Spomen dom, 18. ožujka (četvrtak) u 20 sati
Svjetski kazališni hit

Radi li se o sukobu starog i novog ili o opravdanim optužbama, prosudite – Vi!
”Sumnja” govori o krizi vjere. Predstava postavlja pitanje: što se događa sa vjerom danas? Sa povjerenjem? Sa vjerovanjem? Autor John Patrick Shanley vrlo duboko propituje cijelu našu civilizaciju. Priča predstave intrigantna je i iznad svega, kompleksna kao i sama tema. Shanley ne nudi jednoznačne odgovore i vodi nas dubok o u same temelje čovječnosti.

PULIZTER 2005.
Tony 2005.

ULOGE:
OTAC BRENDAN FLYNN: ROBERT KURBAŠA
SESTRA ALOJZIJA BEAUVIER: SLAVICA KNEŽEVIĆ
SESTRA JAMES: ANASTASIJA JANKOVSKA
GOSPOĐA MULLER: NANCY ABDEL SAKHI

REDATELJ: MARKO TORJANAC

Sumnja Johna Patricka Shanleya jedna je od najizvođenijijh drama na svijetu u poslijednjih nekoliko godina. Dobitnica je dviju najprestižnijih svjetskih nagrada za dramu 2005. godine: Pulitzerove nagrade i nagrade Tony (kazališni pandan filmskom Oscaru), te mnogih drugih.

Trenutno se priprema i film koji režira sam autor, a u kojemu glavne uloge glume tumače Maryl Streep i Phillip Saymour Hoffman.

Mjesto Sumnje

Iako su kao mjesto ‘Sumnje’ odabrane katolička škola i crkva, taj je prostor samo ishodište za puno dublju i sveobuhvatniju analizu krize vjere i povjerenja u cijelom današnjem svijetu.

Sumnja kao pokretač svakako je pozitivna sila, no kako odrediti granicu između zdrave sumnje koja nas vodi do novih spoznaja i sumnjičavosti koja truje život?

Možemo li se uopće prepustiti vjerovanju ili je svijet postao previše iskvareno i opasno mjesto da bismo si mogli dopustiti taj rizik?

U doba sve većeg, galopirajućeg znanstvenog i tehnološkog napretka društvo se preobražava sve većom brzinom. Zadržavanje starog poretka i stanja stvari gotovo je nemoguće, borba za njihov o(p)stanak u stvari je (danas je to svima jasno) borba za održavanje pozicije moći, a uvjerenja su tek alibi za legitimnu borbu za moć.

Društvo čije su nakane ogoljele, a koje se ne razvija, koje ne mijenja paradigmu mišljenja i bježi od revalorizacije svojih vrijednosti (jer bi ona nužno dovela do suočavanja sa svojom ne baš tako lijepom stranom), takvo društvo sumnja u sve novo i u sve što donosi napredak. Takvo društvo sumnja u sve, samo ne u svoj savršen dogmatski red utemeljen na podijeljenosti (rasnoj, nacionalnoj), na manipulaciji (pojedincima, manjinama), itd, itd … Takvo društvo sumnjiči sve što je drukčije, novo, i pripisuje svemu novom najlošije, vrlo često demonske osobine. Shvaćanje napretka kao problema na putu prema samoostvarenju ili, kao u ovoj predstavi, na putu prema Bogu, danas se najbolje vidi u vjerskoj (često i nacionalnoj) isključivosti, u pojedinim dijelovima gotovo svih većih religija koje su prošlo i naše vrijeme obilježile strahom i patnjom.

Kad takvi protivnici napretka preuzmu vlast u društvu, svi (i sve) pokušavaju se svesti pod zajednički nazivnik. Ljudi su narod. Bez identiteta. Osim masovnog.

To je i nas danas dovelo do društva opasnog življenja, premreženog mafijom, kriminalom i korupcijom, čiji nam zlosretni zasadi s početka 90-ih danas daju gorke plodove u nekom procesu samočišćenja društvenog organizma koji uzima sve, pa i nevine žrtve …

U takvom je društvu sumnja tek na pragu. Ona se rađa. Ona je tu, ali je opasna. Onaj tko izrazi sumnju, ispada iz igre. Više ne sudjeluje. Više nije igrač. Više nije vojnik. Ostaje sam. U svijetu podijeljenosti u svakoj sredini, od školske do poslovne, političke, itd… Sumnja se zato čuva skrivena dok vlada sumnjičavost. I, u stvari, strah.

Danas i naše društvo počinje sumnjati. Kako se politički događaji u procesu ‘samočišćenja’ dinamiziraju, ljudi počinju sumnjati, tj. oni koji oduvijek ili već dugo sumnjaju usuđuju se tu sumnju izraziti. Prevladavaju strah. Počinju javno govoriti, istupati, svojim gorkim iskustvima dovode u pitanje institucije, moral, politiku, odgovorne ljude, državni aparat, državnu upravu. Koje države? Čije države? Moje? Sumnja.
Ljudi ne vjeruju u pravdu, u pravičnost, u dobro. Ljudi ne vjeruju u stvaranje, u građenje, u komunikaciju. Ljudi ne vjeruju ljudima.

Društvo bez povjerenja, bez bliskosti, bez suosjećanja.
Kako takvo društvo mijenjati?

Kako smoći snage i krenuti naprijed? Kako izgraditi zajednicu ljubavi i povjerenja? Komunikacije? Općeg dobra? Raznoliku? Kreativnu? Radoznalu? Zainteresiranu? Suosjećajnu? Empatičnu? Kako povjerovati da je to uistinu, realno, moguće? To su pitanja koja postavlja otac Flynn. No, on je osumnjičen! I … kome sad vjerovati?

“Sebi!”, kaže Shanely.