I najveći borci trebaju odmor, zar ne?

Sjećam se dana kad sam te prvi put sreo. Kritično sam promatrao tog dječaćića kako uporno udara nogometnu loptu. I dok sam tako gledajući razmišljao koja će biti tvoja nogometna budućnost ni sam nisam znao da će me taj susret obilježiti za cijeli život.

Pogledom u tvoje bistro plave oči osjetio sam zarazno jaku energiju koja je jednostavno rušila sve pred sobom. Iako si me stalno pitao za neki savjet, iako sam te učio kako se izlazi i kako bi trebalo živjeti , ustvari si ti učio mene lekciju kako se strastveno i do krajnjih granica treba iskoristiti svaku životnu priliku i kako ništa nije nedostižno ako se za to boriš. Jer si ti, sam po sebi borac, i to najveći borac kojeg sam imao čast upoznati. I sada kada si otišao, otišao si bez poraza, tvoje je tijelo odlučilo uzeti odmor, ali duh ne. Duh je neporažen, netaknut, jedinstven kao onog prvog dana kada sam te sreo. Taj duh nam je svima pokazao da je sve moguće i da je sve tako lako da treba samo malo zastati, otvoriti oči, zaželjeti i sve je tu.

Sjećat ćemo se dana kada si nas napustio cijelog života, ali ne zbog tuge nego zbog toga što si za nas napravio nešto nemoguće. Spojio si ovaj naoko kritičan i hladan grad u jedno srce koje je kucalo samo za tebe. I još si nam jednom pokazao da ljubav može napraviti čudo, a to čudo to si ti.

I dok se ti sada dodaješ loptom s tvojim tatom, tamo gore, baci oko svako malo i na nas dolje, na tvoju obitelj i tvoje prijatelje, a mi ćemo ostvariti tvoju posljednju želju.

Uvijek uz tebe tvoji prijatelji i suigrači.

IGOR STRANIĆ
26.6.1987-17.5.2013

NK Pazinka Pazin