Najaktualnija pitanja Talijana koji žive na istarsko-riječkom prostoru malo se obrađuje u medijima koji „govore“ hrvatski, iako gotovo svi ovdašnji Talijani prate te medije. Stoga ne smijemo pasti u zamku da o njima govorimo samo u medijima koji koriste talijanski jezik. U ovom ću tekstu navesti stvari koje tište tu naši, moju, zajednicu.

Često možemo čuti o važnosti baštinjenja talijanske kulture i jezika. To su teme od iznimne važnosti za Talijane, jer je riječ o temelju bez kojeg se gubi identitet. No Istra je odavno naučila da je suživot jedino ispravno rješenje. Danas nitko normalan ne dovodi u pitanje zašto na ulazu u Pulu piše i Pola, iako svatko zna da Talijana u Puli ima sasvim malo. No velika većina građana Istre naprosto zna da tu nije stvar u brojnosti, već o prihvaćanju te zajednice kao svoje. I to je taj istarski suživot koji je tako često nejasan ljudima koji nisu iz Istre.

Ali to više nisu najvažnije teme ovdašnjim, napose mlađim Talijanima. Oni, mi, se pitamo: što s nama nakon što završimo školu? Kako možemo dobro raditi i dobro živjeti od svojeg rada? Treba li otići, jer ovdje posla za nas nema? I dolazimo do toga da su pravi svakodnevni problemi ovdašnjih Talijana posve isti kao i svih ostalih koji ovdje žive.

Od tuda ja krećem. Od današnjice.

Uskoro su izbori za Sabor, gdje po zakonu sjedi jedan predstavnik Talijana. Trenutno je to Furio Radin, koji je u saborskoj fotelji već toliko dugo da je neugodno reći broj, pa ću samo navesti da se on kreće prema dva desetljeća. (Znam, no comment.) Ukratko, tu suvereno vlada „uvijek isti oduvijek zauvijek“. Istovremeno, kao nekakvu neslanu šalu, svi zazivaju mlade i govori o potrebi njihova angažmana.
Znate, takvo što mlade jako ljuti. Znam to, jer i sam spadam među njih. Stoga evo, jedan takav mladi uzvraća udarac s konkretnim primjerima: u Istri i Rijeci može se omogući, po stimulativnim uvjetima, dolazak talijanskih firmi s čime bi se dobilo veće zapošljavanje svih onih koji u Istri i Rijeci govore talijanski jezik (što su gotovo svi), a da ne govorim o modelima s kvotama za zapošljavanje u dotičnim firmama lokalnom stanovništvu. Zvuči nerealno? Ne baš, jer je upravo to model koji su primijenile slične zajednice u Argentini, SAD-u i Francuskoj i na taj način uvelike riješile problem zaposlenja. Stoga je legitimno pitati: ako se može tamo, zašto se ne bi moglo i u Hrvatskoj? Za očekivati je da takvo što potiče predstavnik Talijana u Saboru iz jednostavnog razloga što je to najbolja pozicija za uspješno provesti takve projekte ukoliko je riječ o talijanskima. A je li se nešto takvo postiglo? Ne baš.

Idem korak dalje. Zašto ne pokrenuti obrazovni fond koji će služiti za financijsku pomoć mladima koji se žele obrazovati na najprestižnijim svjetskim učilištima. Zašto? Jer jedina budućnost talijanske zajednice u Istri i Rijeci nije samo njena puka brojnost, već odgajanje pojedinaca iz cijeloga društva koji će biti izvrsni u svojim područjima i od kojih će cjelokupno društvo imati maksimalne koristi. Primjerice, ovakvi modeli postoje u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Belgiji.

Idem još jedan korak dalje. Postoji nešto što se zove „stimulativni sustavi unutar određene manjinske zajednice“. To bi u ovom slučaju značilo pokretanje razvojnog fonda za poslovne projekte lokalnih Talijan koji bi tako mogli pokretati obiteljske poslove u turizmu, gospodarstvu, maloj industriji i slično. Odakle novac u takvim fondovima? Većinski iz fondova Europske unije, gospodarskih organizacija iz Italije i Hrvatske, te od sredstava Republike Hrvatske i Republike Italije. Teško izvedivo? Ne! Jer je upravo to model koji već godinama uspješno funkcionira unutar raznih „manjinskih“ zajednica u Češkoj i Danskoj.

I sada pitanje svih pitanja: zašto toga kod nas toga nema? Razlog je isključivo u tome što su oni shvatili da izazove 21. stoljeća mogu jedino rješavati ljudi 21. stoljeća, i pustili su mlađim generacijama da se dokažu. Kod nas toga nema. Kod nas je „uvijek isti ljudi oduvijek zauvijek“.

Pošto znam da u nas također postoje mladi i obrazovani koji itekako dobro znaju što i kako, nema razloga zašto i naša zajednica ne bi bila uspješna kao ostale. Kako bi se to postiglo prvi korak k rješenju je da se ljubazno zahvalimo „izlazećoj generaciji“ na dosadašnjem radu i okrenimo se novim ljudima. Jasno da se ta „izlazeća generacija“ s time neće složiti. Razumijem to. Ali mi trebamo gledati na dobrobit cijele zajednice, a ne nekih odabranih pojedinaca.

Ernie Gigante Deskovic
magistar, doktorand