Tomislav Milohanić uredio je, a pazinski ogranak Matice hrvatske ovih dana objavio prvu zbirku dijalektalnih pjesama pazinske pjesnikinje Ane Krnjus. Autorica, rodena 1937. godine u Motovunskim Novakima, u bilješci o sebi veli da je, ne računajući gimnazijske ljubavne stihove, poeziju počela pisati tek otkako je u mirovini.

Posljednjih je godina medutim svojom poezijom vrlo živahno prisutna na poetskoj sceni Istre i Hrvatske. Pjesme je objavljivala u zbornicima vižinadskog susreta “Verši na šterni”, pjesničke manifestacije “Susret riječi” u Bedekovčini, recitala “Josip Ozimec” u Mariji Bistrici, u Bujskom zborniku, Ladonji, Istarskoj danici te u zborniku prvog Susreta hrvatskog duhovnog stvaralaštva “Stjepan Kranjčić” u Križevcima na kome je s pjesmom “Molitva” osvojila u drugu nagradu.

Zbirku je na dopadljiv način grafički uredio i pjesme ilustracijama popratio David Ivić. Uz dosad objavljene, zbirka “Litrati vremena” predstavlja i neobjavljene pjesme Ane Krnjus, koje su podijeljene u pet tematskih ciklusa. Prvi ciklus nazvan “Zavičaj moje duše” sadrži stihove koji se vrlo duboko, sve do filozofskih i egzistencijalnih dimenzija, oslanjaju na temeljne pojmove osjećaja zavičaja, porijekla i identiteta, govoreći ponajprije o precima, o njihovom načinu života i njihovom sustavu vrijednosti, onako kako su ih oni pripovijedali i prenosili mladima, ali i onako kako su ih mladi zapamtili, upili u bit svog vlastitog karaktera. Drugi ciklus, “Ditinstvo u meni”, više je anegdotalan, ispunjen nizom živopisnih poetskih slika, koje takoder govore o negdašnjem životu i njegovim vinovnicima, ali kroz djetinje oči.

Ono što čini ustrojstvo društva, hijerarhija u obitelji ili seoskoj zajednici, ono što čini red i pravila ponašanja, djetinjem je promatraču koji sjećanja nakon više desetljeća pretače u stihove zapravo egzotična zanimljivost, pravo malo čudo otjelotvoreno u nekom drevnom predmetu, poštapalicama ili karakterističnim navikama nekog susjeda ili člana šire obitelji, ili zapamćenoj živopisnoj slici, kao što je primjerice prizor odjeće koja se nakon pranja suši razapeta na grmlje u pjesmi “Litratana graja”.

Treći ciklus naslovljen je “Žrvanj živjenja”, a u njemu su pak ljudski karakteri i sudbine uopćeni, desubjektivizirani, muke su to i usudi koji se mogu dogoditi svakome, ali su ti depersonalizirani subjekti zato smješteni u kontekst vremena, povijesti, društvenih i socijalnih procesa. Naslov četvrtoga ciklusa je “Pres kraja i konca”, a pjesme u njemu mogli bismo nazvani “fenomenološkima”: u njima se jače osjeća vrijeme, motiv prolaznosti i nepovratnosti senzacija iz običnoga ljudskog života. Stihovane misli u tim pjesmama obuhvatnije su, teže pouci, iznošenju životnih mudrosti i rezimea (Za bit vajalo se rodit); pjesnik je ovdje poput lika iz nekih pjesama u prethodnim ciklusima.

Naposljetku, tematska i motivska zanimanja autoričina slijevaju se u pjesme petog ciklusa, naslovljenog “Dotaknuti dugu”, koje se od pjesama iz prethodnih ciklusa razlikuju i po tome što su pisane na standardnom književnom jeziku, nisu u dijalektu, no ipak se u njima osjeća ista autorska osobnost, sada pak u tematskom ravnovjesju poetskih zapažanja i prostorno- vremenskog detalja i općesvjetskog, kozmičkog promišljanja vrlina, etičnosti, ljepote i vrhovnog nadnaravnog uzora sveukupnog ovozemaljskog ponašanja i mišljenja.

Iako je, da ponovimo činjenicu iz životopisa pjesnikinje Ane Krnjus, u pisanju i objavljivanju poezija ona gotovo početnica, po stihovima iz njene prve knjige nitko to ne bi tako zaključio. Vrlo je važno napomenuti da se pjesnikinja pametno oslobodila stege rime i vezanoga stiha, kome nažalost robuje previše naših dijalektalnih pjesnika koji tom mehaničkom metodom proizvode banalne pjesmice u kojima usiljena zavičajnost poetiku znate i gotovo potpuno uništiti.

Poezija Ane Krnjus puno je vrednija od te uobičajene lokalpatriotske pjesničke serijske proizvodnje: iz zbirke “Litrati vrimena” naprosto se vidi i osjeća da je istinska poetesa u njoj prikriveno čučala cijeli život, ali nedavno se tek, i to u punom sjaju, oslobodila, razotkrila, i svoju prvu inkarnaciju otjelovila u ovoj zbirci. Vrijedilo bi da ih bude još.

Davor Šišović / Glas Istre