Znam kako razriješiti ovu bezobraštinu s talijanskim televizijskim signalima koji pokrivaju naše i onemogućavaju tisućama ljudi normalno gledanje domaćih televizijskih programa. Stvar treba dignuti na najvišu političku razinu, netko od naših što je moguće više rangiranih političara, bilo predsjednik, bilo premijerka, bilo ministar nadležan za telekomunikacije, trebao bi svom talijanskom kolegi poručiti: “Čujte, neki vaši su malo previše odvrnuli snagu svojih TV-odašiljača i time počinili prekogranični incident, narušivši teritorijalni integritet hrvatskog zračnog prostora i suverenitet distribucije elektromagnetskih valova, ‘oćete li vi to riješiti ili moramo sami?”.

Pa kad talijanski kolege u čudu dignu obrvu i protupitaju: “Kako to mislite sami?”, onda im se objasni da postoje rakete kojima se u današnje vrijeme može ciljati efikasnije nego u videoigricama, i da ako se oni i dalje budu nećkali u poduzimanju bilo čega protiv te agresije s njihovog prema našem teritoriju, jednom raketicom kojom ćemo spičiti neposlušni odašiljač mi možemo riješiti stvar i tako učiniti korist i njima i nama. Ionako te televizije koje predvečer dižu snagu svojih odašiljača krše i njihove državne zakone, ne samo međunarodne, a talijanska je država na gubitku jer im takvi distributeri TV-signala koncesiju plaćaju za manju snagu, a bespravno i da za to ne plate emitiraju na većoj.

Uopće nije bitno imamo li mi doista takvih raketa kojima bismo mogli spičiti taj neki konkretni talijanski TV-odašiljač, bitno je da pokažemo spremnost i odlučnost, da oni vide da smo mi fakat spremni to učiniti. Za probu bi se moglo raketirati nešto unutar naših teritorijalnih voda, poslije se to lako opravda slučajnošću, pogreškom ili prevelikom revnošću onih koji tim raketama upravljaju. Treba u svakom slučaju pokazati ozbiljnost, za nijansu veću nego u uobičajenim diplomatskim razmjenama prosvjednih nota. Obične diplomatske poruke ionako nemaju težinu ako znamo da je Berlusconi najveći talijanski medijski magnat i da su ti koji navečer s druge obale Jadrana odvrću potenciometre na odašiljačima vjerojatno njegovi ljudi. Čovjek ignorira sudove u vlastitoj zemlji, pa što ga briga za nekakve čudne prosvjede istočnih susjeda koji ne žele gledati njegove programe?

Jedini jezik koji takvi razumiju je jezik sile. Lijepo se u jednom trenutku uhvati i locira nepoćudni signal pa se prijeko javi: toga i toga dana u toliko i toliko sati taj i taj je za toliko i toliko nedozvoljeno pojačao snagu, lijepo vas molimo – nemojte više, a ako se to ponovi i sutra, stiže raketica i ćao, budite barem toliko pametni pa maknite ljude odatle i nemojte reći da vas nismo upozorili.

Jeste li znali da si Amerikanci uzimaju za pravo kad god njihovi vojni avioni lete tamo gdje smiju i tamo gdje ne smiju, odnosno gdje ih puste i gdje ih ne puste, svako uhvaćeno radarsko lociranje njihovih vojnih aviona smatrati agresijom i na njega odgovoriti vatrom? Dakle, zašto bismo se mi u ovom televizijsko-agresorskom slučaju trebali skanjivati?

Naravno, šalim se, niste valjda sve ovo gorenapisano uzeli za ozbiljno. Ali, činjenica je da bi nam u rješavanju međunarodnih sporova (pa i nekih procesa koji nisu sporovi, primjerice u pretpristupnim pregovorima s Evropskom unijom) dobro došlo malo više odvažnosti i drskosti. Kakva je to Evropska unija u kojoj svatko može odvrnuti odašiljač dokle hoće? Kakva je to evropska država koja dopušta da njeni koncesionari frekvencija za distribuciju elektronskih medija čine što hoće?

Baš me zanima kako bi se Talijani ponašali da neka porečka, rovinjska ili pulska radio ili televizijska postaja odvrne malo jače svoj odašiljač i time naruši elektromagnetski suverenitet talijanskog teritorija? Zašto Talijani ne bi malo pogledali naše “Plodove zemlje” ili Šeherezadu s hrvatskim titlovima ili malo slušali Elija Piska i Francija Blaškovića?

Problem uzurpacije prostora distribucije elektromagnetskih valova zapravo nije novi, postoji već desetljećima, a Istra ga već odavno osjeća. Još prije nekoliko desetaka godina, u vrijeme analognog TV-signala, niz talijanskih televizijskih stanica se u većem dijelu Istre jako dobro vidio, mnoga su kućanstva čak redovito imala po dvije antene, jednu za naše programe, jednu za Talijane; i generacije naše djece učile su i naučile talijanski jezik upravo iz tih programa – čiji su signali do nas stizali također uslijed prejako i nelegalno odvrnutih odašiljača. Mi koji smo živjeli “dolje” u Pazinu zbog fizičkih prepreka, brda koja okružuju pazinsku kotlinu ili Purisovih silosa, nismo dobro vidjeli ni programe tadašnje Televizije Zagreb u dijelovima grada koji zbog zaklonjenosti nisu imali “optičku vidljivost” prema Učki, a Talijane nikako, pa smo kao gradska djeca bili i pomalo ljubomorni na one sa Starog Pazina ili iz Lindara, koji su s veće nadmorske visine Talijane hvatali bez problema.

Nestabilnost prijema istarskih radiostanica također je već desetljećima poznata stvar, na mnogim mjestima oduvijek su ih prekrivali, a i danas ih prekrivaju signali talijanskih radiostanica, a otkako su se pojavili mobiteli, skoro je normalno da vam u nekom brdovitom dijelu središnje Istre, čak i desecima kilometara daleko od granice, mobitel uhvati neku od slovenskih telekomunikacijskih mreža, dok signala naših kompanija nema niotkuda.

Sve su to stvari koje običan čovjek, čak ni na nižim razinama organiziranog upravnog ili samoupravnog ustrojstva, ne može riješiti. Običan čovjek očekuje da to riješe političari. A političari to ili ne znaju ili nemaju vremena rješavati, ili to iskoriste za trenutačne dodatne punte (pozivanje na neplaćanje TV-pretplate u ovom slučaju doista nema smisla, jer “subjekti” kojima se plaća TV-pretplata i oni koji Talijanima mogu bar za fintu zaprijetiti raketom u odašiljač nisu isti). A ako političari kojima je to posao nešto ne mogu riješiti, možemo i mi njima reći: ‘ćete vi ili moramo sami?

Davor Šišović / glasistre.hr