Kada je prije četiri godine uspjela upisati željeni fakultet, bez obzira na nerazumijevanje dr. doc. Kristine Mužić, tadašnje dekanice Visoke učiteljske škole u Puli koja ju odbila upisati na izvanredni studij jer je gluha (iako je razredbeni ispit položila među najboljima), danas 44-godišnja Mirela Žgomba nije mogla vjerovati da će jednoga dana ipak raditi s djecom.

No, nakon svih peripetija i izravne pomoći tadašnjeg rektora, akademika Daniela Rukavine i dr. Gorana Kalogjere, prorektora riječkog Sveučilišta, u čijem sklopu je djelovala i pulska Visoka učiteljska škola, ali i pritiska medija, Mirela se uspjela upisati na izvanredni studij predškolskog odgoja i završiti ga u roku četiri godine.

Nije pala ni jedan ispit

Diplomirala je u ožujku ove godine i zbog toga je jako ponosna, kao što je izuzetno sretna što danas radi u struci. Zaposlena je, naime, kao stručna suradnica u nastavi, odnosno radi kao prevoditeljica znakovnog jezika u pazinskoj Osnovnoj školi Vladimir Nazor.

– Diplomirala sam s odličnim uspjehom na temu “Gluho i nagluho dijete u obitelji i predškolskom odgoju” na Odjelu učitelja i odgojitelja kod profesorice Aide Muratbegović i stekla sam zvanje stručna prvostupnica predškolskog odgoja – pojašnjava nam danas sretno i zadovoljno Mirela, koju smo posjetili na njezinom radnom mjestu, u školi u Pazinu.

Kaže da je bila dobra studentica, kako nije pala niti jedan ispit, te da joj je nakon problema s upisom studiranje bilo izuzetno ugodno.

– Svi su mi pomagali, profesori su me podržavali i uložili mnogo volje i truda da, iako sam gluha, pratim predavanja i redovno položem ispite – znakovima nam govori Mirela Žgomba, izuzetna žena koja je samo svojom upornošću i velikom željom stekla titulu akademske građanke, a što joj je bio životni cilj. Kaže i kako ne zna je li bila sretnija kad je diplomirala ili kad je dobila posao i prvi dan ušla u razred.

– Kad sam diplomirala, nisam znala što da radim od sreće, a isti me osjećaj pratio i kad sam dobila posao u pazinskoj osnovnoj školi i to još i prije nego što sam diplomirala. Bila sam posebno uzbuđena, pomalo sam imala i tremu jer nisam znala što me čeka i kako će me kao gluhu osobu prihvatiti i kolektiv i učenici, ali sada je sve super – kaže Mirela. Ona se, naime, u pazinskoj školi zaposlila na početku školske 2009. godine, kao suradnica u nastavi, a kako bi praktički bila osobni asistent za gluhog Tibora Matića kojega su roditelji upisali u redovnu školu, ne želeći ga izdvojiti iz obitelji.

Jako smo zadovoljni

– Mirela se jako lijepo snašla u našoj školi, a izuzetno dobro su je prihvatili i roditelji i učenici. Ona u nastavi, iako se prvenstveno brine o Tiboru i pomaže mu u savladavanju gradiva, ako treba pomaže i drugoj djeci, ali i učiteljici. Izuzetno smo zadovoljni što je s nama – izjavila je školska psihologinja Ljiljana Matošević.

Dodaje kako ju je i Tibor od prvoga dana dobro prihvatio te da se njih dvoje lijepo slažu.

– Mirela je jako dobra, iako je ja ponekad i ljutim. Ona mene sluša više nego ja nju, ali zajedno nam je jako dobro – zadovoljno nam je, uz pomoć Mirele i logopedice Neli Jakovčević-Metz, rekao mali Tibor, koji pohađa 2 b. razred.

I Lorena Burić, učiteljica 2. b razreda u kojem Mirela radi zajedno s Tiborom, puna je hvale za gluhu suradnicu u nastavi.

Abeceda na zidu

– Za sve nas ovakav način rada novo je iskustvo, ali Mirela jako dobro razumije što želim i potiče Tibora da se što bolje uklopi u našu sredinu. Ona mu znakovnim jezikom pojašnjava pojmove, praktički mu prevodi ono što ja predajem i rezultati su više nego dobri – govori učiteljica Burić. Dodaje kako su uz Mirelu i ona i djeca naučila znakovni jezik, a abeceda sa znakovnim jezikom nalazi se i na zidu njihove učionice.

– Ma sve je fenomenalno, super i, što je najvažnije, radim ono što volim i što sam oduvijek željela, s djecom – razdragana je Mirela kojoj nije teško svakodnevno vlastitim automobilom putovati iz Pule, gdje živi, u Pazin. Drago joj je što su je u školi svi izuzetno dobro prihvatili, ali i što su prihvatili njezinu ideju o jednoj izvannastavnoj aktivnosti. Jednom tjedno, naime, Mirela znakovnom jeziku podučava grupu djece, njih 18 od 1. do 4. razreda.

– Djeca su oduševljena što mogu naučiti i taj specifičan znakovni jezik, a i meni je drago da ih tome mogu podučiti – rekla je Mirela.

Podrška iz udruge

Kaže nam na kraju da je danas potpuno ispunjena poslom i sretna što je i uz sve muke i teškoće uspjela završiti fakultet i tako ostvariti svoju životnu želju, ali i dokazati da i osobe s posebnim potrebama, gluhe od rođenja kao što je ona, mogu biti uspješni studenti i uspješni prosvjetni radnici. Tu svoju sreću izražava i pisanjem poezije koja, kaže, samo izlazi iz nje, a govori upravo o studiranju, školi u kojoj radi i učenicima.

Mirela posebno naglašava da joj je najviše pomogao Franjo Maričak, stručni suradnik u Udruzi gluhih i nagluhih u Puli, koji ju je pripremao i za razredbeni ispit te joj pomagao i tijekom studiranja. On je bio taj koji nije htio odustati kad Mirelu i Moniku Žgombu, drugu gluhu djevojku koja je nažalost odustala od studiranja, nisu htjeli upisati na Visoku učiteljsku školu.

– Franjo mi je puno pomogao i zaista mu dugujem veliku zahvalnost – zaključila je Mirela Žgomba, koja je prije studija radila kao spremačica, iako je po struci tehnički crtač. I tako je priča, koja prije četiri godine i nije najljepše počela, ipak na kraju sretno završila, na radost svih onih koji su Mireli pomogli, koji su željeli pokazati da i gluhe osobe mogu biti uspješni studenti, a zatim i uspješni u svom poslu. Najsretnija je, svakako, Mirela Žgomba.

Mirelu nisu htjeli upisati iako je prošla prijemni

Jutarnji list je o Mireli prvi puta pisao u srpnju 2006. godine kada je Mirela uspjela upisati fakultet unatoč protivljenju tadašnje dekanice Visoke Učiteljske škole u Puli. Mirela je, naime, prošla prijemni ispit, no dekanica ju je odbila upisati.

Mirela danas u školi radi na pola radnog vremena, a njezin rad financira Grad Pazin. Za upis dijeteta s posebnim potrebama u redovnu školu, naime, potrebno je imati rješenje ministarstva koje se mora suglasiti sa zapošljavanjem suradnika u nastavi. Njega plaća ili lokalna samouprava ili roditelji. Ravnatelj pazinske Osnovne škole Stanko Družeta kaže da je Grad Pazin odmah preuzeo financiranje, ali se natječaj mora raspisivati svake godine jer se radni odnos zasniva na određeno vrijeme.

www.jutarnji.hr