Kratka povjest suvremenih eurointegracijskih procesa

Neoliberalizam je doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita. Javlja se nakon završetka “kejnzijanskog kompromisa” (1945.–70.), obilježenog državnim intervencionizmom, težnjom punoj zaposlenosti i socijalnom državom. D. Harvey neoliberalizam opisuje kao globalni projekt ponovnog uspostavljanja kapitalističke klasne nadmoći, čime dolazi do rasta društvene nejednakosti i gomilanja bogatstva u rukama kapitalističke elite. Počeci se neoliberalizma obično smještaju u Thatcheričinu Veliku Britaniju od 1979. te u Reaganov SAD od 1981., a on se u Europi najviše širi kroz institucije EU i produbljavanje eurointegracije. Ovdje dajemo pregled povijesti EU kao neoliberalnog projekta, pritom misleći na realno postojeći neoliberalizam – neoliberalne prakse se u stvarnosti uvijek provode koliko to okolnosti dopuštaju i kada je to u interesu elitâ. U trenutnoj je gospodarskoj krizi jasan princip socijalizma za bogate (npr. javno saniranje privatnih dugova banaka), kapitalizma za siromašne (prebacivanje tereta krize na obične građane).  

Proturječan proces

Do eurointegracije je došlo iz geopolitičkih razloga. Francuska je nakon 2. svjetskog rata htjela Njemačku držati pod kontrolom, gdje bi u procesu dugoročne integracije interesâ različitih vladajućih klasa na kontinentu ona preuzela političko vodstvo, dok bi Njemačka osiguravala najveći dio ekonomske snage. Nakon razornog 2. svjetskog rata, postojala je nužnost ponovne izgradnje europskih ekonomija. Najveća opasnost je bila globalna konkurencija kapitalizmu – realsocijalizam SSSR-a. Stalna prijetnja širenja SSSR-ova političko-ekonomskog modela, kao i poslijeratna militantnost radnikâ, zahtijevala je oprez Zapada i pristanak na određene ustupke radništvu. O jedinstvenom europskom tržištu se u liberalnim krugovima raspravlja još za rata, no ekonomski je liberalizam u poraću diskreditiran zbog Velike depresije 1930-ih te su pri osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. (Njemačka, Francuska, Italija i Beneluks) na početku prevladavale kejnzijanske ideje o ekonomskoj koordinaciji i suradnji. Eurointegracija je bila reakcija na međunarodnu gospodarsku konkurenciju i odgovor američkom kapitalu – Europa mora ujediniti svoje resurse da bi bila konkurentna na svjetskoj razini jer su tržišta pojedinih zemalja premala. Krajem 1950-ih, s Rimskim ugovorima, ideja slobodne trgovine, još ograničena, u Europi se institucionalizira i postaje dominantna. U 1970-ima i 1980-ima dolazi do koncentracije kapitala uz protutendencije protekcionizma i nacionalne kapitalističke konsolidacije. Eurointegracija je proturječan proces ujedinjavanja različitih nacionalnih frakcija europskog kapitala uz istodobno traženje povlaštena položaja u svojim državama od strane nacionalnih grupacija kapitala. Od kraja 1970-ih s krizom kejnzijanskoga kompromisa u Velikoj Britaniji dolazi do neoliberalne kontrarevolucije te u cijeloj Europi dolazi do napada na socijalnu državu, privatizacijâ, polarizacije plaćâ, smanjivanja radničkih prava i drugih neoliberalnih mjera. To je bio odgovor kapitala na krizu u 1970-ima, čiji je uzrok bila i niska razina profitnih stopa u realnoj ekonomiji kao posljedica ovećane konkurentnosti i viška proizvodnih kapaciteta na svjetskoj razini. Neoliberalizam je omogućio ponovni rast profitnih stopa (no ne i iste stope gospodarskog rasta) – pritiskom na radničke plaće i prava (što povećava profit kapitalistâ), bijegom iz proizvodne ekonomije u financije (gdje je brža i veća mogućnost zarade) te seljenjem proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom i manje (npr. ekoloških) propisa. Za neoliberalizma udio profita u društvenom proizvodu raste, dok udio rada pada. Između 1981. i 2003. udio profita raste npr. u Francuskoj s 20,6% na 30,7%, dok udio rada u društvenom proizvodu od 1971.-80. do 2001.-05. u Europi pada sa 73,9% na 68,3%. Prihodi su pak 1% najbogatijih u Velikoj Britaniji skočili sa 6,5% 1982. na 13% 2000. Što se tiče privatizacije, u Velikoj Britaniji je prema 20% udjela javnoga sektora u BDP-u 1975. godine do 2000. godine praktički sve privatizirano.

Zaštititi najbogatije

U Francuskoj je 1981. na vlast došao F. Mitterand iz Socijalističke partije na osnovi izrazito socijaldemokratsko-kejnzijanske platforme koju je i provodio do 1983. (nacionalizacije, povećanje minimalne plaće, produženje godišnjeg odmora, smanjenje radnog vremena, solidarni porez na bogatstvo itd.), no 1983., pod pritiskom Europe, dolazi do tzv. zaokreta prema štednji, tj. neoliberalne politike, koju u okviru EEZ-a jedna zemlja nije mogla ne provoditi. 1983. nastaje ERT (European Roundtable of Industrialists), najmoćniji kapitalistički lobi u Europi, koji snažno zagovara eurointegraciju i jako utječe na službenu europsku politiku. Europska komisija je više puta doslovce preuzimala njihove dokumente i prijedloge. Godine 1987. pet najvećih europskih kompanija osniva AMUE (Association for the Monetary Union of Europe), lobističku grupu (danas s većinom članova iz bankarsko-financijskih krugova) koja gura ideju monetarne unije. 1986.-87. na snagu dolazi SEA (Single European Act), s ciljem ukidanja svih trgovinskih barijera do 1992. Europski projekt otada postaje izrazito neoliberalan. Od kraja 1980-ih Europska komisija inzistira na liberalizaciji javnih usluga – donose se različite direktive za liberalizaciju: telekomunikacije (1990.), željeznica (1991.), struja (1996.), pošta (1997.), plin (1998.). S Maastriškim ugovorom 1993. nastaje ime EU, a ustrojava se i Ekonomska monetarna unija (EMU). EU nakon Maastrichta, prema S. Aminu, postaje najglobaliziranija u svijetu u smislu marginalizacije nacionalne autonomije. Strategija nakon Maastrichta uključuje koherentnost u monetarnoj i fiskalnoj politici radi regulacije zajedničkog tržišta, pritisak na radničku klasu (u Njemačkoj uspješno, u Francuskoj baš i ne) i regionalnu konsolidaciju kapitala. Stvara se i Europska centralna banka (ECB), neovisna o politici i izvršnoj vlasti (no zato podčinjena interesima kapitala), što je standardna neoliberalna praksa jer je monetarna politika tako sigurna od mogućih političkih pritisaka radništva. Glavni je cilj ECB-a kontrola cijenâ, tj. zadržavanje inflacije na manje od 2% godišnje, što štiti one koji od inflacije mogu najviše izgubiti – najbogatije. Postavljeni su tzv. Maastriški kriteriji – uvjeti za ulazak u EMU i uvođenje eura: inflacija ne smije biti viša od 1,5% od prosjeka triju zemalja s najnižom inflacijom, budžetski deficit veći od 3% BDP-a, a javni dug više od 60% BDP-a. Dogovorene su kazne za nepoštivanje kriterijâ (0,2–0,5% BDP-a). Godine 2003. su Francuska i Njemačka imale deficit veći od 3% pa su umjesto da plate kazne promijenile pravila. Za razliku od monetarno-fiskalnih pravila za koje postoje izravne kazne (tzv. „disciplinski neoliberalizam”), nema ih za druge „prekršaje” (npr. diskriminatorno ponašanje na tržištu, neprovođenje liberalizacije u javnom sektoru i sl.) – to se regulira tužbama na europskim sudovima. Liberalizacija/privatizacija javnog sektora je od sredine 1990-ih u sljedećih 10 godina dovela do ukidanja 40% radnih mjesta te do pogoršavanja radnih uvjeta i smanjenja plaća. Za razliku od fiskalno-monetarnih pitanja, nema kazni za članice koje imaju preveliku nezaposlenost – socijalna politika ostaje na nacionalnoj razini. U Švedskoj je ulazak u EU 1995. bio projekt elitâ kojim su htjele olakšati svoje napade na visoka radnička i socijalna prava u Švedskoj, što im je samo djelomično uspjelo zbog otpora građana. Europska strategija za zaposlenost iz 1996.-97. potiče fleksibilizaciju tržišta rada (tj. manje propisa koji štite radnike) i smanjenje radničkih prava, kao i Lisabonska strategija iz 2000., redovito se potiču i diferencijacija plaćâ te ukidanje minimalne plaće, a u Kokovu izvještaju (2004.) i rad na određeno (bez socijalnih i mirovinskih davanja itd.) – to se potiče na razini EU, ali se provodi na nacionalnim razinama, gdje se u praksi javljaju različite prepreke.

Centar i (polu)periferija

Uvođenje je eura 2002. bilo dobro za gospodarske elite – stabilna im valuta garantira da im imetak i investicije, uključujući i one izvan matične zemlje, neće nestati. Slabijim je zemljama (npr. Grčkoj) uvođenje eura bilo korisno jer su tako dolazile u istu ligu s Njemačkom, što im je davalo kredibilitet i omogućavalo lakše zaduživanje na međunarodnim financijskim tržištima. To je dovelo i do precijenjene kreditne sposobnosti periferije eurozone (Portugal, Španjolska i Grčka) i stvaranja špekulativnih mjehura, što se u sadašnjoj krizi obilo o glavu Španjolskoj i Irskoj. Gubitak monetarne samostalnosti značio je i gubitak mogućnosti manipulacije valutom radi npr. povećanja izvoza ili u slučaju krize, što se pokazalo lošim za Grčku u krizi 2010. Europska komisija je vodila politiku stroge fiskalne discipline i stabilnosti cijenâ govoreći da će to pridonijeti gospodarskom rastu, no zapravo je rast bio spor, a nezaposlenost velika (prosječno viša od 8%). Općenito se EU-politika svodi na race to the bottom – “fleksibilizaciju” rada, stagnaciju plaća (EK 2003. u svojim Broad Economic Policy Guidlines napominje da bi rast plaćâ trebao i dalje ostati umjeren), rad na određeno itd. Njemačka na račun periferije eurozone ostvaruje velik trgovinski suficit jer je uspjela najviše stisnuti radnike – tamo u zadnjih 20 godina najmanje raste trošak rada, a udio radničkih plaća u BDP-u se sve više smanjuje. Tome je pridonijelo i ujedinjenje 1990. (u istočnoj Njemačkoj nije bilo sindikata), kao i otvaranje istočne Europe čiji jeftini radnici omogućuju pritisak na radnike u Njemačkoj. Dobro sindikalno organizirane radnike je u Portugalu, Italiji, Španjolskoj i Grčkoj daleko teže stisnuti (za razliku od npr. Irske na periferiji ili Njemačke u jezgri). Kako se periferija eurozone, zbog nemogućnosti da stisne radnike, nije mogla natjecati s jezgrom u konkurentnosti u realnom sektoru, ondje je došlo do rasta potrošnje na dug, na temelju zajmova banaka iz jezgre, i napuhavanja nekretninskog mjehura (u Španjolskoj), što je, kada je kriza eksplodirala, dovelo do sadašnjih problema. Zemljama pristupnicama se već u pretpristupnim pregovorima nameće neoliberalna politika kao uvjet ulaska u još strožem obliku nego u zapadnoj Europi. U EU se razlikuju tri područja – jezgra (Njemačka, Francuska, Nizozemska…), poluperiferija (ili periferija eurozone – Portugal, Španjol- ska, Grčka…) i periferija (nove istočnoeuropske članice). Europska (polu)periferija o jezgri ovisi slično južnoameričkoj neokolonijalnoj ovisnosti o SAD-u. Tako je 80% bankarskog sustava istočne Europe u stranom vlasništvu. Proizvodnja se iz najmoćnije industrijske zemlje, Njemačke, sve više seli na periferiju gdje su troškovi rada jeftiniji. Njemačka ima najveći suficit platne bilance (višak izvoza u odnosu na uvoz) koji ubacuje u eurozonu izravnim stranim ulaganjima i zajmovima koji ostatku Europe pomažu i dalje kupovati njemačke proizvode. Njemački je suficit tako izravno povezan s deficitom drugih europskih zemalja. Banke iz jezgre (Njemačke, Francuske, Nizozemske, Belgije) pak posuđuju zemljama europske poluperiferije: tzv. zemljama PI(I)GS-a (Portugal, Irska, Grčka, Španjolska i u manjoj mjeri Italija).

Vrzino kolo štednje

2005. EU potresa odbijanje ratifikacije neoliberalnog Europskog ustava na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, koji pak uskrsava u neznatno promijenjenu obliku kao Lisabonski ugovor 2009., ovaj put ratificiran bez referendumâ, osim u Irskoj, gdje je referendum nakon prvog “ne” ponovljen. Od 2005. do 2007 tzv. pribaltički neoliberalni tigrovi imaju najbrže prosječne godišnje stope rasta u EU – Latvija 10,8%, Litva i Estonija 8,8%, no bez prave koristi za većinu stanovništva – profitira samo manjina, dok radnici imaju najduži radni tjedan i najniži standard življenja uz najpolariziraniju nejednakost prihodâ u Europi. Narav tog “razvoja” se očituje nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2008. – u Latviji BDP u 2009. pada 18% (u Estoniji 14,1%, u Litvi 14,8%), a nezaposlenost je u prvom kvartalu 2010. 20% (u Estoniji 19%, u Litvi 17,3%). Ekonomska kriza od 2008. nadalje puno teže pogađa južnu Europu nego Njemačku. Pridržavanje fiskalnih pravila EU nije previše pomoglo “uzornim” državama kao što su Irska i Španjolska, dok su Njemačka, Francuska i Italija s puno češćim i većim prethodnim deficitima u puno manjim problemima. 2008.-09. dolazi do bailouta banaka čime se troškovi krize, kao i drugdje, prebacuju na pleća građana. Istočna Europa je, kao subprime (nesigurno) tržište, krizom jako pogođena, što utječe i na pad izvoza iz zapadne Europe. Poljska i Češka nisu imale velike mjehure nekretninâ kao pribaltičke zemlje pa ih kriza nije tako jako pogodila, a Poljska, osim toga, za razliku od npr. Mađarske ne ovisi toliko o izvozu. No ni u Poljskoj situacija nije blistava. Ondje, recimo, 44% stanovništva zarađuje manje od 75% prosječne plaće, nejednakost je u stalnom porastu, 27% radnika radi na neodređeno (najviše u Europi), a nezaposlenost je 9,8% (23% kod mladih!). Dubina krize u istočnoj Europi varira između zemalja ovisno o razmjeru balonâ cijenâ nekretninâ, razini ovisnosti o izvozu, veličini deficita u javnom sektoru i imaju li fluktuirajući tečaj za stjecanje prednosti nad konkurentskim zemljama. Kako zbog EMU nacionalna monetarna i fiskalna politika nije moguća, teret krize pada na radnike. U cijeloj Europi se uvode mjere štednje iako su upravo one dovele do zaoštravanja krize nakon 1929.-30. Dolazi do vrzina kola – zbog krize pada potrošnja, pada prikupljeni iznos porezâ i povećavaju se socijalni troškovi, što dovodi do proračunskog deficita, na što se odgovara mjerama štednje, što opet dovodi do pada potrošnje… U proljeće/ljeto 2010. Grčka je zbog dugova pred bankrotom. Na kraju Njemačka pristaje na zajam uz uvjet pristanka na MMF i mjere štednje. Zajam Grčkoj nije odobren da bi joj se pomoglo – grčki bi bankrot zapravo značio da Grčka više neće moći vraćati dugove uglavnom njemačkim i francuskim bankama što bi dovelo Njemačku i Francusku do velikih problema. Stoga je Njemačka dala zajam Grčkoj da bi ona mogla nastaviti vraćati dugove njemačkim bankama, sve nauštrb grčkih radnika koji će to plaćati mjerama štednje, smanjenim plaćama, smanjenim socijalnim davanjima itd. Jedan od osnovnih problema EU je različit stupanj razvoja njezinih članica, različite plaće, razina socijalne sigurnosti i porezâ, kao i teško funkcioniranje ekonomske bez prave političke unije. Problem za europske elite je što ideja o političkoj federalnoj uniji nema potpore među europskim stanovništvom. No sigurno je da EU ne odustaje od neoliberalne politike koja pogoduje kapitalističkim elitama na štetu većine stanovništva.

Mate Kapović