In memoriam: Branko Ljuština Ljuljo

Danas ispraćamo Branka Ljuštinu. Danas se Ljuljo oprašta od nas i zauvijek odlazi iz Pazina, grada u kojem je proveo mnoge godine svog života. Njegov je nemiran duh već pronašao mir u vječnosti, na beskrajnim poljanama bezvremena s one strane stvarnosti. Danas u Liku, u rodni mu Otočac, odlazi i tjelesnost. Njegov je odlazak u mnogima od nas ostavio veliku prazninu koja nikada neće biti popunjena. Prazninu koja niti ne može biti popunja jer samo se jednom upoznaje osoba poput Ljulje.

Na životnom je putu brodio kroz oluje i bonace. Nosili su ga valovi i bure, ali on je uvijek stajao čvrsto, ustrajan na svom putu. Koračao je kroz mrak i blato, a njegov je vodič bila jedino želja da stigne. Kuda, nitko ne zna. Nikomu nije dano da dokuči njegova odredišta, jer njegov cilj nije bio dio prostora ovog svijeta, već njegova svijeta, njegove imaginacije, njegove mentalne konstrukcije. Ljuljo je život proveo u svijetu kojem nije pripadao, u svijetu koji ga nije razumio, a ponekad niti tolerirao.

Iako su godine prolazile on je uvijek ostao dječak. Zaigrani nevini dječarac koji bez trunke zlobne, zavisti, pohlepe i mržnje, lišen bilo kakve zle primisli, cijeli život sanjari u mirisnim proljećem okupanoj zelenoj dolini mitski bistre Gacke. Tako je nekako mogao izgledao njegov svijet, barem ga se tako moglo shvatiti, jer ono što je on mogao vidjeti i osjetiti ostalima nije bilo dostupno. Njegova sklonost umjetnostima glazbi, literaturi i slikarstvu otkrivala je samo površinu čovjeka bogata duha koji je svom snagom i nesmiljenom žestinom živio svoje osjećaje i koji je tek povremeno, kroz ogrebotine realnosti, iz svoje intime provirivao u nenaklonjenu mu stvarnost.

Upravo su mu se zbog toga divili, a ujedno ga i mrzili. Prezirali su njegovu slobodu i odvažnost da se poput ptice nebeske uzdigne iznad svijeta i bezgraničnim prostorima duha nesputano lebdi na krilima vlastite radosti, ne mareći za materijali svijet koji se u njegovom vidokrugu grčevito previjao u glibu pohlepe, izvora svakog zla. Dosljedan sebi ostao je iznad toga, skroman u životu i jednostavan u pristupu. To su uz empatiju mjerila čovječnosti, a ne količina prikupljanih materijalnih dobara. Ljuljo je bio upravo takav, a uz to skrušen i tih, ali uvijek dobronamjeran pa i u trenucima kada se to, od običnog čovjeka ne očekuje. On zapravo i nije bio običan, prilagodljiv čovjek, već je uvijek, često neshvaćen od okoline, ostao dosljedan sebi prteći besputicama vlastitu stazu i to je ono što ga je izdvajalo iz okoline. Zato će ostati u našim sjećanjima kao svjetlo svijeće koje vjetar nikada nije uspio ugasiti.

Kaže se kako ljudi žive onoliko koliku traju sjećanja na njih, a uvjeren sam kako će sjećanje na Ljulju još će dugo svijetliti među nama. Zato prijatelju budi spokojan u bezvremenu svoje arkadijske doline nebeske Gacke. Čekaj nas, stići ćemo, pa da zveknemo po jednu. Zbogom.

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2019.