Kolumna: Tuga s juga

HrvatskaU nekim zemljama, čitam po novinama, sličnim su akcijama natjerali trgovce da smanje marže i tako pojeftine masu proizvoda, ali nekako sumnjam da će se išta slično dogoditi u Hrvatskoj / Dalmacija je danas sa svim svojim bogatstvom siromašna i izvan turističke sezone nezanimljiva.

To je regija u kojoj žive seljačine koje od izbora do izbora glasaju za sve moguće konzervativne opcije, mišljenje je općeprihvaćeno / Pametnjakovići kažu da je dugoročno planiranje komunističko (!) i da se to više tako ne radi, ali središnja Dalmacija još uvijek nema luksuzne hotele niti ikakve druge sadržaje kakve bogati gosti očekuju / Da umjesto tih nesposobnjakovića imamo u sustavu prave face pomislio bi da smo inscenirali havariju turskog nosača kamiona u ZERP-u, taman u trenutku kad želimo dokazati koliko je ZERP potreban, svrsishodan i nesporan, ne samo nama već i EU samoj.

Koga će nam vraga župani?

Kad čovjek sve zbroji i oduzme, a ima bogme puno toga tu za računati, stječem dojam da uopće i nije tako loše živjeti u Hrvatskoj. Pogotovo ovdje u Dalmaciji gdje je klima sjajna, a presing i stres puno su podnošljiviji u odnosu na Zagreb gdje ni za živu glavu ne bi živio ponovno.
Zadnjih par dana u modi je antishopping. Ujedinjeni narod zadojen utopijom opire se kupovanju. Izbjegavaju pohoditi velike trgovačke centre u kojima se uvijek potroši više od planiranoga, ali kako se moglo i očekivati, trgovački centri su i dalje krcati pa mi se čini da je ideja propala na samom početku. U nekim zemljama, čitam po novinama, sličnim su akcijama natjerali trgovce da smanje marže i tako pojeftine masu proizvoda, ali nekako sumnjam da će se išta slično dogoditi u Hrvatskoj. Ovaj narod je prije nepunih dvadeset godina ratovao za pravo da slobodno troše svoje pare u svojim trgovinama u kojima ima svega za kupiti.
Kod nas se sve svodi na politiku zbog čega bilo kakve interne inicijative rijetko kad pale.

Građanska inicijativa? Što je pobogu to, pitaju se ljudi u Dalmaciji? Zar se išta veliko uopće može dogoditi a da nije pod izravnim utjecajem vlasti, pitaju se ljudi koji su navikli da se nad njima vlada, i to često vrlo žestoko, još od Dioklecijana, Talijana, Austro-ugara, partizana i Nijemaca, ustaša, Josipa Broza, Tuđmana… Ma kakva građanska inicijativa, nevladino bilo što kad u Dalmaciji ne šljaka niti regionalni štih, barem onaj najblaži, onaj koji služi narodu da se izbori za sebe, da regiji dade značaj i u ovo doba godine kada nije vruće pa Dalmacija nikome nije pretjerano zanimljiva.

Neki dan je planuo turski brod u istarskom moru i Jakovčić je odmah glasno reagirao. Neću sad ulaziti u to kako, ali podsjetilo me to na tužnu činjenicu da su dalmatinski župani u sustavu potrebni koliko i inflacija. Što uopće župani rade, čemu institucija župana služi, meni nikako nije jasno. Bilo bi logičnije (prirodnije) da nam je država podijeljena po regijama, pa da u Dalmaciji postoji jedan lik, da ima ovlasti biti iznad gradonačelnika četiriju središta današnjih županija i da je na čelu nekakvog regionalnog sabora koji za razliku od Županijskih skupština nekoga vraga radi. Uspostavom županija su strašno zakomplicirali sustav što dokazuje upravo istarski primjer, jer samo tamo je županija prirodna pa funkcionira i ima smisla.

Divide et impera

A opet, nisu ludi oni koji su podijelili Hrvatsku. Razdijeljena na četiri županije, Dalmacija je u rekordnom roku zaboravila na bilo kakvu regionalnu inicijativu pa od sredine devedesetih nitko više takvu ideju i ne spominje. Dalmacija je danas sa svim svojim bogatstvom siromašna i izvan turističke sezone nezanimljiva. To je regija u kojoj žive seljačine koje od izbora do izbora glasaju za sve moguće konzervativne opcije, mišljenje je općeprihvaćeno.

Zagreb se nametnuo kao mega središte, što je logično, jer mora postojati mjesto gdje se lova slaže na hrpe i oplođuje. Istra je iznimka koja potvrđuje pravilo, jedina je regija koja se može nositi sa Zagrebom i jedina kojoj je dopušten regionalni štih. Dalmacija je od lipnja do listopada središte zemlje, svi joj se uvaljuju, podilaze joj, a čim zapušu prve bure i zemlju ovlaže prve kiše, vraća se sebi samoj, te razjedinjena kakva je dopušta drugima da zgrću njezinu lovu dok se njezini politički glavonje jedva usuđuju žicati od Zagreba pare koje joj pripadaju. Dubrovnik je boem i ne želi uopće imati veze sa smrtnicima u ostatku regije, dok ih ostali uopće ne doživljavaju Dalmatincima pa ni oni ne žele imati veze s njima. Split je nesporno središte, njegova se “dica” nazivaju djecom najlipšega grada na svitu, a Zadrani se tiho ali sigurno pretvaraju u vrlo moćnu i bogatu sredinu dok Šibenik, na žalost, predstavlja grad taman izrastao iz gradića koji još nema obilježja velikog grada, pa se svakodnevno bori s vlastitim tranzicijskim duhovima. Dalmacija može biti najbogatija hrvatska regija, ima mentalitet koji može nametnuti svima vlastita pravila igre, ali je uspavana, raskrečena i zbunjena. Ako ništa drugo, nije najgora, jer ta je neslavna pozicija pripala Slavoniji koja je danas poput svoga Glavaša; iscrpljena, zaboravljena i neutjecajna.

Nasilje, vizija, svadljivci

Dalmaciju je u zadnje vrijeme zapljusnuo val nasilja koji je prestaje. Prvo je monstruozno ubijena curica u sinjskoj krajini. Ubio ju je manijak. U zadarskom zaleđu ubijen je, a potom i spaljen taksist. Ni njegov ubojica nije daleko od manijaka. U šibensko predgrađu tip je nedavno automobilom nekoliko puta prešao preko drugog lika, ubio ga zato što mu je petljao sa suprugom, a prema nekim verzijama nemilog događaja izišao je nakon višekratnog gaženja iz automobila i još ga jednom onako zgnječenoga potegnuo nogom u glavu. Može li morbidnije? Ipak, u policiji kažu da se ne događa ništa spektakularno jer je nasilje u uobičajenim okvirima.
Vrijeme leti samo tako. Nova godina kao da je jučer bila i neću se okrenuti a već će doći ljeto i još jedna turistička sezona. Hrvatska i dalje nema jasnu viziju kakav turizam želi. Pametnjakovići kažu da je dugoročno planiranje komunističko (!) i da se to više tako ne radi, ali središnja Dalmacija još uvijek nema luksuzne hotele niti ikakve druge sadržaje kakve bogati gosti očekuju. Država se bavi važnim pitanjima poput onoga kad će zabraniti pušenje na javnom mjestu ili je li bolje da se kažnjavaju vozači s 0,5 promila alkohola u krvi ili uopće ne smiju imati ni kap alkohola, ali realnog i konkretnog generalnog turističkog plana nema. Bivša Vlada s gazdom Sanaderom na čelu postavljala se sve ove godine kao pravi tim na pravom mjestu, sposobni da odgovore izazovima vremena pa su dobili još jednu šansu. Doduše jedva, ali nekako su se provukli kroz ušicu igle. Mi smo dobili inflaciju, poskupljenja i po prvi put otkad nema Tuđmana, spoznaju da odnosi s EU i nisu pretjerano idilični za što nije krivo samo slovensko predsjedanje Unijom. Uz sva ta sranja, kako uopće očekivati od Vlade da se bavi nekakvim tamo turizmom od kojeg bi cijela nacija mogla samo tako živjeti. Tko bi se usudio uperiti prstom prema Markovu trgu i reći da ta ekipa pojma nema što radi, da je veliki šef opet za ministre odabrao nekakve nesposobnjakoviće koji se ni u snu ne mogu nositi s izazovima vremena, od pravosuđa kojim se bavi gotovo pa totalno ženska verzija Kirina do vanjskih poslova koji su umjesto nekakvom granićevski sabranom šahovskom velemajstoru pripali neiskusnom svadljivcu.

Recept za uspjeh

Formula je jednostavna: daj Slavoniji da proizvodi zdravu hranu, Dalmaciji proširi sezonu na barem šest mjeseci, Istru pretvori u zemlju iz bajki s tisuću brendova, a Zagreb je ionako već sad jedna velika kontrolna sala iz koje se nadziru i špijaju svi ostali. Iako zvuči prejednostavno da bi bilo realno, ta je formula realna i izvediva, ali to je jasno svima osim onima koji bi se formulom trebali pozabaviti. Oni koje smo izabrali da za nas vode naciju, svoj posao rade jednako loše kao protekle četiri godine samo što sada svi zajedno dobro možemo osjetiti rezultate njihova lošega rada i kobnih eksperimentiranja. U svemu tome moja Dalmacija dočekuje još jednu turističku sezonu nespremna, s nikakvim kapacitetima, zastarjelim hotelima, bez tako potrebnih nam sadržaja…

Da umjesto tih nesposobnjakovića imamo u sustavu prave face pomislio bi da smo inscenirali havariju turskog nosača kamiona u ZERP-u, taman u trenutku kad želimo dokazati koliko je ZERP potreban, svrsishodan i nesporan, ne samo nama već i EU samoj. Jer brod se dogodio u najboljem trenutku za ZERP. Očito ipak ne zahvaljujući našoj pameti nego ipak samo sreći, istoj onoj sreći koja nas je spasila od puno veće frke. I bez sredstava, moćne tehnologije i pametnih glava, naši su ljudi uspjeli skrpati brod i spasiti stvar. Navikli na improviziranje i krpanje na licu mjesta, izvukli smo se i opravdali težnje za ZERP-om. Mi, mali, samoljubivi, slijepcima predvođeni i siromašni u silnom bogatstvu Hrvati. Rođeni da budemo šonje, kako bi to rekao Johnny koji i dalje sve to promatra sa sigurne udaljenosti gore na sjeveru. Ravno do dna.

DrugiFilm

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2019.