Etnolog-terenac s bilježnicom u ruci i Istrom u srcu

Josip Milićević 2015Josip Milićević rođen je 4. srpnja 1933. u Bihaću (BiH) gdje je počeo i završio osnovno školovanje. Mušku realnu gimnaziju pohađao je u Banja Luci, nakon mature na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je etnološku grupu predmeta, tj. opću i posebnu etnologiju. Nekoliko mjeseci prije svršetka studija, 1961. godine, kao apsolvent, zaposlio se u Etnografskom muzeju Istre u Pazinu. U Istri počinje njegova trajna istraživačka i stručna muzeološka i znanstvena djelatnost, posebno iz područja rukotvorstva. U Pazinu će osnovati obitelj i nakon kraćeg boravka u Zagrebu, trajno se naseliti.

Proučavao istarsko rukotvorstvo

Nekoliko mjeseci nakon dolaska u Pazin, u srpnju 1962., stekao je diplomu i zvanje etnologa što mu je dalo novi poticaj u istraživanju i proučavanju etnografskih i etnoloških odrednica istarskog poluotoka. Istodobno je svoju pozornost posvetio muzeološkom radu stalno zalažući se za očuvanje, razotkrivanje i predstavljanje izvornih vrijednosti i bogatstava što ih nosi narodno stvaralaštvo Istre, Hrvatske i njenih susjednih područja.

U Zagreb se vraća u prosincu 1963., gdje se zapošljava u Institutu za narodnu umjetnost (danas Hrvatsko etnografsko društvo). U povijesti ove ustanove ostat će zabilježen kao prvi etnolog u tada osnovanom Odsjeku za običaje: u organiziranju znanstvenoga rada tadašnjega Instituta nametnula se potreba proučavanja konteksta folklornih pojava, što je trebalo biti sadržajem djelatnosti novoga odsjeka. Prvi članak, “Običaji i vjerovanja uz gospodarske radove u srednjoj Istri”, objavio je 1966.

Nakon nepunih pet godina rada u Institutu, 1968., vraća se u Istru. Zaposlio se u porečkom predstavništvu Interprop – zadruge proizvođača umjetnina kućne radinosti iz Zagreba, pa u porečkoj podružnici Rukotvorina. Složenoj problematici osmišljavanja i proizvodnje suvenira u turističkom okružju kao što je Istra, pridonio je i na teorijskoj i na praktičnoj razini, posebice proučavajući istarsko rukotvorstvo, što je bilo i temom njegove doktorske disertacije.

Uzaludno mi sve bez terena

Godine 1970. počeo je službovati u Zavičajnom muzeju Poreštine u Poreču. Posvetio se vođenju etnografske zbirke i terenskom istraživačkom radu, a preko ljeta vodio je međunarodnu izložbu slikarstva i skulpture, porečki Annale. Istovremeno se uključio u rad porečkog ogranka Matice hrvatske, kada je njegovim doprinosom 1971. objavljena prva knjiga Zbornik Poreštine; druga će biti objavljena tek 1987. Godine 1973. iznova je u Etnografskom muzeju Istre u Pazinu. Tu je ostao gotovo sedam godina. Pozornost je posvetio etnografskoj zbirci i ostvario zavidan i vrijedan postav, koji je bio rezultat upornog i marljivog terenskog rada. Znao je reći: “Uzaludno mi sve bez terena, dok ja nešto ne čujem, ne vidim i ne dotaknem”.

Putujući, obilazeći Istru te bilježeći i crtajući, a kasnije i fotografirajući – nažalost, filmsku kameru nije uspio nabaviti – zalagao se za vrednovanje i afirmaciju sačuvanog narodnog rukotvorstva. Tijekom rada u Pazinu prikupio je materijal za svoju magistarsku radnju “Muzeji, izložbe i zbirke u Istri”. Obranivši svoja znanstvena stajališta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1977., stekao je stupanj magistra znanosti. Nedugo zatim, prvog dana 1980. godine, prešao je u Radnu jedinicu Pula, Zavoda za povijesne i društvene znanosti Rijeka – Radne zajednice Istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Zagreb (danas: Radna jedinica Pula Zavoda za povijesne i društvene znanosti Rijeka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu).

Četrdeset godina radnog vijeka

Doktorsku disertaciju „Istarsko rukotvorstvo“ obranio je 1988. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Temom se vratio svojim početnim idejama i zamislima o očuvanju, stvaranju cjelovite slike te promicanju značenja o izvornim istarskim rukotvorinama. Bio je posebice vrijedan član Hrvatskoga etnološkog društva, a u razdoblju od 1977. do 1978. obnašao je i dužnost njegova predsjednika. U mirovinu je otišao 30. lipnja 2000., a gotovo ni nepuna četiri mjeseca kasnije, 18. listopada, umro je u pulskoj bolnici; pokopan je na porečkom groblju. U gotovo četrdeset godina radnog vijeka Josip Milićević dotaknuo se svih etnografskih i etnoloških odrednica Istre. Tematiku nije nasumce birao, nego je do nje dolazio zahvaljujući radu na terenu i u muzeju. Istraživanja i prikupljena građa upućivali su ga na sve raznolikosti i osebujnosti etnoloških i etnografskih obzorja. Prema njegovim bibliografskim zabilješkama objavio je dvjestotinjak različitih radova u časopisima, zbornicima, knjigama, kalendarima, dnevnom tisku.

Istraživanja i dokumenti

Njegovu opsežnu djelatnost moguće je podijeliti u dvije osnovne grupe: izvorne radove o etnografiji i etnologiji utemeljene na terenskim istraživanjima i dokumentima te metodološko-teoretske stručne radove. Iz prve skupine ističu se radovi o običajima i vjerovanjima, vremenu darivanja, o pučkom lončarstvu, o maslini i maslinarstvu, liječenju maslinovim uljem, o ulju od š(v)ibiča, narodnoj medicini, zatim o seoskom graditeljstvu i seoskom domu srednje Istre, o kamenu u graditeljstvu, krušnim pećima, seoskom gospodarstvu i proizvodnji, seoskoj i tradicijskoj trgovini, toklarijama Buzeštine, istarskim vodenicama i značenju voda, istarskom suveniru.

Prošao cijelu Istru

S terenskom bilježnicom prošao je cijelu Istru pa bi teško bilo naći istarsko područje, mjesto, naselje ili selo kojeg nije posjetio, obradio te na posljetku spomenuo u svojim radovima, primjerice: Buje i Bujština, Buzet i Buzeština, Gologorica, Hum, Karojba, Lindar, Lupoglav, Motovun, Pazinština, Peroj, Poreština, Rovinj, Žminj, te na istočnoj strani Istre Mune u Ćićariji (Rumeri i Istrorumeri).

glasistre.hr

© iPazin.net portal 2001. - 2024.