Kako produžiti putovnicu djetetu? Jednostavno, rekla bih do prije nekoliko dana. Danas znam da je sve samo ne jednostavno. Evo kako je bilo.

Prvi dan: odem u policiju i raspitam se što je potrebno. Drugi dan: stižem sa starom putovnicom i slikama. Što ne valja? Nedostaje dijete. Tada tek doznajem da s navršenih 12 godina mora biti prisutna i ona. Treći dan: vruć kao i svi prethodni, ali evo nas dvije pred šalterom. Imamo i sve drugo što nam je palo na pamet: rodni list, domovnicu, OIB. Nema gužve, čekamo samo 20-ak minuta. Službenica ispisuje kartončić. Provjerite podatke i potpišite, veli.

Umjesto da potpišem, vrag mi ne da mira i zatražim da se unese točna adresa stanovanja, ona koja je na mojoj novoj osobnoj iskaznici. Ne može. Sada se više ne može ni putovnica produžiti. Morate prvo promijeniti adresu djeteta na drugom šalteru, onom za osobne. Nema problema, slučajno nije gužva ni na drugom šalteru.

Tamo me dočeka iznenađenje. Rodni list ne smije biti stariji od šest mjeseci, čujem stakleni glas iza šaltera, od kojeg su mi počele naglo blijedjeti slike godišnjeg odmora u Sloveniji. Sutra je praznik pa zatim petak, kada vjerojatno ne radi matični ured, onda je vikend, a tada je već prekasno da dočekam gotovu putovnicu prije početka škole. Zašto ne valja stariji rodni list, uzaludno je pitati za logiku. Ne mogu više. Neka sljedeći put ide tata.

Četvrti dan: stiže tata s rodnim listom. Još je svježa boja od printera. Zašto ga niste kopirali, pita žena iza stakla. Evo, sad ću, odgovara i krene. Vraća se sav mokar nakon proloma oblaka, ali nema veze, papir je suh, adresa promijenjena.

Peti dan: stižem na šalter oporavljena od prethodnih razočaranja, zajedno s kćeri. Mama, imaš li sve papire, pita me zabrinuto. E, to se nikada ne zna, odgovaram kao da mi je ravno sve odavde do Triglava. Čekam, stižem na red nakon što je samo jedan par ispred mene bio tek desetak minuta na šalteru. “Pa, rekla sam onima prije vas da nam je pao kompjuterski sustav, ne radi od jutra.” Ali, zašto to niste napisali na šalter, uzalud pitam. I sada zbilja ne mogu više.

Šesti dan: brigu preuzima tata. Rade kompjutori, ima dijete, ima dokumente. Što nedostaje? Kompjutor ne prepoznaje fotografiju, nije u zadanim proporcijama te famozne biometrijske putovnice. Ajde, vraćaj se fotografu. Nije to ništa čudno, komentira fotograf, koji je svoj dio posla odradio po zadanoj šabloni, ali ipak nije dobro. U prosjeku se svaki 50. klijent mora slikati najmanje dva puta. Drugi je put besplatno, tješi ih.

Priča se da je rekorder jedan dečko koji se slikao 48 puta. Na kraju su mu smočili kosu pa mu je glava ušla u zadanu šablonu.

I što je bilo dalje? Uspjeli smo predati dokumente. Sada čekamo putovnicu… (Jasna ORLIĆ)

Glas Istre