Novine nam ovih dana nalikuju na turističke vodiče: na sve strane događaju se pučke, turističke, vinske, gastronomske, kulturne i sportske fešte, manifestacije koje mi novinari jedva da stižemo pratiti čak i onako izvještajno, biltenski, vrlo rijetko reportažno, jer mnogo ih je a teško je nekoj dati prednost da se ne ispadne lokalno ili tematski pristran, štoviše, na mnoge se i ne stigne jer se događaju istovremeno i ima ih posvuda.

Imam blagi dojam da imamo inflaciju svakojakih fešti, i to ne više fešti kojima je cilj da se mi sami međusobno sretnemo, družimo, poveselimo i drugi dan orni vratimo poslu, već ih nekako usmjeravamo više nepoznatom gostu, turistu, onome od kojega očekujemo da na toj fešti ostavi poneki šoldo, ako mu uopće i imamo što ponuditi a što bi on mogao ili htio platiti. Iako se primjećuje da fešte s dužom tradicijom posljednjih godina imaju manje posjetitelja, jer kriza je, ljudi nemaju novca pa niti ne idu tamo gdje ne mogu ništa drugo nego ih trošiti, fešti ipak ima sve više.

Nije to isto kao nekada, čak ni kada je o turističkim destinacijama i feštama riječ. Jedna godišnje ili jedna po sezoni, to je nekad bilo mjerilo poželjne, dopuštene i podnošljive količine tih masovnih zabavno-tradicionalnih ili komercijalno-potrošačkih događaja. A ako su nam se fešte u vrijeme današnje namnožile preko granica moguće percepcije, ima li taj trend kulturološke, sociološke ili samo puke ekonomske konotacije? Moglo bi, a vjerojatno i hoće, tih fešti biti još i mnogo više nego što ih ima ovog ljeta. Čim nastaju, ustraju i postoje, znači da za nekoga ima smisla, razloga, motiva ili financijske računice da se one organiziraju.

Što je fešta manja, ili što je bez obzira na veličinu nezavisnija od nekih proračunskih i godišnjih planskih okvira, to je više podvrgnuta poduzetničkoj odnosno poslovnoj logici, pa će opstati ako se “pokrila”, ako se financijski opravdala, a ako nije, dogodine je vjerojatno neće biti, osim ako se novi pokušaj ne učini uz pametnije raspoređivanje logistike, resursa i prihodovnih mogućnosti.

Takozvane velike fešte, one s dužom tradicijom, one koje su dio imidža nekog mjesta, bilo kao lokalne samouprave bilo kao turističke destinacije, gotovo da imaju politički značaj: one se naprosto moraju održati, čak usprkos krizi ne smiju izgubiti ništa od svoje tradicionalne raskoši. Propaganda je tu skoro najmanji problem, za feštu je dovoljno razglasiti da ona postoji na određenom mjestu u određeno vrijeme, privući će ona klijentelu čak i bez obzira na konkretne sadržaje koje eventualno nudi.

No, terminsko zgušnjavanje raznoraznih fešti, čak i usred turističke sezone, ipak štošta mijenja kako u našoj svakodnevici, tako i u višegodišnjim navikama i tradicijama. Ne samo nama, već i turistima. Zamislimo samo kako su prije dvadeset-trideset godina turisti koji su dolazili u naše krajeve tijekom svojih dvotjednih ili trodnevnih boravaka povrh sunca i mora, eventualnog izleta u Veneciju ili na Plitvice, možda svega jednom imali prilike prisustvovati nekoj lokalnoj fešti.

Štoviše, nekad su “fešte” s jelom, pićem (često i uz ponudu vina “kolikogod se može popiti”, neposredno iz bačve), te glazbom, plesom i animiranom zabavom bile posebna kategorija turističke “izvanpansionske” potrošnje, organizirane su samo za turiste čak i u mjestima gdje su fešte namijenjene lokalnom pučanstvu gotovo zamrle.

Danas bi si bogami svaki turist mogao, ako je dobro informiran, isplanirati da najmanje svaki drugi dan posjeti neku feštu u široj okolici mjesta gdje provodi odmor, a tijekom ta današnja njegova dva-tri tjedna odmora barem će na jednu feštu naletjeti koja je jako, ono baš jako velika. Zatim, ako se računa na domaće goste, na nas, susjede, kao goste fešti koje organiziraju naši bliži ili dalji susjedi ili prijatelji, povećat će se dinamika naših ljetnih kretanja, bit će više prometa na cestama, čak i onim manjim, lokalnim, da ne govorimo da će uslijed toga dolaziti i do većeg zagađenja zraka ispušnim plinovima iz naših automobila, potencijalno bi i više prometnih nesreća moglo biti, s posljedicama na život i zdravlje, a i na povećanje opsega posla službi hitne pomoći.

Mijenjat će se i krajolik, jer svi mi koji dođemo na neku feštu moramo se negdje parkirati, pa za nas ili domaćini moraju poravnati i batudom nasuti neku poljanu, livadu, što li već, ili ćemo se parkirati “na divlje” pa uslijed toga automobilskim gumama utabati nečiji pašnjak, nasad, oranicu. Kontrapunkt ovim nepovoljnim činjenicama su i neke pozitivne: koliko puta odemo na neku feštu gdje se jede, toliko ćemo puta manje doma morati kuhati, trošit ćemo manje energenata, manje novca za namirnice, manje vlastite tjelesne energije.

Također, na feštama zna biti i zabavnije nego doma, više se družimo s ljudima, manje buljimo u televizore ili kompjutere, kvalitetnija nam je društvena interakcija, vidimo i viđeni smo, čujemo i čuju nas, a uz tu društvenu interakciju koja može imati pozitivan terapeutski učinak u današnjim životnim okolnostima za koja svi kažu da su sve više i više stresna, skoro da bismo i poneki poslovni sastanak mogli održati na fešti koju posjetimo i mi i naši poslovni partneri.

Dakle, uzevši sve u obzir, možemo li biti za ili protiv fešti, za ili protiv njihovog množenja i širenja? Izlišno pitanje, ta tko bi ikad bio protiv neke fešte? Zapravo ova feštarska atmosfera najmanje pogoduje našim političarima: pa tko će im vjerovati, tamo u nekom Strasbourgu ili Bruxellesu, kada budu pričali o tome kako se u Hrvatskoj teško živi, a ljudi koji će to slušati na svoje su oči vidjeli kako se kod nas samo nižu fešta do fešte?

glasistre.hr