Leo Marić: Moja košarkaška priča…
Košarkaški klub „Ghia staff“ Pazin obilježava 60.-u obljetnicu svog postojanja u novije doba iako se prema nekim pisanim tragovima i sjećanjima starijih ljubitelja sporta, košarka u Pazinu igrala i ranije. Kroz klub koji je u prošlosti djelovao pod različitim imenima prošle su brojne generacije vrlo uspješnih sportaša. Jedan od njih je i Leo Marić koji trenutno živi u Sjedinjenim američkim državama. Leo se povodom obljetnice kluba prisjetio svojih sportskih početaka, pazinske košarke i dragih prijatelja. Njegovu košarkašku priču donosimo u nastavku.
“Vrijeme leti, godine prolaze, a pazinska košarka uvijek ostaje ista: snažna, draga, moralna, plodna i prijateljska!
Moja osobna košarkaška priča započela je davne 1968. godine kada sam se sa svojim rukometnim društvom počeo nalaziti na “starom” košarkaškom igralištu koje se tada nalazilo na mjestu današnjih prostorija NK “Pazinka”.
Prvi kontakti s košarkaškom loptom usmjerili su moju već dobro organiziranu rukometnu karijeru u još jednom, kasnije presudnom sportskom smjeru, u smjeru košarke.
U opisanim godinama svi “pazinski sportaši” igrali su sve moguće ekipne sportove te se isto tako bavili i atletikom. Bio je to normalno prihvaćeni život većine djevojaka i mladića, starijih osnovnoškolaca kao i brojnih srednjoškolaca Pazinštine.
Svi sportski tereni, atletska staza svakog su dana bili puni i zauzeti te nije bilo mladića ili djevojke koji se nisu bavili sa barem 2-3 sporta istovremeno. Pazin je disao zdravim, jednostavnim i skromnim životom, otvorenih duša te prijateljstava bez granica ili zavisti.
Sjećam se i danas svojih prvih prijateljstva, rivalstava, simpatija, svih ostalih mladenačkih čarolija kao i brojnih sportskih natjecanja, Festivala Mladih Istre, prvenstava Hrvatske,… Toliko toga se vrtilo oko sporta pogotovo košarke da su nam dani prolazili brzinom svjetlosti.
Toga ljeta 1969., nakon završetka osnovne škole zahvaljujući svakodnevnom igranju i druženju sa sve dražom košarkaškom loptom te beskrajnih haklanja sa ostalim “klincima” iz škole, uspio sam konačno i u sebi postavljenom cilju, ZAKUCATI tu košarkašku loptu sa svojih 181 cm visine.
Nedugo nakon toga došao je, za mene, vrlo značajan poziv legendarnog trenera Marjana Salamuna koji me pozvao da se priključim treninzima seniora tada već snažnog Košarkaškog kluba “Istraplastika”.
I danas se sjećam dolaska na prve treninge nama dragog kluba sa 4-5 godina starijim igračima. Kombe, Čoso, Oleg, Čepo, Kico, Vide, Lino, Lanča, Dule, Čiko……samo su neka od imena.
Slijedi niz nezaboravnih događaja, prva oprema kluba, prve All Star tenisice, ubitačnih treninga na klupama igrališta, nošenje uzbrdo već tada otežalog Olega na svojim ledjima, sakupljanje lopti i opreme nakon treninga, neprestanih upadica i zafrkancija (Kalac, Čoso)…
Ubrzo nakon mog dolaska klubu su se priključili ostali košarkaški talenti i nove generacije košarkaša, Cane, Damir, Čikso, Mišon, Kurelovići, Vozila, Rađa, Neven…i niz drugih dragih i nezaboravnih prijatelja.
Naša košarkaška priča ispisana je brojnim utakmicama, natjecanjima i manifestacijama, isprepletena školskim i klupskim programom kao i predanim radom naših trenera Salamuna i Gabrijelića te ostalih brojnih članova kluba, škole i nezaboravnih pazinskih navijača.
Svake slijedeće godine klub je bio sve uspješniji, veći I bogatiji novim talentima i igračima većinom stasalih u nepresušnim inkubatorima kako školskog tako i gradskog kluba prepoznatljivog kao “Istraplastika” Pazin.
Godine prolaze, škole se završavaju, odlazi se na fakultete, u tada obaveznu vojsku, slijede zaposlenja, dolaze obitelji, djeca te preseljenja kao i sve ostale zivotne obaveze, a Košarkaški klub u Pazinu i dalje djeluje. Mijenjaju se imena kluba, dolaze novi igrači i vodstva kluba, ali vrijednost našeg kluba i pazinske košarke uvijek ostaje isto i snažno!
Moja košarkaška priča, prijateljstva i sjećanja od prvih dana još uvijek traju i postoje. I danas nakon 40-ak godina pratim i uživam u novim pričama, aktivnostima i uspjesima i “svojeg” košarkaškog kluba.
Iako fizički udaljen prilikom svakogodišnjeg posjeta rodnom gradu uvijek prođem pored “našeg” košarkaškog igrališta i sjetim se svega što je bilo I što još uvijek imam. Svakako napunim svoje životne i moralne baterije te potvrdim vrijednosti motiva za ponovnim povratkom u meni dragi Pazin, ususret dragim prijateljima i na meni nezaboravno košarkaško igralište.
Koliko je još košarkaških priča zabilježeno i ostvareno u našem klubu, igralištima i oko njega najbolje pokazuju kockice iz prošlosti, vrijednost sadašnjosti kao i svjetla budućnost istoga.
Imam posebnu čast kao i osobni ponos što sam bio i još uvijek jesam djelić te naše velike “košarkaške” priče.”
Leo Marić, (generacija 1955.)
USA
2 komentara na “Leo Marić: Moja košarkaška priča…”
Komentiranje je onemogućeno.
Hvala Leo sto si podijelio sa nama svoja sjecanja na odrastanje u Pazinu. Spomenka
Stvarno je lijepo ponovno se vratiti u uspomene…nisam igrala košarku :) ali bila sam dio toga, generacijski sam navijala na tribinama i tu su se dešavale stvari koje nam nitko ne može oduzeti…