Originalna ideja o okupljanju svirača, pučkih i urbanih, na svakojakim pomagalima za koja je jedini uvjet da proizvode glazbu a da nisu »klasični« glazbeni instrumenti, začeta prvim takvim lanjskim susretom u Lindaru, ove se godine razbujala i izrodila pravim i sve prije nego malim festivalom, atrakcijom koja je privukla veliki broj svirača, ali i mnoštvo publike.

»Feštu pres štrumienti« začeli su udruga Histriart iz Pule, odnosno njen osnivač Bruno Krajcar (ova je udruga ponijela odgovornu dužnost organizatora i producenta manifestacije), skupina mladih Lindaraca koji se i inače bave glazbom, pa su poneseni entuzijazmom uskočili u priču kao veliki oslonac i izvedbenom i organizacijskom dijelu programa, te Mjesni odbor Lindar, odnosno mještani ovog drevnog gradića povrh Pazina, koji su se na više načina (ove godine među ostalim i ponudom besplatnih kolača skoro na svakom koraku) pobrinuli da gostima Fešte pres štrumienti boravak u njihovom mjestu bude ugodan i zabavan.

Stručnu podršku ovoj manifestaciji pruža pazinski Etnografski muzej Istre, s neoborivim argumentima zaključivši da glazba nastaje (i oduvijek je nastajala) gotovo u svakom trenutku ljudskoga života te da kao glazbalo može poslužiti bilo koje priručno sredstvo kojim izvođač umije ovladati.
Posebna pozornost se u sastavljanju programa ove manifestacije pridaje izvođenju tradicijske istarske glazbe na priručnim pomagalima, na neinstrumentima, ali i nekim oblicima stvaranja zvukova koje u svakodnevici ponekad i ne smatramo muziciranjem, kao što je primjerice kampelanje, ručno upravljanje batovima crkvenih zvona.
Ovogodišnja fešta zamišljena je kao niz radionica koje bi od ranog poslijepodneva, rasprostrte po čitavom Lindaru, znatiželjnicima demonstrirale kako se stvaraju i za stvaranje glazbe koriste priručni i improvizirani instrumenti, te kao završni nastup svih izvođača na pozornici podno zvonika. Tako je i lindarski zvonik postao jedan od »instrumenata« iskorištenih u programu, jer je tijekom dana svakog punog sata na njemu kampelala po jedna ekipa istarskih zvonara, a i u »službenom« programu otprilike je svaka deseta točka bila nastup zvonara.
Niska pozornica od dasaka i improvizirano gledalište od bala slame prekrivenih jutenim vrećama bilo je poprište završnog programa druge Fešte pres štrumienti, koju su otvorili voditelj programa Robert Ferlin i glavni organizator Bruno Krajcar odsviravši (ili bolje rečeno: odnjrčavši) istarsku himnu na »njrčalicama« od trske. Nitko nije, pa ni voditelj Ferlin, imao potpuni i konačni popis izvođača, jer su se mnogi sa željom da nastupe javljali na licu mjesta. Redali su se tako, jedni za drugima, skupine i pojedinci, svirači na stotinama predmeta sposobnim za proizvodnju melodičnog ili ritmičnog zvuka te izvođači koji su za instrument imali tek vlastite glasne žice i usne šupljine kojima su imitirali zvukove pravih instrumenata, ili pak zapjevali u tehnikama njegovanima samo u usko definiranim zemljopisnim područjima.
U tim su izvedbama viđena dva osnovna koncepta improvizacije melodičnih instrumenata: od priručnih prirodnih materijala izrađuju se instrumenti koji imitiraju prave sopele ili druge tradicijske instrumente, ali naravno imaju prepoznatljivo drukčiji zvuk i nisu trajni; ili se pak od ostataka »tehničke civilizacije«, raznih cijevi, kutija ili dodavanjem struna na predmete koji ih inače nemaju, izrađuju opet imitacije instrumenata koje pak tradicijskom tonu daju sasvim drukčiju boju. Ritmički su instrumenti bili još maštovitiji: uz poljoprivredni, kuhinjski i mehanički alat ili pribor, po kojem se ritam stvara prebirući ili udarajući još nekim pomoćnim sredstvom, bilo što po čemu se može lupati, strugati ili time šuškati poslužilo je za davanje ritma. Vidjeli smo i različite upotrebe istih predmeta: dok je nekim skupinama velika pila, »šegun«, služila za davanje ritma struganjem rašpom po njenim zubima, u drugim rukama pila je postala profinjeni melodijski instrument po kojem se struže gudalom, a ton mijenja savijanjem njenog lista drugom rukom.
Najveći pljesak, ovacije publike, salve smijeha, pa čak i poziv na bis, dobio je Saško iz Rovinjskog Sela koji je svirao na nekoj svojoj varijanti didgeridooa i povrh toga grlom i ustima proizvodio zvukove nalik na glazbu australskih Aboridžina. Tako je, ne samo materijalima (instrumenti i »instrumenti« bili su od drva, kore i trske pa sve do plastike, gume i metala), nego i glazbeno (u programu su sudjelovali i gosti s Krka i iz Dalmacije), sadržaj lindarske fešte spajao meridijane i stoljeća, melodiju i ritam, te suvremenost i tradiciju. Mnogi su se toga dana u Lindaru izvrsno zabavljali, a štošta se moglo i naučiti.

Davor Šišović
www.glasistre.hr