Glagoljicom pisana povijest malih ljudi
O glagoljskim tekstovima iz Istre kao izvorima za povijest govorio je na javnom predavanju u Državnom arhivu u Pazinu akademik Josip Bratulić, predstavljajući temu kojom se kao znanstvenik već desetljećima bavi.
Predavanje je otvorio zanimljivom konstatacijom da od poznate i dokumentima potkrijepljene “službene” povijesti država, vladara i vojskovođa, obične ljude puno više zanima povijest malih ljudi, povijest preživljavanja u teškim vremenima.
Za primjer je Bratulić uzeo postupno, ponekad teško i mukotrpno prihvaćanje krumpira kao nove prehrambene namirnice u Europi, kojeg sve do 19. stoljeća u mnogim krajevima seljaci nisu htjeli saditi, a ipak je ta namirnica naposljetku pomogla prevladavanju krize i gladi na evropskom tlu.
Slično je i s kruškama “tepkama”, koje su taj naziv dobile jer ih seljaci nisu htjeli saditi pa su zbog toga od vlasti dobivali batine, “tepli” su ih, odnosno tukli, dok se nisu povinovali naredbi o sadnji krušaka, a ispostavilo se da su te kruške među najrodnijima i najukusnijima.
I murve Marije Terezije, sađene širom Carevine radi uzgoja dudova svilca u vrijeme kineskog embarga na izvor svile, jedan su od takvih povijesnih detalja.
Život običnih ljudi kao predmet povijesnog izučavanja, odnosno takozvana mala povijest postala je osobito popularna nakon što se među francuskim povjesničarima stvorila tzv. škola Annales, a taj je trend brzo zahvatio i svjetsku povijesnu znanost.
Kakve veze s time ima glagoljica? Upravo u tome, smatra Bratulić, što se u glagoljskim natpisima, spisima, dokumentima, matičnim knjigama, bratovštinskim zapisnicima i sličnoj građi iščitava povijest malog čovjeka na istarskome tlu.
Međutim, prava i sustavna dubinska istraživanja istarske “male povijesti” iz glagoljaške građe tek predstoje, jer su se glagoljicom u nas više bavili filolozi nego povjesničari. To je i razumljivo, jer kako veli Bratulić, “glagoljica je bila posuda u kojoj se čuvao naš jezik”.
Brigu o glagoljskoj baštini treba nastaviti, savjetuje Bratulić, daljnjim objavljivanjem glagoljske građe u knjigama, a na tom polju posebno je istaknuo trud pokojnog Branka Fučića, te Dražena Vlahova iz pazinskog Državnog arhiva.
