U Istarskoj enciklopediji u natuknici “antifašizam”, između ostalog, piše: “Na Tinjanštini, gdje je bilo i najveće žarište nezadovoljstva, prosvjedovale su 1931. i žene većinom iz siromašnih obitelji bezemljaša i nadničara, što se može okarakterizirati kao pobuna.”

O kakvom je nezadovoljstvu i pobuni riječ? Nakon pobjede fašizma život pod Italijom u Istri bio je nemoguć. Fašistička Italija nije samo zatirala sve hrvatsko, već je izmišljala poreze na sve i svašta, što je Istrane bacalo na koljena i u očaj. Godine 1931. na čelu Tinjana bio je župan De Rezeno iz južne Italije, koji je, kako je zapisano, dodatno komplicirao život domaćim ljudima. Oko 200 tinjanskih žena pobunilo se 21. studenoga protiv njega i njegove vlasti. U pomoć De Rezenu priskočili su karabinjeri, a zatim je došlo i pojačanje iz Pazina. Žene su rastjerali, a one odlučnije zatvorili. Na to se opet okupio velik broj žena koje su opkolile vojarnu i tražile puštanje zatvorenica na slobodu. Dan poslije broj žena dodatno je povećan dolaskom onih

iz Kringe i Svetog Petra u Šumi. Na koncu je zatvoreno osamnaest žena, smještene su najprije u zatvor u Pazinu, pa su preseljene u Pulu. Sve su osuđene na tri mjeseca zatvora te uvjetno na pet godina.

Katastarska općina Tinjan u pazinskom kotaru, podsjeća povjesničar dr. Darko Dukovski, obuhvaćala je u razdoblju do 1945. čak 31 selo i zaselak s 1.762 stanovnika, od kojih su oko 98 posto Hrvati i dva posto Talijani. “U takvom etno-ozračju prirodno je očekivati otpor ovog dijela istarskog življa protiv svake vlasti koja pokušava ugroziti ovu strukturu, odnosno koja pokušava ugroziti i djelovati na strukturu društvenog mementa. Zato su spilje Tinjanštine skrivale oružje, tate i krijumčare, a kraške jame kosti onih od kojih su se osjećali ugroženima.

U takvom grču možemo reći gotovo anarhističkog odnosa spram vlasti nastajao je antifašizam. Tko ne zna i nije čuo za antifašistički pokret žena Tinjanštine 1931. koji je u sebi, osim antifašizma, nosio i određenu dozu društvene regresije i anarhičnosti”, kaže dr. Dukovski. Od 1931. po čitavoj Istri javljaju se bune i pokreti u kojima sudjeluju žene, a kakvi nisu zabilježeni u ostalim krajevima Hrvatske. Treba ipak reći da je pobuna žena u studenome 1931. krenula iz Vižinade, gdje se 18. i 19. studenoga okupilo stotinjak žena iz Kaštelira i Labinci tražeći smanjenje poreznih nameta.

Uslijedile su mnogo žešće demonstracije u Tinjanu, a nekoliko dana kasnije pedeset žena iz Sv. Ivana od Šterne iskoristile su sajmeni dan u Višnjanu, gdje su pristizale u manjim grupama i također prosvjedovale protiv poreza. Žene nisu mirovale ni na sjeveru Istre: stotinjak njih iz Krasice došlo je u Buje 27.
studenoga zahtijevati ukinuće raznih nameta, posebno onih na klanje stoke za osobnu upotrebu.

Etnolog dr. Josip Milićević (1933. – 2000.) zaključuje da su te pobune “vjerojatno utjecale i na stvaranje buntovnog duha kod istarskih seoskih žena, što se pokazalo u bezbrojnim, a malo poznatim akcijama tijekom oslobodilačkog (op. Drugoga svjetskoga) rata.”

Glas Istre, 22. lipnja 2012.