Franjo kaže da zna popraviti bilo koju vrstu sata, pa i ove moderne elektroničko-mehaničke. Nada se da će unatoč odlasku u mirovinu moći nastaviti s radom i smatra da je njegova djelatnost Pazinu još uvijek potrebna

Vrijeme je najvažnija kategorija u ljudskom životu, stoga je čovjek koji zna kontrolirati naprave za mjerenje vremena vrlo važna osoba.

Barem je bilo tako dok tehnologija nije smanjila potrebe i za tom profesijom, zato se svakim odlaskom urara u mirovinu gasi još jedna svijeća u sve kraćoj nisci osoba koje znaju popravljati satove. Posljednji pazinski urar Franjo Paladin sprema se u mirovinu, ali ne namjerava se odreći svog zanata za koji ga veže neizmjerna ljubav.
– Završava li Vašim odlaskom u mirovinu epoha pazinskih urara?
– Upravo ovih dana stječem pravo na mirovinu, pa trenutno prikupljam dokumente. U ovom sam poslu 41 godinu, ali vjerujem da ću unatoč odlasku u mirovinu moći nastaviti s radom. Smatram da je moja struka deficitarna i da je moja djelatnost Pazinu potrebna. Na žalost, zakonodavac urare nije uvrstio u deficitarne djelatnosti, ali se nadam da će se to uskoro ispraviti, te da će nam se omogućiti rad i nakon odlaska u mirovinu, kao što je slučaj s ostalim deficitarnim zanimanjima. Apeliram na mjerodavne u Zagrebu da ovaj propust što prije isprave i urare uvrste u superdeficitarna zanimanja, kako bi nas nekoliko preostalih u poslu moglo nastaviti s radom dok nas zdravlje bude služilo.

Počeo sa šest godina, uz oca urara

– Što bi to za Vas značilo?
– Mogao bih nastaviti svoj posao i biti oslobođen plaćanja doprinosa za mirovinskog i zdravstveno. Praktički, bio bih u mirovini, koju sam stvarno zaslužio, a građanima bih i dalje mogao pružati svoje usluge. Znamo kakve su mirovine, zato bi i za mene osobno bilo dobro da nastavim raditi.
– Zaslužena Vas je mirovina dočekala nakon puna četiri desetljeća u ovom poslu. Sjećate li se početaka?
– Naravno. Počeo sam uz oca, koji je bio urar, sa šest godina. On je zanat najviše naučio sam, ali je učio i od prijatelja urara iz Švicarske. Potom je polazio tečajeve u Švicarskoj i Francuskoj, a kada se osposobio, otvorio je urarsku radionicu u Žminju. Znali su ga mnogi, zvao se Santo Paladin. Bio je rođeni Pazinac, a nakon što se oženio, oko 1930., otvorio je urarsku radionicu u Pazinu. Nalazila se nekih stotinjak metara bliže centru od ove u kojoj sada radim. U toj sam radionici izučio zanat, a nakon toga sam kod oca, kao radnik, bio zaposlen pet godina. Za svladavanje urarskog zanata potrebno je puno volje i truda, ali ipak ponajviše ljubavi za satove jer od tog posla nema velike zarade. Ovdje nema milijuna, već samo ljubavi koja te neprestano vuče prema tim malim složenim mehanizmima. To je nešto posebno. S time se čovjek rodi, to se ne da naučiti. S ocem sam radio do 1970., nakon toga sam u staroj radionici nastavio samostalno, a od 1972. radim ovdje na Starom trgu.

Dolaze mi iz cijele Istre

– Možete li usporediti urarski posao nekad i danas?
– Prije su satovi bili isključivo mehanički, a danas prevladavaju elektroničko-mehanički. Stoga je za njihovo servisiranje potrebno i poznavanje elektronike. Budući da sam polazio nekoliko tečaja elektronike, osposobljen sam i za popravljanje takvih satova. Danas bez poteškoća mogu popraviti bilo koju vrstu sata.
– Popravljate ručne i zidne satove, koji su Vam zanimljiviji?
– Najčešće sam popravljao ručne satove tradicionalnih mehanizama, a bilo ih je na stotine vrsti i proizvođača. Bilo je tu mnogo starih švicarskih marki koji imaju dugu tradiciju, a neki od tih satova nikad ne gube na kvaliteti i vrijednosti. Zidni satovi su posebna priča, ako nisi majstor, teško ga možeš popraviti.
– Jeste li ih mnogo popravili?
– Ehej! I sada ih popravljam, a dolaze mi ljudi iz gotovo cijele Istre, pa čak iz Rijeke. To su posebni i često puta originalni mehanizmi za koje je teško pronaći rezervne dijelove koje ponekad sam moram napraviti.
– Zacijelo Vam je poznato da su se nekad i u Pazinu proizvodili satovi?
– Naravno. Proizvodila su ih do Drugog svjetskog rata braća Solari u radionici u današnjem Prilazu kaštelu. Neki se primjerci njihovih satova još uvijek nalaze u zbirkama nekih naših kolekcionara, a neke sam od njih imao prilike popravljati.

Servisirali satove na zvonicima

– Popravljali ste i sat na pazinskom zvoniku?
– Otac i ja servisirali smo satove na skoro svim istarskim zvonicima, a u Pazinu redovito. Ovdje smo ga svake dvije godine generalno servisirati, tada smo obično zamijenili neki ležaj, podesili sklopove i tomu slično. Danas su i na zvonicima elektronski satovi, pa za urare ni tu više nema posla. Nekada se svaki dan moralo popeti na zvonik i konopima povući 70 kilograma težak uteg koji je pokretao satni mehanizam. To je doista bilo mukotrpno. Danas se sve to radi iz daljine, pritiskom na dugme.
– Jesu li Vam se javljali mladi ljudi koji su željeli postati urari?
– Vrlo rijetko. Mislim da u ovim nekim novim vremenima više nema ljubavi za taj posao. Posao nije jednostavan, radi se sa sićušnim mehanizmima za čije upoznavanje, a kasnije i servisiranje, čovjek treba imati mnogo strpljenja. To se ne da odmah naučiti, za to treba dosta vremena, ljubavi i puno, puno, strpljenja, a čini mi se da upravo toga kod današnjih generacija najviše nedostaje.
– Ima li urarski zanat budućnost?
– Ne. Nedavno sam slušao jednog starog urara iz Zagreba, dakle velikog grada, koji kaže da urarski zanat izumire. I to je istina. Često idem u Trst po rezervne dijelove. Ondje je nekad bilo mnogo urara, a danas u cijelom gradu rade samo dvojica. To dovoljno govori da se bliži kraj naše nekoć vrlo cijenjene i tražene profesije.

Mirjan Rimanić
Glasistre.hr