Dubravka Družeta članica pazinskog BK MTB Istra Pazin je na nedavno održanom Downhill Gračišće 2012 osvojila Kup Hrvatske, a primila je i priznanje Hrvatskog biciklističkog saveza za najbolju downhill vozačicu u 2011 . Nakon utrke u Gračišću, zamolili smo Dubravku za razgovor kako bi  čitatelje iPazina upoznala sa svojim sportskim životom i životom uopće. 

Dubravka, najprije čestitke na ovom naslovu i priznanju!

Dubravka: Hvala!

Kakav je osjećaj biti najbolja u Hrvatskoj?

Dubravka: Lijepo je. Drago mi je. Kad se trudiš cijele godine i onda budeš nagrađen na kraju sezone, onda znaš da se isplatilo. Bilo bi puno bolje i zabavnije da nas je više u ženskoj konkurenciji.

Jedna mlada djevojka uspješna u teškom sportu poput MTB za koji bi mnogi rekli da je „muški sport“. Zašto baš MTB, downhill? Opiši nam ukratko svoj sportski put.

Dubravka: Bila je to ljubav na prvi pogled. Oduvijek sam se vozikala s biciklom, ali to je sve bilo turistički. I onda sam 2007. sasvim slučajno vidjela plakat u gradu da se u Gračišću nešto događa; neki ludi biciklisti se spuštaju. I zaljubila sam se. Tada sam rekla: to moram probat. Doma nije nitko vjerovao, svi su govorili: nije to za tebe, ubit ćeš se i slično. Ali vrag mi nije dao mira, ja sam to baš htjela. Imala sam nešto ušteđevine od ljetnog posla i odlučila sve uložit u novu biciklu. Počela sam pratit i forume i tražila nekog iz Pazina tko isto vozi. Tada sam upoznala Roberta Jedrejčića i od tada smo nerazdvojni :) Tada je još vozio i Ive Brajković, pa smo se uglavnom nas troje vozili zajedno. Uglavnom po pazinskoj stazi tzv. Anteni, i puno smo odlazili u slovenske bike parkove. I već slijedeće sezone, 2008. sam se počela natjecat.

Gledajući vas na nedjeljnoj utrci u Gračišću kako se strmoglavljujete stazom Sv. Šimuna, nama u publici zastajao je dah. Kako to izgleda biti na biciklu i projuriti onih 2133 metra za manje u 4 minute?

Dubravka: Sve drugačije izgleda kad sjedneš na biciklu, totalno druga perspektiva nego kad ideš na noge. Gotovo uvijek je neke dijelove lakše proć s biciklom nego na noge. Nekome možda nešto i izgleda strašno i nemoguće ali na kraju sve je to kako si složiš u glavi.

Često nam vi biciklisti znate reći kako je ova naša staza u Gračišću među lakšima. Gledajući stazu sa strane i vas kako jurite njome izgleda zastrašujuće. Ima li stvarno težih staza?

Dubravka:  Pa da, Gračišće je najlakša staza u Hrvatskoj, bar što se tiče tehničkih dijelova. Zahtjevna je jedino fizički, ima puno pedaliranja na početku i na kraju :) U Hrvatskoj je najteža nova staza u Pakracu. Ali opet, sve je to subjektivno. Nedostaje teških staza, teških tehničkih dijelova kako bi mogli trenirat i napredovat i odlazit spremniji na veće utrke izvan Hrvatske.

Downhill izgleda kao poprilično opasan sport. Koliko je zapravo opasan? Koliko su česte ozljede? Kako se štitite?

Dubravka: Downhill nije ništa opasniji od bilo kojeg drugog sporta. Padovi su sastavni dio sporta. Na svakoj utrci obavezna je full face kaciga i tzv kornjača za zaštitu kralježnice, a sva ostala zaštitna oprema je preporučena.
Od kada vozim padova je bilo mnogo, ali srećom nisam nikad ništa slomila.
Kad vidim da je neki skok npr. prevelik za moje trenutne mogućnosti radije ga zaobiđem nego da idem riskirat.
Obično kod težih tehničkih dijelova ili većih skokova postoji tzv. “chicken way”, okolni put koji služi za one manje iskusne. Stvar je u iskustvu i procijeni vlastitih sposobnosti. Što više voziš i treniraš postaješ iskusniji, a samim tim i samopouzdaniji na biciklu i odvažuješ se odraditi neke teže stvari.

Osim talenta, rada, treninga potrebni su i neki materijalni preduvjeti za bavljenje MTB-om. Ni tu ne stojite najbolje. MTB je poprilično skup sport. Kako se tu snalaziš? Tko pomaže?

Dubravka: Tu ne stojimo nikako. Sve troškove uglavnom sami pokrivamo.
Tu bi istakla i pohvalila Bajkmaniju (www.kolesarska-trgovina.si) i Sašu koji cijelom teamu izlazi u susret koliko god može i daje konkretne popuste, pa se da preživjet nekako.
Ne bi mogli ni bez vlastitih fotografa Lorene Gellini i Damira Sefića koji nas prate po većini utrka i rade odlične profesionalne fotke kojima se možemo predstavljati potencijalnim sponzorima.
Odričeš se puno stvari i sav novac ulažeš u nove dijelove, put za na utrke i sve vezano za biciklu. Srećom pa mama kuha pa ne moram trošit previše na hranu :-)

Najbolja si u Hrvatskoj. Kako stojiš u međunarodnoj konkurenciji?

Dubravka: Zauzimam 77. mjesto na UCI ljestvici (od 245).
Dosta je pogledati susjede slovence koji su nam uvijek jaka konkurencija. Ali to je super stvar, čim je netko bolji od tebe imaš motivacije da se potrudiš i daš još malo više od sebe.
Ove godine zbog posla i privatnih obaveza nažalost nisam stigla nešto konkretnije trenirati i pripremiti se za ovu sezonu, pa nisam ni bila u mogućnosti iskusiti onu pravu konkurenciju, ali nadam se da će slijedeće godine situacija biti mnogo bolja.

Čime se baviš kad nisi na biciklu? Imaš li vremena za izlaske, društvo?

Dubravka: Kad nisam na biciklu onda sam na poslu :-)
Imam punu kuću dlakavih stvorenja, volontiram u nekoliko udruga… Vremena se uvijek nađe za svašta, kad nešto voliš i želiš uvijek ćeš nać vremena za bilo što.

Atmosfera u ekipi je odlična koliko se vidi sa strane. Jedna si od nekolicine djevojaka u brojnom muškom društvu. Kakvi su dečki u klubu prema tebi?

Dubravka: Mi smo svi kao jedna velika sretna obitelj. Dečki su pravi kavaliri. Lijepo je bit žensko u ovom sportu. Ja samo vozim i uživam. Robi se brine oko bicikla i ostalog. Kad vozimo i kad dođe neki teži dio dečki se potrude, stanu i pokažu mi linije koje bi bile najlakše. Sačekaju da to odradim i idemo dalje. Objasne mi gdje griješim i kako to ispravit. Potiču me da dam sve od sebe i budem bolja na svakoj vožnji. Neznan ča bin bez njih ;-)

A dečki inače? Kako reagiraju kad saznaju da voziš MTB, da si državna prvakinja?

Dubravka: Pojma nemam, nisam obraćala pažnju na to :-) Sto ljudi sto ćudi, nekome je fora, netko je ravnodušan.

Kakvi su tvoji planovi?

Dubravka: Plan je ovu zimu posvetiti se konkretnim treninzima. Kad počne sezona vozit sve utrke Hrvatskog kupa. Ako uspijemo skupit financije u planu je odvozit IXS europski Downhill kup, barem ove utrke što su bliže. Otić na utrke u Srbiji, neke u Sloveniji, Austriji… Planovi su veliki, vremena će bit a ostalo ovisi koliko će financije dopustit.

Dubravka, najljepša hvala na razgovoru. Želimo ti još puno dobrih utrka, pobjeda i naslova te što manje padova.

Fotografije: Lorena Gellini