Goran Farkaš: Tradiciju treba živjeti na moderan način

goran_farkas_2013U Pazinu se održava festival tradicijske i etno glazbe TradInEtno. O samome festivalu, kao i o svojim ostalim glazbenim aktivnostima pričao nam je dvadesetšestogodišnji Goran Farkaš iz Pazina.

Par početnih. Ljubav prema glazbi. Počeci muziciranja.

Ja sam Goran Farkaš. – S čime se bavim? – Pa… najviše glazbom. Sviram i pjevam u grupi Veja, član sam folklornog društva, bavim se organizacijom TradInEtno festivala i (već neko vrijeme) završavam fakultet muzikologije u Ljubljani.

Za glazbu sam se počeo zanimati od malih nogu. Pola moje obitelji pjeva, odnosno vezana je za folklor. Kao klinac slušao sam pradjeda, baku i cijelu tu ekipu na obiteljskim okupljanjima koja su se održavala dosta često u ono vrijeme. Kada sam imao dvanaest godina, priključio sam se Folklornom društvu Pazin. Najprije sam počeo plesati, a kako im je kasnije falilo svirača odlučio sam krenuti i sa sviranjem. Desilo se samo od sebe – jedno po jedno.

Kako se Goran susreo s mihom.

Ukratko, sviram tradicijske instrumente. Zapravo, volim reći da znam svirati mih, dok s ostalim instrumentima znam nešto prčkati i čačkati. Počeo sam ga svirati bez neke ambicije. Bila je velika nestašica ljudi na mihu i zato sam se ”ulovio” sviranja toga instrumenta. Nakon nekog vremena stvarno mi se počeo sviđati. Sama ideja miha je genijalna – možeš otkrivati neke nove stvari, nije sve samo crno ili bijelo, već ako imaš dovoljno mašte, možeš napraviti sto milijuna različitih kombinacija. Treba se igrati kao malo dijete i ne razmišljati o mihu kao mihu jer onda si ograničen na to što ima. Ovaj moj mih napravio je Franko Kos iz Kapelice blizu Labina. Imam ga nekih 12, 13 godina. Napravljen je od kozje kože. Kod nas funkcionira savršeno, ali kada sam bio na nastupima u Estoniji i Belgiji imao sam velikih problema s vlagom.

Veja. Interes za tradicijsku glazbu.

Idemo naći nekoga tko toliko voli tradicijsku glazbu i staviti ga da sluša na tanko i debelo pet minuta, pa da vidimo što će reći nakon toga – hoće li reći može li još ili će reći obožavam to, ali idemo malo stati. Oko Veje je malo drugačija priča jer koliko god je to tradicijska glazba, toliko i nije. Sviramo na moderniji način. Fora mi je bila najava za Parkfest: Učinimo istarsku glazbu slušljivom široj publici. Time su rekli i istinu i laž. Ima li publike – ima. Ima li dovoljno publike – ne bih se složio. Konstrukcija ljudi koji slušaju takvu vrstu glazbe je šarolika – ima klinaca, mladih, starijih i onih podosta starih. Je li to zbog specifičnosti Veje, to ne znam.

Dugo smo se bavili albumom Dolina mlinova. Možda predugo… Prva snimka bila je gotova 2011. godine, a album je izašao u travnju 2014. Kod nas su ljudi jedva dočekali album jer smo ga sve te četiri godine nekako nespretno najavljivali – bit će najesen. A opet s druge strane… vani…

goran1 goran2

Les Traversées Tatihou. Usporedba hrvatske etno scene sa svjetskom.

To je drugačija priča. Spremamo se za nastup na francuskom world music festivalu– Les Traversées Tatihou na otoku Tatihou u Normandiji, koji će se održati krajem kolovoza. – Kako je došlo do toga? – Recenzija našega albuma izašla je u jednom jako bitnom francuskom časopisu Trade Magazine i uvršteni smo među deset najboljih svjetskih albuma za 2014. godinu, što nam je iznimna čast. Organizator tog festivala vidio nas je u časopisu, skinuo album i pozvao na festival.

Tamo je sve to počelo šezdesetih – Francuska je već onda imala 20 bendova s 30 albuma. Tada je krenula folk rock scena i kasnije su se počeli razvijati svi mogući stilovi. Od Daria Marušića – izvora svih mogućih nepresušnih informacija – dobio sam jedan CD iz 1975. godine gdje se tip već onda igrao s drum and basseom, stilom koji je tu, primjera radi, tek izašao iz mode. Vani ne postoji jedan, dva, tri festivala – tamo postoji cijela sezona festivala i stvari funkcioniraju na drugačijem nivou. Treba li se to kod nas tek razvijati ili ne, to ćemo tek vidjeti. Etno festivale u Hrvatskoj možemo nabrojati na dvije ruke… eventualno. Ima tu nekih jednodnevnih stvari koji se dešavaju kroz ljetnu sezonu, ali ljudi na to gledaju kao na jedan koncert. Super, netko svira, ljeto je, idemo van.

TradInEtno – world music festival.

Sedmi po redu Festival tradicijske i etno glazbe TradInEtno, održava se od 17. do 25. srpnja. Festival obuhvaća vokalne, instrumentalne i plesne radionice, sajam, predavanja, filmove i koncerte. Najveći dio programa održava se pazinskom Kaštelu.

O počecima.

Prvi TradInEtno održao se 2009. godine. Zapravo, 2009. dogodilo se to da sam pokrenuo ideju o tome da se napravi neki festival. Napisali smo projekt i festival se održao kao trodnevna manifestacija u programu obilježavanja Dana grada Pazina, početkom lipnja. U sve to krenuli smo s apsolutno malim budžetom, puno poznanstva i s mislima – prvi je put, doći će netko. Imali smo koncerte, predavanja i radionicu plesa koju smo radili s Folklornim društvom. Polako je festival počeo rasti. Prije tri godine, dakle 2012. sudjelovali smo u europskom projektu Archeo.s u kojem su nam partneri bili Grad Pazin i festival Sedam dana stvaranja. Dogodio se ogroman bum. Festival se s trodnevne manifestacije povećao na jedanaest dana. Nakon toga održavao se deset dana, sada smo na devet i to bi nekako bilo to.

goranetno

O radionicama. (instrumentalna, vokalna i plesna – KoloNaOkolo)

Instrumentalna radionica funkcionira po principu prijenosa znanja. Imamo jednog voditelja koji sve koordinira ali on nije taj koji uči ljude svirati već se tu radi o međusobnoj razmjeni – znači, ja sam došao iz Hrvatske i naučit ću jednu hrvatsku pjesmu ostalu ekipu, zatim doći će Šveđanin koji će nas naučiti jednu švedsku pjesmu i tako sve u krug. Ovu radionicu vodi Allan Skrobe iz Švedske. Vokalnu radionicu vodi Lidija Dokuzović – bivša pjevačica u bendu Alfion. Isto tako vodila je zborove kao što su Čipkice, Le Zbor… Ovo će biti super iskustvo za iskusne pjevače kao i za one malo manje iskusne i za one apsolutno neiskusne jer Lidija je vrhunska za izvući ono najbolje iz tebe. Volio bih da pjeva i u mojem bendu. Plesnu radionicu KoloNaOkolo vodi Koviljka Marečić, a na njoj će se učiti balkanska kola. Koviljka zna sva moguća kola i bila je na mnogo radionica diljem Europe.

O sajmu.

Sajam je pokrenut 2012. godine. Ove godine, na inicijativu voditeljice Irine Kivele, promijenjena je sama ideja sajma i bit će održan u samo jednome danu u Parku Narodnog ustanka. Tih sajamskih fora ima jako puno, pogotovo sada u sezoni. Ne želimo da ljudi imaju dojam da su na štandovima ljudi koji imaju stvari od drva i keramike a nabavljaju ih iz Kine. Zato smo odlučili da svaka osoba na štandu ima i svoju pokaznu radionicu. Isto tako, želimo ljudima prezentirati neke stare zanate koji su tu postojali i postoje dan danas – od keramike do proizvodnje rakija,” igranja” s ljekovitim biljem i sl. Uz sajam održat će se i Ples na tavolac. To je jedan stari oblik plesnjaka, gdje ćemo – uz voditelje Koviljku Marečić i Daria Marušića – pokazati ljudima stare plesove koji su se plesali kod nas i šire. Sve će to biti popraćeno s klincima iz vrtića te gostima iz Doma za stare i nemoćne Brkač. Uglavnom, muving – kroz jedan dan napravit će se sajamski štih u edukativnom tonu.

O predavanjima i filmovima.

Već dugi niz godina surađujemo s ETNOFILm Festivalom koji nam pribavlja dozvole za projekciju filmova i od srca im hvala. Mislim da je film dobar medij gdje se puno toga može saznati o nekoj drugoj kulturi.

Predavanja se održavaju od samoga početka, dakle od 2009. godine. Vezana su za glazbeni izričaj, a ove godine napravili smo tematiku koja se odnosi na spretne i nespretne promjene u folkloru ili općenito u tradiciji. Ova tematika pokrenuta je s jednom pričom tj. vicom: ”Dečko i cura postali su gladni i cura je išla spremiti kobasice. Odrezala je krajeve kobasica i počela peći na što ju dečko pitao zašto je odrezala krajeve. Ona govori da to radi zbog toga jer je mama uvijek tako radila. Zatim, ona ide do mame i pita ju zašto uvijek reže krajeve kobasica. Mama govori da to tako radi jer je i baka uvijek tako radila. Tada, njih dvije upute se do staračkog doma. – Nona, nona! – A? – Zaš si vajk rezala krajeve kobasica prije nego si hi spekla?- Ča? Ča još vajk pečete kobasice u onoj maloj tavi?” Poanta toga je to da je baka imala malu tavu i normalno da je morala odrezat krajeve kako bi mogla pripremiti kobasicu, dok danas postoje veće tave, ali i dalje se režu krajevi kobasica jer je tako netko radio. Tradicija je nešto što bi trebalo konstantno živjeti, ali uz neke nove forme. Tradiciju treba konstantno mijenjati. Češće dolazimo do toga da tehnologija ide naprijed, a mi i dalje režemo krajeve kobasice jer smo to naučili od nekoga.

Ulaz?

Do sada uvijek je bilo sve besplatno. Ove godine odlučili smo uvesti neku minimalnu kotizaciju za radionice. Novaca za kulturu je sve manje i manje tako da se jednostavno moramo snalaziti na taj način. Ja bih jako volio da ove organizacije kao što smo i mi dobiju dovoljno novca da mogu nešto organizirati za ljude, ali čekat ćemo bolje vrijeme. Koncerti, predavanja i filmovi su besplatni za sve i ovim putem pozivam javnost da nam se pridruži. I da napomenem, to što je besplatno ne znači da je nezanimljivo. Ljudi najčešće imaju taj dojam – ali nema problema, ako tako misle onda ćemo sljedeće godine naplatiti (smijeh).

goran3 goran4

Goran kao autor glazbe za kazališnu predstavu ”Priče koje valja pripovijedati”.

Do suradnje je došlo na poziv redatelja Aleksandra Bančića. On je imao ideju za ovu predstavu već neko vrijeme. Inače, predstava je napravljena 1956. godine i savršeno funkcionira dan danas jer su prikazane životne situacije gdje se, na žalost, nalazi običan čovjek. Aleksandar je imao ideju da ovu priču, odnosno te tri priče, napravi na jedan komičan način. Uspio je od toga napraviti tragikomediju koja u nekim momentima zazire u totalni apsurd jer ovo apsolutno nisu situacije kojima se treba smijati, ismijavat ih ni naglašavati. Mislim, treba ih naglašavati ali ne na taj način. Svidjela mi se ideja i želio sam biti dio te priče. Publika je bila oduševljena i poruka koju je redatelj htio prenijeti je prenesena.

Vidiš li se u tome i dalje? – Da, vidim se u tim nekim vodama. Volim raditi glazbu općenito i super mi je raditi glazbu za predstave. Prvo takvo iskustvo bilo mi je kada san radio glazbu za Kazalište Ulysses i to Oluju od Shakespearea. Zatim, radim još mini kompozicije za predstave na pazinskom festivalu ”Sedam dana stvaranja” i sada došlo je do suradnje s Istarskim narodnim kazalištem. Nadam se da će ih u budućnosti biti još.

Još ponešto o glazbenim kampovima, uličnom sviranju i daljnjim planovima.

Prisustvovanje glazbenim kampovima uvijek je dobro iskustvo jer, na neki način, učiš. Lijepo je, dolaze ljudi iz različitih kultura i sve funkcionira savršeno. Na ovim radionicama do izražaja dolazi pedagogija jer nemaš učitelja već tih 60-ak ljudi kojima si okružen i koje hoćeš-nećeš trebaš ”trpjeti” i tjedan dana surađivati s njima.

Dok sam studirao u Ljubljani znao sam skupljati džeparac kao ulični svirač. Uz to što nešto zaradiš, ujedno i javno vježbaš. Kod nas se na ulično sviranje još uvijek gleda kao neko “prosječarenje”, dok u većim gradovima kao što su London, Bruxelles ili Pariz postoje audicije. Dakle, imaš komisiju i ako prođeš dobiješ svoje mjesto i raspored u gradu gdje možeš svirati. Danas je to nekome zarada – ima ljudi koji se profesionalno bave uličnim performansom i prolaznici ih na ulici ne tretiraju kao prosjake već kao ljude koji rade.

Nakon festivala, imam u planu pozabaviti se s novim materijalom od Veje da bismo 2020-e izdali album (smijeh). Nakon toga se nadam da ću napokon završiti fakultet.

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2022.