Ovog su tjedna Davor Zović i Marko Pernić, iz folklornog društva Pazin, pričali s Branimirom Križmanićem iz Velog Ježenja u sklopu svojeg projekta “Nedilja u 5 popolne” koji za cilj ima prikupljanje starih običaja, pjesama, plesova i svirki iz područja bivše Općine Pazin.

Branko je veći dio radnog života proveo pretovarujući boksit iz kamiona u pretovarnu stanicu i zatim na vlak, u Ciburima. Za to su u ono vrijeme dobivali bonove koje su mogli upotrijebiti za kupnju hrane ili odjeće. Najbliža trgovina hranom koja je to omogućavala bila je baš u Ciburima. Za odjeću su, pak, trebali otići u Pazin.

Prije toga proživio je zanimljivu petogodišnju ratnu priču. Kao mobilizirani talijanski vojnik najprije je služio u Bariju, gdje je naučio Morseovu abecedu. Nakon nekog vremena na fronti, na koju je došao preko Albanije pa ka sjeveru, zarobljen je u Češkoj, 20tak kilometara od Dresdena, odakle je smješten u vojni radni logor. Po završetku rata od tamo je pješačio u Prag, a zatim u austrijski Linz. Zajedno s dvojicom kolega spavao je uz cestu, a hranio se po kućama uz koje je prolazio, u kojima su domaćini uvijek bili raspoloženi nahraniti putnike. Od tamo su dospjeli u Bolsano, da bi napokon vlakom stigli u Trst i napokon se pješke vratili kući.

Seoskih zabava je bilo, ali ne uz harmonike. Uglavnom se svirala usna harmonika (organić), a plesali su valcere i polke. Običaj maškara, koji je za to područje danas vrlo poznat, postojao je i kad je on bio mali, ali ga to nije zanimalo pa se maskirao samo jedne godine.

Prvi traktor kupili su 1968. godine, nakon čega su radovi u polju postali brži. Kako su oduvijek puno radili na polju, mogli su si priuštiti kućnu pomoćnicu, deklu, koja se za njih brinula za kuću i spremala ručak težakima – radnicima na polju.

Običaj poput lupačije bio je svevremenski prisutan. U početku su to radili cijelo selo u zajedništvu, da bi kasnije prakticirali individualan pristup. Osim lupačije, radili su japlenice. Brankov otac ih je sam zidao od kamena, pazeći da se razdvoji vapno od zemlje.

Prisjeća se da su Tinjanci bili kradljivci kojih su se svi čuvali. I njihovoj su obitelji ukrali pršut, ali su ih na sreću uhvatili policajci. Česte su bile i krađe svinja. Nešto lakše je bilo za vrijeme Italije, kada je svatko mogao imati pušku kod kuće, koja bi prvenstveno služila za zastrašivanje i obranu.

U Sv. Petru je u to vrijeme bila sušionica duhana. Često su ga sadili, a prisjećaju se kako je svaku stabiljku trebalo često zalivati, da bi nastavila rasti. Ljudi okolnih sela su radili sve dijelove procesa: od sadnje preko branja do vožnje na sušenje.

Pred kraj razgovora, Branimir nije izostavio napomenuti kako primjećuje da je nekad bilo više smijeha i veselja među ljudima, a kako je sada tempo života sve brži, a kako se ljudi sve manje smiju.

FDP / iPazin.net