Kada sam se doselila u Istru, IDS mi je ostavljao izrazito pozitivan dojam. Moja obitelj, naime, prošla je kroz popriličnu kalvariju HDZ-a, unatoč tome što su mi oba roditelja sudionici rata (otac u punom smislu ratni veteran, a majka ratna kuharica, ali na lokacijama gdje se lako moglo poginuti).

Moj suprug, izdavač s vrlo ozbiljnim referencama, devedesetih je zbog prezimena izbačen s posla na ulicu. (Koliko mi je poznato, nakon toga nigdje, i nikad, nije se deklarirao kao “Hrvat”, premda je iz hrvatsko-francusko-grkokatoličke obitelji. Možda bi se ljutio što to interpretiram, ali moj je dojam bio da bi to značilo da se na taj način izuzima od kazne, kojoj će potom biti izloženi neki drugi ljudi).
IDS je, dakle, već vizualno izgledao kao nešto drugo. One alkoholičarske mesnate glavurde teških zlostavljača, njihovi tobožnji “ratni putevi”, munjevit prelaz od portira do gradonačelnika i saborskih zastupnika, pusta religijska ikonografija ljudi koji uopće ne odlaze u crkvu, pitanje koliko su točno oružja zadržali doma, i je li mu moguće ući u trag, o svemu tome više nije trebalo brinuti.

IDS reprezentirali su u pravilu mladi ljudi, u decentno krojenim odijelima. Vitki su, trbusi im se ne valjaju preko remena kao da će eksplodirati, ne posjeduju tjelohranitelje i moguće im se je obratiti, posjeduju dipome, u najmanju ruku, i čini mi se najčešće, ekonomije na pulskom Sveučilištu. Vrlo često govore o onome za što su plaćeni, dakle o komunalnim pitanjima, dječjim vrtićima, novcu povučenom iz EU fondova.

Ako dobro pamtim, moje prvo, ili prvo ozbiljno razočarenje IDS-om ticalo se tvornice Rockwool. Zatekla sam se tamo, naime, u noći kada je izbio požar, i bilo je očito da je sve u okolišu tvornice izloženo teškim posljedicama zagađenja. Nakon samo sat vremena na terenu, jedva sam od glavobolje, nadraženih dišnih kanala, i upaljenih očiju, stigla doma. Ispostavilo se da problematična koroporacija radi što god hoće, a da je reakcija IDS-a isključivo protokolarna, kozmetička. Od toga trenutka, nizali su se primjeri u kojima je bilo jasno da IDS ne dijeli ljudi po nacionalnosti ili etničkoj pripadnosti, ali ih izrazito dijeli po tome jesu li ili nisu članovi stranke, i posjeduju li ili ne posjeduju kapital. Nešto što bi se moglo nazvati “socijalnom sviješću” kod IDS-a je, naime, još slabije razvijeno nego kod HDZ-a. Nema tog siromaštva, bijede ili nepravde, koja će natjerati IDS da posegne u nekakvu blagajnu. HDZ će vas pustiti da uginete od gladi, ako kojim slučajem niste Hrvati, inače će vam na usrdnu molbu dobaciti komad kruha. IDS će to dopustiti u svakom slučaju. Ponekad ih nazivaju “tehnomenadžerskom” strankom, i čini mi se da poprilično opravdavaju taj epitet. S tim da u biografiji uglavnom nemaju “menadžeriranje”, osim stranačkog. Niti bilo kakvu raniju biografiju, koja bi bila vrijedna pažnje.

Ivan Jakovčić svoju je vladavinu započeo kao skromni intelektualac, koji govori, ako se ne varam, pet jezika. Na vlastitom je “intelektualnom” imidžu ustrajao dok je gazio preko osnivača stranke, a i kasnije kad je postao svemoćni vladar, koji je ustanovio sustav svojevrsne diktature. U Istri, regiji sa svega oko 200 000 stanovnika, postojale su naime samo dvije mogućnosti: biti “za”, ili “protiv” IDS-a. Ovo potonje vrlo se skupo naplaćivalo, i naplaćuje se. Dovoljno je reći da su s vremenom ugušeni bilo kakvi pokušaji formiranja lokalne opozicije, da o IDS-u ovise na desetke tisuće poslova u regionalnoj upravi i javnim poduzećima, i da teško da ćete dobiti jednu od istarskih nagrada za kvalitetno vino, ukoliko niste pravi čovjek na pravom mjestu.

Sve je to dakle, poznato, i već viđeno. Govorimo o balkanskom fenomenu, koji se za divno čudo ne koristi balkanskom retorikom mržnje, osim što u svojim “militantnim”, to jest izbornim fazama, prijeti autonomijom, i odvajanjem od onih “zaostalih”, “priko Učke”.

Dosad najveći “podvig” IDS-a propast je brodogradilišta Uljanik. Dok je država blejala u prazno, dajući poticaje kao pijanac napojnice, IDS je provodio nešto što je istodobno bila i politička vizija, i materijalni interes: “prljavih” radnika, i njihove “prljave” industrije, čije su dizalice za jedno milijun kuna osvijetlili rasvjetom koje se ne bi posramio ni Las Vegas, valja se riješiti. Valja produljiti “zapadnu”, “turističku” obalu Istre na zapuštenu Pulu, koja izgleda kao neka uboga varoš na granici Srbije i Kosova, jer je IDS-u jednostavno neprihvatljivo poduzimati bilo što u gradu koji nije namijenjen profitu i strancima, već posjeduje vlastito stanovništvo. A IDS-u je do stanovništva, te nekakve amorfne mase koja ne voli klecati nad rupama u asfaltu, jednako stalo kao do lanjskog snijega.

S brodogradilištem se stvari odvijaju fantastično: loptanje između lokalne i državne razine odvija se po idealnom scenariju, za koji jedva da postoji primjereniji izraz od “jebe lud zbunjenog”. U međuvremenu je otišlo blizu 1000 radnika, uglavnom su se iselili u inozemstvo. Za ono što joj treba, stranka će uvesti druge, prilagođene vlastitim interesima. Stvar će preuzeti Danko, čovjek krajnje mutne poslovne biografije, i Jakovčićev suradnik, koji se već pojavljivao u spašavanju poslova oko Hypo banke.

Kad je cijela stvar ionako u uzgonu, zašto se ne dokopati još nekoliko profitabilnih radnih mjesta, s kojima je moguće nagraditi članove stranke? Tu je Politehnika, koja će uskoro prerasti u veleučilište. Jedina STEM obrazovna institucija u Istri. Dekani, prodekani, imaju solidne plaće. Sve to treba potaracati i smijeniti, a za v.d. dekana postaviti nekakvu ženu za koju nitko ne zna tko je, kako bi se u dogledno vrijeme osigurao posao gospođi nekakvog stranačkog velmože Drandića, koja ima nesreću da je protiv nje podignuta optužnica zbog financijskih malverzacija u Splitu, zbog čega joj stagnira karijera. Zbog maksimalno tri unosna radna mjesta, valja dakle upropastiti veleučilište. Naravno, vjerojatno je bilo moguće ove stranačke pitomce drugdje smjestiti, ali problem je u tome što su, unatoč političkim dosjeima, imali izrazite dekanske, i prodekanske ambicije.

Postoji li bolji trenutak da im se ispuni želja, od ovog kad propada brodogradilište? Čemu STEM, i kompetentni ljudi, kad je vrijeme za šankere, i sobarice?
Strahovit napor da se spasi gospođa s kriminalnim dosjeom, po dramatičnosti korespondira sa Spielbergovim filmom “Spašavanje vojnika Ryana”. Tu biografiju valja izglancati, pa makar se pritom upropastila šansa za obrazovanje generacija studenata, ugled ozbiljnih stručnjaka, pa čak i sama institucija.

U IDS-u, zacijelo, stvari ne izgledaju ni izbliza tako dramatično. Pristojan istarski seljak, onaj kojem se stranka ustrajno obraća, obrezuje masline, gradi apartmane, jede vlastite pršute, čije je meso uvezao iz Slavonije, ili Mađarske. Turistima objašnjava da se autohtoni kolač sastoji isključivo od tijesta, i cijeni sve što se kaže “po domaću”. Za koji će mu kufer STEM, industrijska revolucija, i tipovi koji se razumiju u elektrone? To je pokušaj urbanizacije, koji svakako valja istrijebiti. Dekan Davor Mišković, prodekan Ružojčić, pa to su nekakve neviđene protuhe, koje nedovoljno okopavaju vinograde, i treba ih smjestiti u predindustrijsko vrijeme, gdje se IDS-ov mit o Istri uglavnom i odvija.

EDIT:
Ovog sam se naknadno sjetila, ali krajnje je interesatno da je medijsku harangu na dekana Miškovića pokrenuo isti čovjek koji je svojedobno bio urednik Novog lista, a sada je urednik Glasa Istre, Robert Frank. U “Novom listu” služio je kao bi branio pozicije HDZ-a, a ovdje brani interese IDS-a. Inače, piše neopisive kolumne, koje vrve upitnicima. To on sam raspravlja sa samim sobom, i ne dolazi do nikavih zaključaka. Nešto tobože sugerira, ali nema dovoljno kičme da zauzme stav, pa se sav pretvorio u retoričke figure. Taj čovjek, čak i po stranačkim kriterijima, čini mi se preplaćenim. Nije dovoljno biti nemoralan, valja posjedovati određene sposobnosti sugestije.

Piše: Slađana Bukovac
https://radiogornjigrad.wordpress.com/2018/10/30/propast-uljanika-najveci-je-podvig-ids-a/