sam ponekad arogantan i izvan ekrana, kad situacija to zahtijeva.

Koliko se emocionalno i intelektualno istrošite u jednoj “Potjeri”? Kada i kako se uspijete opustiti?

– Mnogo više nego što sam mislio da hoću, i mnogo više nego što se to u taj trenutak na meni vidi. Adrenalin, koncentracija, mozak, čak i jezik (što ponekad i nije dobro) su zaista “up to eleven”. Treba to onda polagano spustiti na uobičajenu razinu, za što mi ponekad treba i dva dana, posebno kad imamo snimanje dan za danom. Imam tu sreću da ja to zaista dobro podnosim i da još i bolje funkcioniram pod pritiskom, ali u svakom slučaju, ne bih to preporučio baš svakom. A što se tiče opuštanja, ne znam, dođem kući i pustim si Mahlera.

Ako je Mirko Miočić hodajući Google, vi biste mogli biti… što?

– Puzajući Google? (smijeh)

Da se u “Potjeri” sastanu Morana Zibar, Robert Pauletić, Radoslav Dodig, Mirko Miočić i vi, tko bi bio najpogodniji na mjestu ‘Lovca’? Biste li pristali na takav boj možda i svojevrsni sukob kvizaških generacija?

– Suočio sam se Pauletićem kad sam imao 18-19 godina na “Kviskoteci” i tada mi je ostao u sjećanju kao najjači igrač, igdje, ikada, i stvarno mislim da u bilo kojem formatu bilo tko protiv njega – kad je u formi – nema nikakve šanse. Naravno da bih pristao, s užitkom, pa svaku igru (šah, trešetu, nogomet) užitak je igrati s kvalitetnim, čak i kvalitetnijim protivnicima, tako da srdačno pozdravljam tu ideju.

Imate li ambicija napraviti hrvatski kviz, po ugledu na legendarnog Lazu Golužu, oca “Kviskoteke”? Dakle bez posezanja za licencnim kvizovima koje pratimo na TV-u.

– Istina, već dugo, od odličnog “Upitnika”, nismo imali nešto naše, a vjerujem da ideja ima napretek. Jedino što ljudi vole uigrane formate, i oni koji ih biraju i oni koji ih gledaju. Lakše je i sigurnije, iako često skuplje, ići s nekom uhodanom varijantom, što strane licencne kvizove čini dominantnima na (ne samo našim) televizijama.

Da se nađete u informativnoj blokadi, koliko biste je izdržali? Što bi inače mogla biti vaša najveća pokora, kazna?

– Izdržao bih koliko moram, ali bilo bi to grozno. Ali ipak bih lakše živio bez novih informacija nego bez ukusne hrane. Najveća kazna bi ipak bio kakav iritabilni kolon ili sličan problem, pa da moram rigorozno paziti što i kako jedem. Uf…

Jeste li kao dječačić imali fotografsko pamćenje, imate li ga možda i danas?

– Iako brzo pamtim podatke i mogu mnogo toga zapamtiti, mislim da nemam fotografsko pamćenje, niti sam ga ikad imao. Mene ni ne zanima nekakvo pamćenje per se, kao što me ni faktografija ne zanima. Više mi je stalo do priče, što je dovelo do nekog rata, kako se neki redatelj razvijao itd.

Ignoriranje u Motovunu

– Iako me moj rodni Motovun kao filmskog kritičara nikada nije ni najmanje prepoznao, što je suludo budući da sam – često i kao član žirija – obišao mnoge strane festivale od Portugala do Poljske, naravno da je motovunski festival utjecao na moje bavljenje filmskom kritikom, kao i katedra za filmologiju unutar Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu.

Cijenim zaista najraznoraznije filmove, ali kao redateljske favorite uvijek ističem Renoira, Wildera, Kubricka, Fellinija itd. Sad sam se sjetio da sam čak i Splitu, i to još prije 3-4 godine, na Festivalu mediteranskog filma bio u žiriju, dok me Motovun ni na jednu jedinu radionicu nije zvao. Eto, ni takve stvari se ne bi smjele događati.

Cijeli intervju pročitajte ovdje

slobodnadalmacija.hr