Rijetko kad sam se obradovala nekoj vijesti iz Hrvatske kao ovoj najavi zabrane pušenja. Još kad bi se to i ostvarilo…
Dok sam živjela u Hrvatskoj pušila sam kutiju dnevno, od 18-te. I svaki put kad dođem u Hrvatsku pušim opet po kutiju.

Razlozi su tipični:
1. svi oko mene puše, zadimljeno je ionako, a nepušači ne protestiraju što im se ugrožava zdravlje
2. imam prijateljice/prijatelje koje puše i s njima volim zapalit jer me to vraća u vrijeme kad smo bili u istoj vremenskoj zoni
3. netko uvijek kaze: “ajde, uzmi, zapali, evo marlboro lights” , a meni drago što me on (obično je on u pitanju jer misli da je cool ako puši, a žene nije briga pušim li ja ili ne) tako voli da hoće da zajedno umremo
4. pušiti je gušt, a kad mi je nešto gušt – zašto bi stala
5. kako da ne zapalim nakon pića (a pije se puno) ili ića (jede još više)
6. kakva sam ja to rockerica koja ne puši (zdrava :sretna:)

Mogla bi ja nizati ove pušačke besmislice u nedogled, ali zašto kad to nije pomoglo nikome. Ni meni. Ali pomogla mi je kultura nepušenja u Americi jer ovdje mi kutija traje sedmicu dana. Ima dana kad je spržim u roku od par sati, ali to su dani kojih se ne bi ni sjetila da nije groznog mamurluka s kojim se probudim iduće jutro.

Ovdje ne mogu pušiti na poslu, a ni u stanu (jer neću da mi smrdi tamo gdje spavam i jedem), ni kad vozim na posao (jer će se svi odmicati od mene zbog smrada), a od Nove godine niti u barovima s rock muzikom – nigdje, ali bas nigdje na javnim prostorima u Chicagu. Moze se pušiti samo na 5 metara udaljenosti od ulaza-izlaza na javno mjesto; inače plaćaš $100+ kaznu. A di da pušiš onda – ako ne možeš pušiti kad si na poslu, kad si doma, kad se voziš od posla do kuće, kad ideš vani na večeru, koncert ili predstavu? E pa – pušiš puno manje i imaš više energije.

Pušit ćeš ispred vrata restorana/bara/posla/kuće i bit će ti dobro jer ćeš upoznat ljude koji su kao i ti skloni samouništenju, a opet – bit ćeš zdraviji jer ćeš manje pušiti pošto se ne želiš na duže vrijeme udaljiti od ljudi s kojima si izašao vani. Kako bi moja sarajevska prijateljica rekla – pušit ćeš kad ti je ceif jer ti se neće dati izlaziti vani da zapališ. I morat će ti baš doći taj ceif pa da ostaviš društvo. A kad te uvati, izađi vani, zapali, iznenadi pluća. I trujem se ja, ali mi je drago što me država sprečava u tome. Nismo svi tako ne-cool pa da nikad nismo počeli pušiti.

Čitam komentare na blogu u vezi ove zabrane i čudi me malo što se skoro nitko ne veseli potencijalnoj zabrani, čak ni nepušači. Neki u tome vide urotu Vlade,(WTF?) neki misle da Vlada ima pametnijeg posla, neki se žale što se ta Vlada ne bavi ozbiljnijim problemima kao sto je poskupljenje kruha, neki misle kako je pušenje jednako štetno kao i otrovni plinovi (tu ima neke logike – ali ljudi ne mogu birati zrak kojeg će disati, ali mogu birati čime neće dodatno uništavati svoje zdravlje) i tako dalje i bliže – nadam se da ce pušenje na javnim mjestima ipak biti zabranjeno jer nije normalno da sjedneš na trajekt koji u 9 ujutro kreće iz Splita na Brač (45 minuta vožnje), a da ne možeš disati jer su svi zapalili desetak jutarnjih ispod i iznad palube. A za ne falit – ti si pušač, ne pušiš to jutro jer mrziš jutarnje cigarete, ali čak ni ti nemaš dovoljno kisika u to sunčano lipanjsko jutro koje izdiše nad kamerama europskih obitelji koje vode djecu na plivanje.

Puši se previše kod nas i država tome mora stati na kraj jer – koliko god da dobiva love od poreza na cigarete – potroši još više na liječenje ljudi oboljelih od posljedica pušenja. Kakva urota i zabrana ljudskih sloboda? Vlada nekad povuče zdravi potez i nekad je u pravu, koliko god se mi bunili protiv toga.

atlantik.blog.hr