Od Žminja do Murana – varine na Žminjštini

U sklopu projekta “Od Žminja do Murana”, koji je pokrenuo Aurelio Folo, a provodi uslužni obrt Sige iz Feštini, jučer je kod spilje Feštinsko kraljevstvo otvorena izložba pod nazivom “Varine – napušteni rudnici kremenog pijeska na Žminjštini”. Projekt financira regija Veneto, a nositelj projekta je Općina Žminj.

Organizator izložbe je Aldo Orbanić, koncept i tekst osmislio je Robert Buršić, a dizajn potpisuje Ana Orbanić.

Projekt se sastoji od izložbe o ovim rudnicima, kao i filma koji je snimio Boris Vučković Haber. U 15-minutnom dokumentarcu narator je Aurelio Folo, dok je jedan od glumaca Anton Toni Grizlila, koji je radio u rudniku, a glume i Dorjan Folo te Aldo Orbanić.

– Željeli smo prikazati i dočarati kako se vadio kremeni pijesak. Nismo našli arhivske snimke pa je to zapravo prvi film koji prikazuje ove rudnike, u kojima su radili mnogi djedovi i očevi iz ovoga kraja. Pronašli smo stari alat i odjeću te tako pokušali dočarati ovaj mukotrpan posao, rekao je Vučković Haber.

Početak izložbe označio je dolazak maratonca Sandija Mužine koji je krenuo od Štinjanske vale te tako otrčao suprotni smjer od kretanja žila ovih rudnika, a ujedno i dao počast svojem djedu, koji je radio u varinama.

Lidija Nikočević, ravnateljica Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, naglasila je da je ovo mala izložba s velikim efektom jer dotiče lokalne osobe, ali ima i umjetničku vrijednost, odnosno predstavlja Žminj u širem kulturnom kontekstu, a što je prepoznala i regija Veneto.

Aurelio Folo pojasnio je da su varine bile iskorištavane još za vrijeme Rimskog Carstva, a najviše za vladavine Italije, od 1930-ih do 1943. godine.

– Postajala su dva društva – ditte, jedno sa sjedištem u Italiji, u Milanu, drugo u Puli, a vlasnicima zemljišta plaćala se koncesija, odnosno zakupilo bi se podzemlje. Radnici su dobivali dvije lire na sat, a dnevno se vadilo i do 250 tona. Riječ je o desetak vara koji se protežu od jugoistoka Žminjštine sve do Svetvinčenta i Pule. Čistoća ove rude je 97 posto, a tako visoka kvaliteta nalazi se još samo u Francuskoj. Silicij se vozio sve do Murana za proizvodnju muranskog stakla. Izvađena ruda prala se u moru, a potom brodom prevozila u Italiju. Ako bi grumeni bili veći, prevozili su se u savičentsku bošku gdje se nalazio mlin.

Nažalost, radnici su vrlo mladi umirali, s 40, 50 godina, i to od silikoze pluća. Jedina je zaštita bila pola litre mlijeka. Nakon miniranja nastavljalo se s radom bez obzira što su se čestice zadržavale u zraku, a potom i u plućima radnika, rekao je Folo, kojemu je otac bio glavni poslovođa u varini.

U popratnim tekstovima Robert Buršić, osim o samim rudnicima, o prošlosti i suvremenoj eksploataciji, kao i svjedočenjima onih koji su radili u njima, u kratkim crtama predstavlja i povijest Žminja, Alberta Fortisa, koji je među prvima otkrio naslage kamenog pijeska u našim krajevima te Antuna Motiku, umjetnika koji se okušao u mediju stakla.

Otvorenje izložbe svojim su nastupom uveličali Milan i Marija Kranjčić.

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2022.