U ugodnom i šaljivom razgovoru proteklo je u Pazinskim Novakima nedjeljno popodne kojim su pazinski folkloraši obilježili završetak druge sezone projekta “Nedilja u 5 popolne” koji za cilj ima prikupljanje starih zaboravljenih običaja. Osamdesetgodišnji Lučano Jerončić na šaljiv je način u kratkim je crtama ispričao svoju životnu priču i na kraju zasvirao za ples.

Kao i većina Novačana rođenih oko 1935. godine, Lučano je prvih 5 razreda osnovne škole pohađao u Novakima, na talijanskom jeziku. Prisjeća se da su nastavnici bili stranci, ali da je i lokalno stanovništvo, primjerice svećenici, pričalo talijanski jezik u svakodnevnom govoru i radu. U obje je ustanove odgojna mjera bila šiba, baketa, jedna od riječi koju su kao djeca među prvima naučili.

U njegovom je selu, Jerončićima, nekad živjelo puno više obitelji nego sada. Bili su vrlo složni u raznim radnim akcijama: popravljanjima staza i puteva, te održavanjima vrućaka i lokvi. Svjestan je da se vremena mijenjaju i to s lakoćom prihvaća, bez usporedbi o boljim ili lošijim vremenima, na koje smo navikli u ovakvim razgovorima.

Maškare su jedan od običaja koji se održao, iako je promijenio svoj oblik. Nekad se u maškare išlo ponedjeljak i utorak, uzimalo se slobodne dane na poslu, a odjeća se posuđivala iz pulskog kazališta. Sve se obilazilo kao i danas, ali pješice. Ljudi su to vrijeme bili sretni, zaboravili na svoje probleme, a Lučano je sa svojom harmonikom, koju je sam naučio svirati, bio glavni glazbenik zabavljač.

Narodnih se nošnji, u obliku u kojem se prikazuju danas, ne sjeća. S obzirom da su Novaki blizu Pazina, a željeznica je blizu, mnogo je ranije raznolikija odjeća postala dostupnija. Blizina Pazina mnogo im je značila, najviše u gospodarskom smislu. Cipele su nešto što nisu kupovali često, a što je lokalni postolar popravljao od kuće do kuće. Često su im se pridruživali i stanovnici ostalih sela i krajeva, koji su uglavnom tražili društvo ili priliku za besplatno piće. Od tuda i uzrečica “Bolje da pride jedan mali grad nego ti prokleti Ćići”, koja jasno opisuje kakvo su mišljenje imali o stanovnicima Ćićarije, te njihove alkoholne kapacitete.

Tadašnja glazbena scena sastojala se od gunjaca. Svirača na vijulin, klarinet i bajs bilo je nekoliko, a s vremenom su ih istisnuli svirači harmonika. Miha, vidalica i roženica, kao i pjevanja na tanko i debelo, nije bilo u vrijeme njegove mladosti. Glazbenici su uvijek bili svečano odijeveni – u odijelo, s kravatom. Najčešće su se svirale talijanske i slovenske pjesme.

Svirajući, prošao je široku okolicu: od Lindara, Grdosela, Boruta, Gologorice pa sve do Pićanštine i tamošnjih sela. Rado se sjeća upravo ovih potonjih, jer je tamo redovito dobivao više novaca za svirku nego što je pitao. Svirke u svatovima bile su puno napornije nego sad. Svatovi su trajali dva puna dana, a on je sam svirao od subote ujutro do nedjelje navečer.

Osim sretnih, bilo je i vrlo tužnih događaja. 1948. i 1949. godine mladi su u nekoliko navrata, “trbuhom za kruhom”, bježali u Italiju. Ruta je bila iz Novaki i Cerovlja, preko korita Mirne u Završje. U kratko su se vrijeme organizirala tri takva pothvata, u kojima je dvadesetak mladih ljudi pokušalo sreću pronaći u susjednoj zemlji. U posljednjem pokušaju, dočekala ih je zasjeda u kojoj su svi ubijeni.

Ipak, Lučano je nakon sat vremena razgovora, rado uzeo svoju dijatonsku harmoniku i još sat vremena svirao, prisjećajući se starih pjesama na koje su rado plesali u njegovoj mladosti. U svirci su im se pridružili i Željko Farkaš i Marko Pernić, a publika je s veseljem zaplesala.

Bio je ovo zadnji, sedmi po redu, ovakav susret unutar projekta “Nedilja u 5 popolne” kojega je osmislilo Folklorno društvo Pazin, a prepoznala i podržala Istarska županija. Voditelj druge sezone projekta je Marko Pernić, koji je i razgovarao sa sugovornicima.

FDP / iPazin.net