Osjećam nekakav sveopći nedostatak entuzijazma, posvuda, u svemu. Javni se događaji obznanjuju i najavljuju nekako stidljivije nego prije, čak i kad se radi o spektaklima (doduše, ni spektakli nisu više što su nekad bili); manjak uobičajene euforije osjeća se čak i u sportu, a politika kao da je u krajnjoj defenzivi, u fazi poklapanja vlastitim ušima dok ne prođe to neko stanje, možda izazvano klimatskim visokim tlakom i sparinom.

A možda su sve te čudno regresivne pojavnosti samo konačni izraz u posljednjih godinu-dvije sve češće ponavljane fraze da nema novca. Dok se neprestano ponavljalo da nema novca, kao da je bilo razloga da se takvim tvrdnjama ne vjeruje, da ga zapravo ima, ali da ga ima samo za nekoga ili samo za nešto. Sada kada možda stvarno nema novca ni za što, takve je tvrdnje izlišno ponavljati. Sada je dovoljno rječito slijeganje ramenima, kojim kao da se hoće reći: pogledaj mene, kako bi bilo za tebe kad nema ni za mene?

Život, međutim, nije stao. Turistička sezona se lagano zahuktava, iako je priljev novca od turizma možda jedva dostatan da ublaži produbljivanje proračunskih i poslovnih rupa; premijerka se, za razliku od njenih ministara, i dalje jednako smiješi kao da upravlja norveškim, a ne hrvatskim državnim budžetom, koncerti u raznim Arenama sve su popunjeniji i da nije onih vidljivih znakova depresije (zapravo, manjka neopravdane euforije na kakvu smo bili navikli proteklih godina u ovo vrijeme) spomenutih na početku, pomislili bismo da oko nas nema baš toliko nenormalnih stvari, pojava i bića. Ništa ne sluti na crnilo: nema panike, ali nema ni optimizma.

Ipak, još prije godinu dana razni su se stručnjaci i laici, pozvani ili nepozvani, izjasnili o krizi i recesiji koja se upravo počela razmahivati, upozoravali su da još gora situacija slijedi dogodine, odnosno, sada upravo teče godina za koju su nas lani upozoravali da će biti ta još gora. Ako bismo pronicljivo tražili znakove tih pogoršanja, pronaći ćemo ih u sedmero ili osmeroznamenkastim smanjenjima proračuna lokalnih samouprava, što je samo po sebi katastrofa; u sve udaljenijim teoretskim rokovima ostvarenja takozvanih kapitalnih investicija (Ali barem ćemo projektnu dokumentaciju dovršiti i pripremiti se za kandidiranje evropskim fondovima, uobičajeni je izgovor kojim se ublažava činjenice da je javnog novca sve manje) – nove bolnice, škole, sportske dvorane, sada i u planovima postaju stvar daleke budućnosti. Ali sve to nije nimalo skandalozno, narod se zasitio skandala, sada bi se i velike pronevjere mogle dogoditi a jedva da bi ih netko primijetio.

Skandalozno jest, što međutim skoro nikome nije važno kome bi trebalo biti važno, da je ovog mjeseca cijela jedna generacija poslana u neizvjesnu budućnost na vrlo podmukao način. Tisuće maturanata ovih su dana odjenule plave ili crne toge, glave pokrile onim kvadratnim šeširima s kićankama i primile u ruke maturalne svjedodžbe u prigodnim fasciklima ili tuljcima, ili bez njih. Dan-dva prije ili poslije ili ponegdje i isti dan, računalni programi pretakali su njihove ocjene s državne mature u plasman na prijemnim rang-listama za fakultete, odredivši im tako sudbinu pukim preračunavanjem brojki, bez obzira na stvarne afinitete, želje ili snove, i društvo je te desetke tisuća mladih ljudi jednostavno prebacilo s tereta jedne institucije na brigu druge. Prebacilo ih je iz relativne sigurnosti srednjih škola ravno u akademsku zajednicu koja je upravo otvorila jedan od svojih najžešćih sporova s državnim vlastima, najavljujući opći štrajk na sveučilištima u vrijeme kada, po mišljenju te iste akademske zajednice, vrlo loši zakoni koji se nje tiču kreću u saborsku proceduru.

Ne vjerujem da je ijedan ravnatelj ili razrednik u oproštajnom govoru pri podjeli završnih svjedodžbi svojim maturantima iskreno rekao što ih “tamo vani” čeka, niti su ih na “to vani” pripremali u njihovim školama. Kroz školske su zidove dopirale parole o “Hrvatskoj – zemlji znanja”, pogotovo prigodom rijetkih donacija računalne opreme ili drugih školskih potrepština, ali da je na sljedećoj obrazovnoj stepenici, onoj sveučilišnoj, pravi front borbe za smisao i ulogu znanja u ovoj državi uopće, to im nitko nije rekao. Da će se školovati za nešto što u većini slučajeva neće imati nikakve veze s onim što će poslije fakulteta doista raditi, to im također nitko nije rekao. Poželjevši im da budu dobri, srčani i pošteni, ravnatelji i razrednici gurnuli su ih ni krive ni dužne u svijet u kojemu dominiraju pokvareni, podmukli i nepošteni.

Je li ikome jasno u čemu je bit sukoba sveučilišne zajednice i države, koji nije počeo sada, najavom štrajka ako se Zakon o visokom obrazovanju i Zakon o sveučilištu ne povuku iz saborske procedure, nego traje već nekoliko godina? Teško da su saznanja o biti tog sukoba raširena i općepoznata, zato što “Hrvatska – zemlja znanja” nije doprla do svih do kojih je trebala doprijeti, nije doprla do, primjerice, roditelja ovih maturanata koji na jesen kreću u srž toga sukoba, više kao žrtvena janjad nego kao akteri; a nije doprla zato što je u biti lažna. Ne možemo vjerovati da “Hrvatsku – zemlju znanja” doista želi vlast koja u svakodnevnoj praksi najviše obezvređuje i podcjenjuje upravo znanje, koja dozvoljava da znanje i rad koji slijedi iza tog znanja postaju nešto što uopće ne treba plaćati, nešto što ne treba imati dostojanstvo, nešto što je puno manje važno nego, primjerice, poslušništvo ili podobnost.

Mudri su ljudi rekli da znanje više vrijedi kad ga više ima, a kad ga ima malo, onda mu ni cijena ne može biti bogznakakva jer nema onih koji će ga cijeniti. Zato nam znanje curi preko granica, zato jer se znanje ne cijeni ni novca nemamo, i zato ćemo posumnjati da smo poslavši cijelu jednu generaciju maturanata na pripravništvo za “Hrvatsku – zemlju znanja” zapravo stvorili cijelu jednu generaciju – budućih emigranata.

Davor Šišović / glasistre.hr