Na današnji dan prije prije 81 godinu u Puli je strijeljan istarski seljak, rodoljub i antifašist Vladimir Gortan iz Berma kod Pazina. Bila je to prva smrtna kazna jednom Hrvatu u fašističkoj Italiji od 1927. do 1943, druga po redu u ukupnoj Mussolinijevoj strahovladi.

Red je da se barem mi u Istri sjetimo na taj zločin, pogotovu u vrijeme dok još uvijek traje europsko nacifašističko i revizionističko ludilo koje je najviše zahvatilo Njemačku, Italiju, Austriju, Srbiju, Hrvatsku i druge zemlje. I dok se godinama pokušavaju rehabilitirati Mussolini i Hitler, a od osamostaljenja Hrvatske i poglavnik NDH-a dr. sc. Ante Pavelić preko njegovih najbližih suradnika, ministra i doglavnika te književnika Mile Budaka i Jure Francetića kojima su čak podignuta spomen-obilježja u Svetom Roku i Slunju – potporu su im dali neki ugledni intelektualci i crkveni poslenici, među inima gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović. U Srbiji je već rehabilitiran ratni zločinac, četnički vožd i general Draža Mihailović, kojemu je podignut golemi spomenik. Sva je sreća da su spomenici ustaškim ratnim zločincima uklonjeni, ali jedan je nažalost ostao u u Istri, kolijevci europskog fašizma. Radi se o spomeniku talijanskim ratnim zločincima i fašistima u Čižama kod Pazina koji je još 2001. podignut bez građevne dozvole! Premda su Pazinac Miljenko Benčić, potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvaske i čelnici Saveza antifašističkih boraca Istarske županije u više navrata zahtijevali da se taj fašistički spomenik ukloni, to nije učinjeno. Krivci za to nisu u Istri nego u Zagrebu, što je više nego simptomatično jer se radilo na uklanjaju spomenika Budaku i Francetiću… No, nedvojbeno je da se u Zagrebu pribojavaju sukoba sa Farnesinom u Rimu, što je notorno stupidno. Radi se o političkom “ludilu”…

Odlučih ovom prigodom objaviti ulomke iz mog opširnog članka “Fašističko olovo za Vladimira Gortana” koji je objavio zagrebački mjesečnik Fokus (5.11.1979.) koji nažalost više ne izlazi, ali novinarski je prilog imao popriličan odjek u ondašnjoj Jugoslaviji, ponajviše u Hrvatskoj, pa se nadam da će mlađi naraštaj naučiti nešto što ih ne uče u školama.

Posvećujem ga kao veliku opomenu onima koji su u Zagrebu i Puli ugostili Gianfranca Finija, predsjednika Donjeg doma talijanskog parlamenta i neofašista, koji je desetljećima u svom uredu držao veliku sliku Mussoliniju, a njegovi suradnici poprsja… Isto tako posvećujem članak i onima koji su hvalili tog fašistona, zatim onima koji nisu osudili njegov dolazak, među kojima svakako spadaju HHO, HVIDRA, Hrvatski domobran – udruga ratnih veterana, Udruga hrvatskih veterana domovinskog rata i sličnih udruga koje u dosadašnjim člancima nisam spominjao.

Kad su 1929. organizirani izbori na kojima je trebalo glasati sa “da” ili “ne” za Mussolinija i fašizam, organizacija iz Berma ( “Borba” – nap. A.Č.) odlučila je spriječiti stanovništvo da glasa za “ducea”. Tako je 24. ožujka iste godine nastalo puškarenje na Kamuš-brijegu, u kojem je nesretnim slučajem pogođen seljak i antifašist Ivan Tuhtan iz Trviža koji je poslije izdahnuo u pulskoj bolnici.

Prema pisanju svećenika dr. Bože Milanovića iz Pazina, kojega je svojedobno odlikovao predsjednik Tito – uoči izbora nastala je zabuna. Birači su pomislili kako su ih napali fašisti kao prije pet godina. Uto je onuda prošao kamion koji je išao prema Pazinu, tako da se u Pazinu za samo nekoliko minuta doznalo za taj događaj. Fašisti i karabinjeri odmah su krenuli pod Kamuš-brijeg. Teško ranjenog Ivana Tuhtana ispovijedio je talijanski vjeroučitelj, a onda su ga odvezli u Pulu u bolnicu, gdje je poslije dva dana umro, uvjeren da su na nj pucali fašisti. On je bio narodnjak, kao i ostali seljaci u Trvižu, ali su fašisti bez obzira na to iskoristili njegovu smrt u političke svrhe. Odvezli su ga mrtva u Trviž i ondje ga svečano pokopali kao “talijanskog mučenika” pod talijanskom zastavom i s glazbom, uz politički govor.

Nakon toga počela je istraga. Uhapšeno je više stanovnika, među njima Ivan Mišon i Franjo Tuhtan iz Trviža, koji su izjavili da su prilikom pucanja prepoznali Danila Vivodu i Vladimira Gortana. Obojica su uhapšeni (Gortan je htio pobjeći u Jugoslaviju, ali je uhapšen u vlaku na željezničkoj stanici Prem) i odveden u Rim. U međuvremenu su uhapšeni Živko Gortan, Vladimir Bačac, Dušan Ladavac i Vjekoslav Ladavac, članovi organizacije “Borba”.
Vladimir Gortan osuđen na smrt, a četvorica prijatelja na 120 godina robije!
Klikni za veću sliku
Benito Mussolini

Da bi zastrašio slavenski živalj u Istri, Trstu i drugim krajevima u kojima su živjeli Hrvati i Slovenci, Mussolini je naredio da se za suđenje Vladimiru Gortanu i drugovima Tribunale speciale preseli iz Rima u Pulu.(…) Suđenje je trajalo tri dana – 14, 15. i 16. listopada 1929. Poslije završne riječi javnog tužioca Dessyja, koji je između ostalog rekao da je Vladimir Gortan ulazio i dolazio iz Jugoslavije bez pasoša (vlast u staroj Jugoslaviji toliko je “marila” za Istru da ju je devet godina prije toga prodala talijanskoj vladi, koju je 1922. zamijenila fašistička soldateska – nap. A.Č.) te da je jedan rođak Viktora Baćca podučavao narod antitalijanskim djelima, počeo je govoriti branitelj Della Zonca: – Ekselencijo, gospodo suci! Sinovi plemenite Istre sad misle da ćete ih vi presvjetli suci, smatrati izopačenim sinovima ove pokrajine, a njihov čin antihumanim, antitalijanskim i antifašističkim. Ali to je samo djelo pobunjenika čiju je mladu dušu zatrovao emisar koji je stigao preko granice i koji je stvarni krivac ovog zločina. Želio je, suci, da se povjeruje kako je sav istarski narod protiv fašizma. Međutim, Ekselencijo, sud zanima samo da se utvrdi kako se vođa te bande ne zove Viktor Baćac nego Vladimir Gortan! Jer, tko je prvi Viktoru Baćcu govorio o napadu? Vladimir Gortan! Tko je prvi govorio o napadu Vjekoslavu Ladavcu? Vladimir Gortan! Tko je sredio mjesto odakle će se pucati? Vladimir Gortan! Tko je, napokon, ujutro 24. ožujka hicem iz pištolja pozivao na akciju? Vladimir Gortan!

I drugi odvjetnik, Vernier, inače branitelj Živka Gortana, okrivio je Vladimira Gortana.

U međuvremenu je iz Rima stigla brzojavka iz koje se vidjelo da Mussolini naređuje da se na smrt osudi samo jedan optuženi, pa je sudsko vijeće pod predsjedanjem Guida Cristinija tako i presudilo. U presudi koju je pročitao Cristini stajalo je:

“U ime Njegova Veličanstva Vittoria Emanuela III po božjoj volji i po volji države Kraljevine Italije, Specijalni sud za zaštitu države proglašuje krivima optužene Vladimira Gortana, Viktora Baćca, Dušana Ladavca, Vjekoslava Ladavca i Živka Gortana za djela navedena, te osuđuje: Vladimira Gortana kao šefa terorističke bande na kaznu smrti strijeljanjem u leđa, a ostalu četvoricu na kaznu zatvora od po 30 godina.(…)
Fašisti Gortanu nisu dopustili da se oprosti s majkom o ocem

Vladimir Gortan, 25-godišnji mladić iz Berma kod Pazina, koji je obavljao posao prodavača lonaca i “padela” u obližnjim selima omiljen među drugovima kao veseljak i šaljivčina, rodoljub i antifašist, primio je presudu miran i blijed (takvim ga prikazuju njegovi drugovi), kao da je siguran da će biti osuđen an smrt.

Sljedećeg dana, 17. listopada u šest sati ujutro u predjelu Stoje nedaleko Mornaričkog groblja u Puli, fašistička “skvadra” strijeljala je (s 25 hitaca u leđa) Vladimira Gortana.(…)

Prije smaknuća fašisti mu nisu ispunili posljednju želju da se oprosti od majke i oca, a kad je zatražio malo vode, De Turis se podrugljivo nasmiješio, rekavši: – Dat ćemo mi tebi sad i ručak, a ne samo vode!

O suđenju Vladimir Gortanu i drugovima, a i o izvršenju smrtne kazne, pisao je gotovo sav antifašistički i građanski tisak u svijetu. Fašiastički listovi u Italiji donosili su senzacionalističke izvještaje i komentare, dakako, u stilu “Giustizia e fatta” (Pravda je izvršena) kako stoji u podnaslovu pulskog dnevnika “Corriere Istriano” tiskanog kao posebno izdanje.

Svećenik Božo Milanović, koji je u to vrijeme živio i radio u Trstu, fotografije osuđenih istarskih Hrvata što ih je dobio iz Pazina poslao je brodom u Split, i one su objelodanjene u jugoslavenskim i evropskim listovima.

Svakako valja istaknuti da su za vrijeme suđenja Vladimiru Gortanu i drugovima (a i nakon presude) održane mnogobrojne demonstracije antifašista u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Splitu, Sušaku, Dubrovniku, Berlinu, Parizu, Luxemborgu, Bruxellesu, Buenos Airesu i drugdje.

Prema podacima dra Bože Milanovića, branitelj Vladimira Gortana uložio je molbu za pomilovanje, ali ona nije bila poslata, niti je o njoj javljeno talijanskom kralju… Poslije se doznalo da je brat Živka Gortana, dr. Vjekoslav Gortan, nastanjen u Zagrebu, posljednjeg dana procesa zamolio papinog nuncija Pelegrinetttija u Beogradu za posredovanje. On je smjesta poslao brzojav u Vatikan, a papa Pio XI odmah se zauzeo za optuženike kod Mussolinija. Kako je te godine bio postignut sporazum između talijanske vlade i Vatikana, Mussolini nije htio odbiti papinu molbu, ali nije htio ni odustati od toga da bude strijeljan jedan od optuženih.

Jedanaest dana poslije Gortanova smaknuća, Mussolini je u govoru u Rimu odgovorio na proteste iz svijeta: “Fašistička revolucija poslije sedam godina života ima još hrabrosti da smišljeno utjera olovo svojih pušaka u leđa izdajice domovine.”

Armando Černjul

parentium.com