Sedamdesetosmogodišnja Marija Banko (rođena Šegon) provela je s pazinskim folklorašima ugodno nedjeljno popodne. Kroz svoju životnu priču, sa svojim je sugovornicima, Davoru Zoviću i Marku Perniću, podijelila dio svoje prošlosti, ali i prošlosti Tinjanštine na kojoj je rođena i na kojoj još uvijek živi. Bila je to još jedna u nizu radionica u sklopu projekta “Nedilja u 5 popolne” kojeg provode pazinski folkloraši, a koji za cilj imaju prikupljanje zaboravljenih običaja, pjesmi, plesova i svirki.

Iako je završila samo 5 godina osnovne škole u Tinjanu, od čega jednu godinu talijanske, Marija je prošla onu važniju, životnu školu. Još kao mala odrađivala je razne jednodnevne “žurnade” koje su u novcu ili hrani plaćali imućniji vlastelini. Za jedan je dan tako mogla zaraditi 5 jugo-lira ili 5 kilograma pšenice.

Njen je otac bio poznati zidar, a kako mu je često pomagala, savladala je i taj zanat. Doma su izradili većinu alata koja im je bila potrebna, pa tako i drvenu karijolu. Kaže da je u to vrijeme, sa svojih 4 kolega, zidao u širokom krugu. Nisu poznavali pojam građevinske dozvole.

Mjesto za upoznavanje djevojaka i dečkiju bili su glavna sveta misa u 11 sati i plesnjaci održavani nedjeljom od 15:30, nakon večernje mise, u domu u Tinjanu. Prije 1949., kada je dovršeno zidanje doma, plesnjaci su bili na gornjem katu prostora kojeg danas znamo kao Konoba Điđi. Marija se sjeća da su braća Botegari bili glavni zabavljači, koji su svirali harmonike. Pjevalo se na tanko i debelo, ali i hrvatske i talijanske pjesme. Osim harmonike, na plesnjacima su se svirale vidalice, šurle i organić – usna harmonika. Djevojke su se prije noći morale vratiti kući.

Na plesnjacima su se plesali valceri i polke, te u nešto manjoj mjeri swing (op.p. ples koji danas zovemo dvokorak). Balun je bio prilično zapostavljen u samom Tinjanu, ali se plesao u Kringi i okolnim selima. Mih i sopele nisu se u to vrijeme čuli rijetko, a također su rijetki bili i vlasnici tih instrumenata. Sjeća se da je prije rata takav oblik glazbe bio puno izraženiji.

Iz vremena kojeg se sjeća, Tinjanci su sudjelovali u tučnjavama, ali ne na način da su ih oni pokrenuli, već uvijek kao oni koji su se branili. Česte su bile tučnjave zbog djevojaka, primjerice, kada su odlazi na Petrovu u Sv. Petar u Šumi, gdje se tamošnjim mladićima nije svidjelo da Tinjanci plešu s njihovim curama.

Puno je bilo lopovluka. Ljudi su se na razne načine branili, najčešće vilama. S obzirom na upotrebu te alatke, ubod vilama je često rezultirao smrću unutar nekoliko dana, ne zbog ubodnih rana, koliko zbog inficiranosti rane. Kada su se vraćali iz sajmova, znala su se dogoditi ubojstva zbog krađe novca. Selo je znalo počinitelje, ali su svi o tome uglavnom šutjeli “da ih ne proguta noć”.

Lupačija je bila jedan od običaja koji su radili svi zajedno, kao selo. Znalo je trajati tjednima. Navečer nisu pjevali i plesali, ali su neprestano pričali razne priče od kojih je većina uključivala štrigarije. Bilo je tu priča od toga kako vol nije htio prijeći cestu zbog ubojstva njemačkog vojnika na tom mjestu, do borbe loše i dobre strane u nekoj osobi. U vrijeme kada je Marija slušala te priče, zvučale su istinito i strašno.

1876. godine došao je prvi vlak u Sv. Petar u Šumi. Mariji je djed pričao kako su te godine mnogi otišli u Sv. Petar vidjeti vlak i sa sobom nosili sijeno i vodu da nahrane životinje koje vuku vagone s ljudima. Iznenađenje viđenjem željeznog stroja koji vuče vagone bilo je teško prenijeti.

Informacije su kolale usmenom predajom, u punom smislu te riječi. Ljudi koji su znali glasno i razgovijetno pričati stali su na povišeno mjesto u selu i izvikivali važne obavijesti i objave. Istim je načinom vijest putovala i između dva sela.

Na sajam su odlazili u Pazin, Motovun, Višnjan i druga mjesta. Išlo se kad se imalo za prodati kravu ili telad, a sa sobom su nosili komadić kobasice, kruh i bevandu. Do Pazina im je, u takvom aranžmanu, trebalo skoro dva sata pješke, preko Ježenja. Prodaja je bila organizirana preko “prijemnog ureda” gdje se prijavljivalo što se ima za prodati i po kojoj cijeni. Kupci su uglavnom kombinirali izgled životinje s cijenom prije odluke o kupnji.

Za rad na polju bili su zaduženi svi osim gospodarice. Ona bi ostajala doma, pripremala ručak i nosila ga na polje. Često bi dio hrane nosila na glavi, a dio u rukama. Jedino za nju nebi bilo odmora tokom dana. Drugi bi radnici oko podne odmorili, i nešto kasnije nastavili s radom.

Nedjeljno je popodne bilo prekratko za se dotaknuti svih zanimljivih dogodovština, te je ostavljena mogućnost ponavljanja razgovora u neko skorije vrijeme.

FDP / iPazin.net