Paulo Valenta je 23-godišnji biciklist iz Pazina koji se ponajviše bavi disciplinom dirt jump. Kraj ovog ljeta Paulo je iskoristio za nesvakidašnju avanturu – nekoliko osnovnih potrepština okačio je na biciklu i otisnuo se na sjever bez nekog posebnog plana, pa kud ga pedale nanesu. Na ovom putovanju Paulo je naučio mnoge stvari, ponajviše o sebi, a kako je bilo podijelio je s nama.

1. Što te “natjeralo” na ovakav pothvat?

Najviše znatiželja i želja za nekim potpuno novim i drukčijim izazovom i da vidim kako ću se uspjeti snaći u takvim situacijama. Od malih nogu sam na bicikli i oduvijek okrećem te pedale pa ovakav izazov mi se činio kao da bi mi pristajao.

2. Koji je bio plan?

Plan je bio da nema plana. Jedina stvar koju sam znao jest da idem na sjever, a ostalo ću smisliti tijekom puta. Nakon ovog putovanja smatram da je takav pristup putovanjima najuzbudljiviji jer sam naletio na toliko puno neočekivanih stvari koje su me razveselile do beskonačnosti. I tako svaki dan.

3. Kuda si išao?

Preko Buzeta u Sloveniju i držao sam se zapadne strane sve do Kranjske Gore. Tamo sam ušao u Austriju i obilazio malo južni dio te zemlje prema istoku – Villach, Klagenfurt, Erbendorf. Kod Bleiburga sam ušao opet u Sloveniju i nastavio put za doma. Nedaleko Delnica sam opet ušao u Hrvatsku i preko Risnjaka i Učke se vratio doma u Pazin. Sveukupno sam prešao 1002 km.

4. Što je bilo najteže?

Posljednja noć u Gorskom Kotru je bila jako izazovna. Naglo me uhvatila kiša i nisam uspio podignuti šator pa sam 2 sata čekao da prestane padati. Hladan i polumokar, uspio sam podignuti šator, ali poslije je bio izazov zaspati jer je noć bila jako hladna. Više puta sam se budio tijekom noći zbog hladnoće, ali preživi se i to. Jutro mi je tada bilo jako drago jer sam mogao otići iz tog hladnog kraja.

5. Što te se najviše dojmilo?

Kampiranje u prirodi definitivno. Neopisiv je osjećaj svaki dan legnuti u „krevet“ okružen travnjacima i šumom ili ujutro prva stvar kad se probudiš čuješ žamor potoka koji teče blizu ili udahneš sviježi planinski zrak.

6. Koliko novaca treba za tako nešto?

Jedini trošak mi je bila hrana i možda neke potrepštine koje su mi trebale. U 14 dana sam potrošio nešto malo više od 100 €, s time da nisam previše pazio koliko trošim što znači da se ovako može putovati s jako malo novca.

7. Koju opremu si nosio?

Najvažnije potrepštine koje inače koristimo (odjeća, pribor za kuhanje i jelo, četkicu i ostale higijenske proizvode), oprema za kampiranje (šator, vreća za spavanje, a pametan potez je bio uzeti i zračni madrac zahvaljujući kojemu sam mogao i na kamenju spavati) i rezervnu zračnicu i alate potrebne za popravak bicikle.

8. Što si jeo?

Ujutro i navečer bih si sam spremao jela, a preko dana bih najčešće jeo voće i kroasan ili neku štrudlu. Kuhao sam si kao i inače tj. ona jela koja znam spremiti.

9. Gdje si spavao?

Svugdje, no, najčešće bih pred mrak došao do nekog grada/gradića, udaljio se malo od njega i u obližnjoj šumi spavao. Neke sam noći čak spavao pokraj rijeke.

10. Je li bilo kakvih problema po putu?

Osim kiše koja me je zadnjih nekoliko dana znala uloviti dok sam biciklirao, ne.

11. Što ti je najviše nedostajalo?

Perilica za rublje. Nije mi se odjeća jako prljala i kad god sam imao priliku bih oprao odjeću u nekom potoku ili gdje sam stigao, ali to je valjda navika modernog svijeta. Uvijek smo naučeni imati skroz čistu i mirišljavu odjeću.

12. Što preporučaš onima neodlučnima da se ipak odluče na takav put sa samima sobom?

Ako volite avanture i mislite da ste sposobni izdržati nešto tako – samo krenite. Nije bitno kamo, kako i zašto jer će sve ostalo sjest na svoje mjesto. Samo treba napraviti taj prvi korak.

13. Zašto sam?

Jer je tada izazov još veći! Htio sam također i vidjeti koliko će mi bit teško/lako samome i kako ću se osjećati toliko dana bez društva i daleko od svega poznatoga. Znao sam da ću tako dublje i bolje upoznat samoga sebe.

14. Što si naučio iz ovoga, a želiš podijeliti sa ostalima?

Najfascinantniji zaključak mi je bio da je dosada zapravo izmišljotina modernog svijeta. Prije puta sam očekivao da će bit puno trenutaka gdje će mi biti dosadno ali to nije bilo tako. Odrasli smo u društvu gdje su nam osjetila stalno bombardirana raznim informacijama (npr. TV, mobitel, kompjuter, čitanje itd.) i s vremenom se razvije ovisnost o tim stvarima, pa kada više nemamo neki izvor zabave onda to percipiramo kao dosadu. Imao sam trenutaka kada bih samo stao i sat vremena promatrao svijet oko sebe i svaki put bih pronašao toliko zanimljivih stvari oko sebe.

15. Planiraš li ponovno neku sličnu avanturu?

Možda. Teško mi je sada odgovoriti na ovo pitanje jer praktički i odluka za ovaj put je donesena u kratkom roku. No, ako budem ponavljao nešto slično tako onda će definitivno ruta i vremenski period bit puno puno dulji.

BK TNT / iPazin.net