U tiskanom izdanju „Glasa Istre“ od 30. listopada 2011. godine objavljen je pod naslovom „Preveslali Volvo za deset kamiona?“ članak autora Branka Škorića, u kojem se mene prikazuje na vrlo negativan način.

U tom se članku mene dovodi u vezu sa raznim nečasnim radnjama i kaznenim djelima; jedini upitnik se nalazi u naslovu.

U preostalom dijelu članka predstavlja vaš autor B. Škorić kako sam ja bezuvjetno kriv za sve što mi Državno odvjetništvo stavlja na teret. Intonacija članka ne ostavlja nimalo mogućnosti da ja nisam kriv.

Držim da je takvo postupanje novinara protivno odredbi toč. 17. Kodeksa časti hrvatskih novinara, koja moralno obvezuje novinare da u prilozima o sudskim postupcima poštuju ustavno načelo pretpostavke nedužnosti optuženika.

Novinar B. Škorić, kao pisac izvješća iz sudnice, morao bi poznavati osnovne odredbe o kaznenoj odgovornosti. Od svih stvari koje kao okrivljenik moram proživljavati u iznimno neugodnom kaznenom postupku, odvjetnici su me upozorili da kod najtežeg („glavnog“) djela koje mi se stavlja na teret (prijevara u gospodarskom poslovanju, kako uredno bilježi novinar B. Škorić) mora Državno odvjetništvo dokazati da sam postupao sa tzv. izravnom namjerom.

Moj branitelj i ja – nakon uvida u isprave u iskaze svjedoka – mislimo da takvo što nije izgledno.

Ja osobno čak – sa sigurnošću – znam da ništa što sam radio u svezi tvrtke C.D. nisam činio sa namjerom da pribavim protupravnu imovinsku korist.

Novinar B. Škorić svakako nema neposrednog saznanja o misaonim procesima u mojoj glavi, očito nije razgovara sa svjedocima (niti je čak bio na ranijim sudskim raspravama, kada su svjedoci bili saslušavani) i očito nije imao prilike pregledavati pojedinačne isprave koje se nalaze u sudskom spisu. Sa takvom skromnom razinom informiranosti, posve je neprikladno da novinar izričito za nekoga tvrdi kako je sudjelovao u prijevari „teškoj“ oko milijun eura.

U najmanju ruku bi si novinar trebao postaviti pitanje gdje mi je tih milijun eura: ja znam da moja imovina nakon poslovanja sa tvrtkom C.D. nije porasla (dapače).

Ono što mogu priznati kao svoju „krivicu“ iz cijelog zamršenog slučaja, jest da sam vjerovao osobi koja moje povjerenje nije nipošto zasluživala – Vladimiru Debeljačkom. Čudi me, međutim, koliko dugo je – barem djelomično – toj osobi vjerovalo čak i Državno odvjetništvo. Makar moj branitelj već nekoliko godina zahtijeva da se u kaznenom postupku vještačenjem utvrdi tko je – falsificirajući moj potpis – odobravao razne isplate pomoću kojih je iz tvrtke C.D. d.o.o. „izvučen“ visoki novčani iznos, Državno odvjetništvo nije pokazalo interes da se na taj način utvrdi kamo je otišao novac sa žiro-računa tvrtke C.D.

Riječ je o isplatama koje su se dogodile u vrijeme nakon što je Vladimir Debeljački bez moje suglasnosti odnio cjelokupnu dokumentaciju firme iz knjigovodstvenog servisa u Pazinu u knjigovodstveni servis u Zagrebu. Ja kod tog zagrebačkog knjigovođe nisam nikada niti bio i nisam kod njega potpisao niti jedan virman za isplate kojima je iz tvrtke otuđen novac. Interesantno je napomenuti, da taj knjigovođa svjedoči da mu je dokumentaciju tvrke C.D. donio Vladimir Debeljački, i da je Vladimir Debeljački naposljetku tu dokumentaciju iz njegovog knjigovodstvenog servisa bio i odnio (nakon čega se poslovnim knjigama gubi trag). Usprkos tome Vladimir Debeljački ima hrabrosti da – suprotno svakoj logici – tvrdi kako sa poslovanjem tvrtke C.D. nije imao nikakve veze.

Vrijedno je još napomenuti, da se može vođenje postupka protiv mene u znatnoj mjeri pripisati ekonomskom interesu tvrtki „Volvo Truck Company“ iz Zagreba i Hypo Steiermark Kraftfahrzeug – und Maschienenleasing GmbH iz Graza da se utvrdi kako sam baš ja počinio kaznena djela. Kamioni su naime bili kasko osigurani (novcem moje obitelji, uzgred) i pokretanje kaznenog postupka protiv mene očito je predstavljalo najlakši put ka realizaciji odštete po policama koje su bile vinkulirane za osiguranje dugova prema „Volvu“ (iz Goeteburga, Švedska) i „Hypu“ iz Graza. Pri tome sam duboko razočaran razmjerima nesuradnje tih firmi u pokušaju da se kamioni – kao nezakonito otuđeni – vrate od tvrtke „Karin – Komerc“ iz Šida (R Srbija). Nije od pomoći bilo niti to što „Volvo“ ima predstavništvo u Srbiji.

Na kraju moram naglasiti da ja nisam postupao sa nikakvim prijevarnim namjerama prema „Volvu“ ili prema bilo kome drugom. Moja je namjera bila da normalnim poslovanjem ostvarim zakonitu zaradu. Nažalost je to moje nastojanje djelovanjem Vladimira Debeljačkog iskrivljeno u pravcu koji je meni i mojoj obitelji donio samo gubitke i nevolje: još i danas svaki mjesec plaćamo „Hypo banci“ kredit pod teškim uvjetima, radi podmirivanja gubitaka iz tih poslova.

Emanuel Cotić

Vezani članak: https://www.ipazin.net/?p=7447