Nakon Aleksandra Krstića koji je završio zahvaljujući košarci i dvije godine srednje škole i fakultet u USA, Davida Grbešića koji je igrao košarku u hrvatskim i inozemnim klubovima, kao i Pankracija Baraća koji je posebno upečatljiv dojam ostavio u Zadru gdje danas živi, Lea Miletić novi je pazinski košarkaški talent sa velikom perspektivom.

Pazinska 23 godišnja košarkaška atraktivna košarkašica primjer je kakav sportaš( ica) treba biti! Ovaj tjedan zamolila je može li trenirati sa pazinskim kadetima. Sa oduševljenjem u klubu i uz veliko zadovoljstvo isto prihvaćeno. Jednostavna kakva je prigodom svakodnevnog treninga kada je osjetila da možda neki od dečki treba biti sa strane pitala je ako treba radim ja sa strane. Ma što sa strane, osobnim primjerom vodila je istezanje ekipe i prije i poslije treninga, pomogla dečkima da prošire set navedenih aktivnosti.

Ne samo da je predvodila vježbe, nego je i ukazivala na svrsishodnost za zagrijavanje pojedinih dijelova tijela u pojedinim vježbama. Odmah na prvom treningu podijelila je i nekoliko dresova najboljim dečkima u gađanju trica sa centra čime je pokazala svoju pravu košarkašku i ljudsku veličinu! Skromna kakva je, znala je koliko to dečkima znači i sigurno se sjetila vremena pred desetak godina kada je kao predvodnik talentirane generacije čija je trenerica bila pokojna pedagoginja Željka Vujnović Sirotić (čije su puteve u ženskoj pazinskoj košarci nastavili suprug Valter Sirotić- Cane, a danas sin Ivor Sirotić) rekla dečki imaju klub i mi bi stile klub!

Te riječi sa smiješkom i velikim dojmom simpatičnosti pokojna Željka nebrojeno je puta ponavljala! Talentirana generacija ostvarila je brojne lijepe rezultate, bile su prve u regiji zapad i nastupale na poluzavršnicama i završnicama prvenstva Hrvatske! Brojne anegdote vezane su uz Leu, određeni sportski djelatnici animirali su je za odbojku gdje je već bila starija sestra Nataša i gdje je postojao klub, ali što su više tražili to od nje to je više Lea (kakva je originalna i odlučna gdje sebe vidi već od malena) i još intenzivnije trenirala košarku i opravdavala rečenicu “I love this game”.

Voljela je Lea i društvo i kod poziva sa reprezentativne predkadetske pripreme htjela je biti i na rođendanu kolegice u Pazinu i na pripremama repke ali nemoguće je bilo odjednom biti na dva kraja međutim i to se prebrodilo. Pokojni trener Marijan Pasarić ekspert ženske košarke u Hrvatskoj jednom je zvao ljude iz pazinske košarke i raspitivao se o Lei jer je čuo o njoj ali je nije bio gledao. Rekao je jedan zagrebački trener gledao je Leu i pričao mi je o njoj, ako je pola od toga istina što je rekao biti će prava igračica!

Lea, počela si igrati košarku kod pokojne Željke Vujnović Sirotić. S koliko godina si krenula, jesi li imala uzora u košarci tada, imaš li ga sada?

Tako je, moja prva trenerica bila je Željka koja je svu tu ljubav prema košarci prenijela na mene i moje tadašnje suigračice. Mislim da sam se treninzima pridružila upravo zbog društva, a možda i zato što je moj brat trenirao. Imala sam 7 godina, odnosno bila sam prvi razred osnovne škole. Naravno da sam sam se tijekom godina okušala i u odbojci jer je sestra odbojkašica, ali prevladala je košarka. Uvijek sam govorila da mi je brat uzor ha ha.. Ali zapravo uzor su mi svi profesionalni sportaši(ice), bez obzira na to kojim se sportom bave, jer svi se oni, kao i ja sada, suočavaju s jako puno odircanja i pritisaka, i stvarno se valja diviti takvim ljudima.

Za koje klubove si nastupala do sada, za koji klub si sada potpisala? Jesi li zadovoljna dosadašnjim putem u košarci? Kako je prošao tvoj radni dan dok si igrala sezonu koja je završila u Italiji? Jesi li bila zadovoljna gradom? Jesi li usavršila talijanski jezik? Osim košarke jesi li imala vremena i za druge aktivnosti?

ŽKK Pazin, ŽKK Kvarner iz Rijeke, ŽKK Črnja Tours Pula, Polisportiva Batipagliese (Italija), a sada sam potpisala za Wroclaw u Poljskoj.

Naravno da sam zadovoljna svojom dosadašnjom karijerom, nije duga, ali puno sam do sada naučila, kako o košarci, tako i o životu. Uvijek može bolje, ali ni ovo nije loše. U Italiji sam se super snašla, oni su jako slični nama Istrijanima tako da se nisam trebala puno prilagođavati. Topli su ljudi i osjećala sam se dobro. Moj radni dan se najčešće sastojao od jutarnjeg treninga (10.00 do 12.30), ručka, popodnevnog odmora, večernjeg treninga(18.15 do 20.00), večere i laganog druženja sa suigračicama. Nije sadržavao puno obaveza, npr. učenje, što je za mene bio šok, ali uz napornije treninge tijelo je bilo dovoljno umorno i bez toga. Ali imala sam druge aktivnosti ponekad, pomagala sam trenerima u školi košarke za predškolsku djecu. Talijanski sam super naučila, jako sam zadovoljna zbog toga.

Prošla si koje reprezentativne mlađe selekcije, koje te aktivnosti čekaju sa seniorskom reprezentacijom sada, s kojim igračicama najviše voliš igrati, a s kojima se družiti u repki?

Prvi poziv u ‘repku’ dobila sam kad sam imala 14 godina, zatim je to bilo sa 16, a onda sam u seniorski sastav bila pozvana s 20 godina kada sam igrala u Rijeci. Evo, upravo prvo sljedeće okupljanje za reprezentaciju kreće 25. svibnja, sastajemo se u Šibeniku gdje ćemo odradit desetak dana treninga, a zatim idemo u Češku odigrati dvije prijateljske utakmice. Vrlo sam ponosna što sam dio tog sastava i veselim se što ću vidjeti cure. Sigurna sam da će i ovog puta atmosfera biti dobra među nama, a isto tako i sa stručnim stožerom. Nekako najviše vremena na pripremama provodim s Teom Buzov s kojom uvijek dijelim sobu, i možda s Patricijom Burom koja je dobri duh ‘repke’.

Na kojoj poziciji najviše voliš igrati, koje su ti po tvojem mišljenju najveće kvalitete u igri, a koji nedostaci na kojima radiš da ih ispraviš ?

Moja prirodna pozicija je pozicija krilnog centra i tu se nekako najbolje snalazim, ali i kao centar također volim igrati. No, mogu solidno odigrati i na poziciji trojke, ali uglavnom, ‘ispod koša’. Mislim da za visokog igrača imam dobar šut, čak i onaj za tri koša, a svakako bih morala više poraditi na obrani ha ha …

Je li se voliš vraćati u svoj Pazin barem povremeno i privremeno – pratiš li pazinsku žensku i mušku košarku? Jesi li u kontaktu sa svojim Pazincima osim jasno rodbine?

Obožavam dolaziti doma i iskoristim svaku priliku za to koja mi se pruži. Volim biti u Pazinu, vidjeti sve moje prijatelje i obitelj s kojima san svakodnevno u kontaktu. Tijekom ove sezone u Italiji prilično sam često viđala svoje, dolazili su mi u posjetu, na utakmice… Tako da je odvojenost bila lakša za podnijeti. Pratim rezultate našeg kluba na službenim stranicama HKS-a, a jako sam ponosna na pazinske kadete koji su u Jedinstvenoj kadetskoj ligi pokazali da vrijede i da mogu konkurirati najjačim hrvatskim timovima.

Koje želje i planove imaš s obzirom da si nakon gimnazije završila građevinski fakultet, a košarkaška si reprezentativka koja još može puno napredovati u košarci s obzirom na smisao u igri, motoričnost u odnosu na visinu i atletske osobine izdržljivosti?

Hvala na ovim komplimenima ha ha… Prvo svakako želim ići na Olimpijske igre sa svojom ekipom, to je san svakog sportaša. Dakle, prva želja je OI u Tokiju 2020, ostale sve želje su ‘sitne ribe’ naprema ovoj ha ha … Nadam se, također, uspješnoj nadolazećoj sezoni, a nakon toga ću Vam znati reći šta ću dalje. Sigurna sam samo da me očekuje puno učenja ha ha …

Lea sigurno ćeš uspjeti jer si kao veliki radoholik i uvijek odlična učenica i studentica uspjela “prebroditi šok” da velike školske obveze zamijeniš sa velikim košarkaškim obvezama uz prirodni talent! Malo je ljudi spremnih na odricanja koju su potrebna da se dođe do najvećih visina! Malo je i jednostavnih i velikodušnih i istovremeno skromnih kao ti jer daruješ svoje mlađe košarkaške kolege a da si ih površno ( a neke ni to) znala. Kada na treningu na kojem ih stalno bodriš nakon što izgubiš u igri na dva koša sve izjavom ne samo sa samokritičnom, nego pomalo i mazohističkom (sve u cilju podizanja pozitivnog ozračja) izgubili smo jer smo imali u ekipi ženu, ustvari još jednom dokazuješ svoju jednostavnost i skromnost a u biti svoju veličinu i postaješ njihov uzor! Želimo ti da naša repka izbori OI u Tokiju 2020 i sigurni smo da će tamo biti i “naša Lea”. Uspjeti ćeš i u europskim klubovima jer si predodređena za uspjeh! Niti ne sumnjamo da ćeš nakon završetka košarkaške karijere biti i uspješna inženjerka. Hvala ti što pratiš i sa udaljenosti bodriš pazinske košarkaše i voliš svoju matičnu sredinu! Neka nam mama Lorena i tata Klaudio i sestra Nataša i brat Vanja dozvole Lea je ponos pazinske košarke i zato s ponosom govorimo naša Lea. SRETNO LEA I NEKA TI SE OSTVARE SVE TVOJE SPORTSKE I ŽIVOTNE ŽELJE!

KK Pazin