ONI SU ISTRU IZABRALI ZA SVOJ DOM: Gotovo deset tisuća stanovnika Istre su stranci

Trajno ili privremeno prebivalište u Istri prema podacima Policijske uprave istarske ima nešto manje od deset tisuća stranih državljana. Među njima najveći je broj, čak njih 3.313, državljana Bosne i Hercegovine, 1.212 ih je iz Slovenije, 1.138 iz Srbije, zatim slijede Talijani kojih je 713, Nijemci 509, Rusi 160, Austrijanci 156, Nizozemaca je 96, a još je gotovo dvije tisuće stranaca stiglo je iz ostalih država.

Dok se domicilno stanovništvo iseljava iz Istre, brojni su stranci u Istri pronašli svoj dom, trajni ili privremeni. Prema podacima Policijske uprave istarske privremeno boravište u županiji ima gotovo sedam tisuća stranih državljana, a stalni boravak još 2.255 stranaca. Dakle, ukupno je 9.247 osoba koji žive na poluotoku stigao iz drugih država. Među njima najveći broj, čak njih 3.313, državljani su Bosne i Hercegovine, 1.212 ih je iz Slovenije, 1.138 iz Srbije, zatim slijede Talijani kojih je 713, Nijemci 509, Rusi 160, Austrijanci 156, Nizozemci 96, te stranci ostalih država – njih gotovo dvije tisuće. Svjedoci smo da u Puli i drugim istarskim mjestima žive stanovnici iz zemalja Bliskog i Dalekog Istoka. Kinezi nerado iznose svoje životne priče javnosti, a slično je i s mnogim drugim našim susjedima i sugrađanima koji su stigli iz dalekih zemalja. Žive tiho i mirnu tu pored nas.

Stranaca koji povremeno žive u Istri vjerojatno je puno više nego li odaje policijska statistika. Samo udruga Rusa Istarske županije broji 250 članova iz Rusije koji žive u Istri. Budući da su na Poluotoku kupili 2.500 nekretnina vjerojatno toliko obitelji u Istri dolazi ljetovati, a mnogi među njima imaju u Hrvatskoj otvorene i tvrtke.

Motivi dolaska i ostanka stranaca u Istri su različiti. Mnogi su došli raditi kao sezonci pa su odlučili ostati. Nije mali broj stranaca koji u Istri provode svoje umirovljeničke dane, jer im više odgovara klima, jeftiniji je život, ugodno susjedstvo. Stanovnicima država s hladnom klimom više odgovara život u Istri, sigurnije okruženje za odgoje djece, zdrava hrana. Neki se bave nekretninskim biznisom u funkciji turizma. Drugi su došli u Istru nakon što su se oženili ili udali za Istrana ili Istranku. I za Amerikanku Ashley Colburn Istra je njen izbor. U Brtonigli je njena baza odakle kreće na putovanja diljem svijeta, jer ona je američka novinarka i dobitnica Emmyja. Ali o njoj drugi put. Ovog puta donosimo nekoliko životnih priča naših sugrađana koji su Istru izabrali za svoj dom.

MINA GAVOČANOVA 2003. GODINE STIGLA JE IZ MOSKVE U VALBANDON: Danas se u Istri u potpunosti osjećam kao doma

Ruskinja Mina Gavočanova vlasnica je hvaljenog street food restorančića Mini mini u centru Pule koji svakodnevno nudi fina kuhana ajurvedska i makrobiotička jela po popularnim cijenama. Uz odličan prijem kod domaćih gostiju, ovaj su restoran prepoznali i turisti, osobito oni skloni vegetarijanskoj prehrani koja se uz ostalo nudi.

Mina je 2003. godine iz Moskve stigla u Valbandon, odakle je njen suprug Ivan kojeg je upoznala na svadbi njegovog brata u Moskvi.

– U to vrijeme taman sam bila završila fakultet i čekala posao, radila sam kao glazbeni urednik na jednom radiju. U Valbandon sam prvi put došla 2003 godine, suprug je tu rođen, mama mu je Fažanka. U početku je bilo dosta teško naviknuti se na život u Valbandonu nakon Moskve zbog veličine, muvinga. Kad sam studirala novinarstvo dosta sam izlazila u kazalište, na koncerte, izložbe, kino. Ono što je u Moskvi bilo svakodnevnica, tu nije bilo. U Puli u to vrijeme nije bilo ništa otvoreno, čak ni kino. Jezik sam dosta brzo naučila tako da sam nakon pola godine već komunicirala, teško, ali sam komunicirala, prisjeća se Mina.

Što je s prihvaćanjem zajednice, društva?

– U početku je bilo teško. Imala sam nekoliko prijatelja s kojima sam se družila. U to vrijeme smo ja i Igor bili cura i dečko, a oni su već imali djecu. S obzirom da sam dosta komunikativna, nisam imala problema s upoznavanjem novih ljudi, kaže. Iako u Istri živi dosta Rusa, Mina kaže da ih prije 15-ak godina nije bilo toliko.

Tek su nakon dvije, tri godine počeli dolaziti, počela sam raditi kao turistički vodič u jednoj ruskoj firmi. Iako je diplomirala novinarstvo, tim se poslom, veli, nikad nije željela baviti, više je to bila želja njenog oca.

– Željela sam biti dizajnerica interijera pa sam se počela baviti nekretninama, pomagala sam ljudima u uređenju interijera. Radila sam to godinu dana, a prije toga sam stekla iskustvo i u turizmu. Vlastiti biznis, street food restoran Mini mini, pokrenula sam 2015. godine, kaže Mina.

Kako je, međutim, pala odluka za bavljenje hranom?

– Nisam imala puno izbora. Dosadili su mi standardni meniji i bilo mi je teško pronaći nešto za sebe, jer sam se navikla jesti na žlicu, različite salate…Kad god bih išla vikendom vani jesti, dobila bih standardni pršut, sir, njoke…S druge strane, nudili su se hamburgeri i brza teška hrana. Svi restorani nudili su isto i zato sam odlučila otvoriti nešto drugačije, veli Mina. Njenoj odluci doprinijela je i činjenica da se suprug također bavi ugostiteljstvom, ljeti vodi beach bar u Valbandonu.

Problemi s propisima u poslu nije imala jer se uvijek na vrijeme pripremala i znala što je očekuje.

– Prije ovog nikad se nisam bavila sličnim poslom. Međutim s birokracijom nisam imala problema, jer uvijek čitam zakone i pripremam dokumentaciju koja je potrebna. Jedino sam imala problema kad sam dobivala boravak koji sam morala produžavati svake godine, kaže. Planira putem franšize nuditi svoje zdrave obroke i u drugim hrvatskim gradovima, a želja joj je da ovakva kuhinja zaživi i u školama.

Danas se u Istri u potpunosti osjeća kao doma.

– Imam puno prijatelja Istrijana koji su me prihvatili takvu kakva jesam. Radim i prihvatila sam ove ljude i ovaj mentalitet. Sretna sam i zadovoljna, kaže ova uspješna poslovna žena.

UDRUGA RUSKE NACIONALNE MANJINE ISTARSKE ŽUPANIJE: Istra je Rusima privlačna zbog otvorenosti, mora i blage klime

Udruga ruske nacionalne manjine Istarske županije Ruski dom, osnovana prije deset godina, okuplja 250 Rusa stalno nastanjenih u Istri, ali i državljane Rusije koji povremeno, ljeti, dolaze na Poluotok. Zanimljiv je podatak da su Rusi u Istri kupili čak 2.500 nekretnina, uglavnom je riječ o obiteljima koje u te nekretnine dolaze ljetovati. Rusi koji su se stalno nastanili na Poluotoku ovdje je doveo životni put, tu su pronašli bračnog druga, ili su se pak cijele obitelji preselile.

Prije petnaestak godina u Istri je bilo malo Rusa, moglo ih se nabrojati na prste jedne ruke, a danas je situacija posve drugačija. Predsjednica udruge Tatjana Sokolova i njena zamjenica Ekaterina Chumak, kažu se Rusi u Istri najčešće bave poduzetništvom, građevinarstvom, turizmom, ali ima i profesora, sudskih tumača, turističkih vodiča, liječnika zaposlenih u pulskoj Općoj bolnici i u drugim zdravstvenim ustanovama. Puno žena je kreativno, bave se izradom nakita, slikarstvom, pjevanjem, šivanjem.

Zbog malog broja članova, udruga nije uspjela dobiti prostor koji je prošle godine zatražila od Grada Pule. No, od prostora ne odustaju i uspiju li ga dobiti uredit će ga u tradicionalnom ruskom duhu i organizirati druženja ne samo za pripadnike ruske manjine, nego i ostale stanovnike. Zasad se okupljaju u privatnim kućama voditeljica udruge.

No, zbog čega je Rusima baš Istra toliko privlačna?

Ekaterina, profesorica engleskog i talijanskog koja dolazi iz Moskve, kaže da je Istra posebna regija u kojoj je puno lakše živjeti nego, recimo, u Zagrebu, upravo zbog multikulturalnosti. Nikad nije doživjela neugodnosti, štoviše, ljudi su joj iskazivali naklonost, otvoreniji su, a tu su, naravno, more, zdrava hrana i vrlo ugodna klima koja je među primarnim motivima dolaska. Namirnice su u Istri vrhunske, u Moskvi je hrana umjetna, veli Ekaterina.

– Nakon studija željela sam živjeti u Evropi koju sam proputovala, a jedno ljeto došla sam u Pulu i zvali su me iz agencije da prevodim za neke klijente, nakon toga ponudili su mi stalan posao i tu sam radila 10 godina. Danas se bavim dizajnom interijera, kaže Ekaterina. U Puli živi s talentiranom 13-godišnjom kćeri Elizavetom Bulavinom koja je ilustrirala knjigu priča za djecu tiskanu na hrvatskom i ruskom jeziku.

Tatjana dolazi iz Voronježa, grada od 1,2 milijuna stanovnika udaljenog 500 kilometara od Moskve.

– Uvijek sam željela živjeti na moru. Kod nas je zimi više od minus 20, a ljeti je jako vruće. Htjela sam živjeti na moru, odakle bih se lako povezala s Evropom, sjesti u auto i za nekoliko sati stići do drugih zemalja. U Rusiji sam 25 godina radila kao direktorica muzeja, a u Puli živim 10 godina. Muž mi je također Rus, ovdje se bavimo građevinarstvom, pripovijeda Tatjana. I ona je kreativna, izrađuje nakit u soutach tehnici koji je u Rusiji vrlo popularan.

Udruga pruža pomoć ruskim ženama i njihovoj djeci koji su došli živjeti u Hrvatsku. Podrška i psihološka pomoć prije svega su potrebni djeci kojoj se teško uklopiti u novu sredinu.

U Dubrovniku djeluje udruga Umjetnici bez granica koja okuplja profesionalne glazbenike. Upravo bi njih željeli pozvati u Pulu, da održe koncert ruske klasične glazbe u INK-u. Ove godine obilježava se stogodišnjica imigracije Rusa u Hrvatsku, a tim povodom druga potpredsjednica Udruge zadužena za kulturu Ekaterina Smoković namjerava objaviti knjigu o Rusima koji su prije stotinu godina došli u Istru, a koju uz pomoć organizacije Rossotrudnichestvo kane prevesti na hrvatski. Tatjana podsjeća da je prije deset godina pri Ruskom veleposlanstvu u Zagrebu osnovan Koordinacijski savjet udruga ruskih sunarodnjaka u Hrvatskoj čiji je cilj okupiti 22 predsjednika ruskih udruga u Hrvatskoj, razmjena iskustava, poslovnih ideja, pružanje pravnih informacija.

Također surađuju s Institutom “Puškin” pri Filozofskim fakultetu u Puli, odakle ih zovu da studentima čitaju na ruskom. Naime, sve je više studenata zainteresiranih upravo za ovaj lijepi, melodičan jezik kojim su pričali protagonisti bajki kakve pamtimo iz djetinjstva, stoga je i osnovan Institut. No, želja naših sugovornica je organizirati druženja u kojima bi se Puljani na neformalan način mogli upoznati s ruskim jezikom.

PAZINSKI ČEH POZNATIJI NAKON ŠTO JE S KRISTIJANOM BENIĆEM POBIJEDIO U RTL-ovom KULINARSKOM SHOWU: MARTIN ŠPAČEK U Češkoj se ljudi ne žale toliko, tamo više pozitivno razmišljaju

Pazinski Čeh, Martin Špaček (39), postao je poznat javnosti kada je zajedno s Kristijanom Benićem pobijedio u RTL-ovom televizijskom kulinarskom showu “3,2,1 kuhaj!”. Sugrađanima je već duže poznat, među ostalom, po karakterističnom dijalektalnom slengu s natruhama standardnog hrvatskog jezika i češkog naglaska.

– Meni nije bilo sram naučit jezik, reka san svima neka me ispravljaju kad pogrešin. Meni je književni hrvatski više-manje nepoznat, a navadi san se pričat u Pazinu, kaže otvoreno Špaček koji danas zaista odlično vlada jezikom zemlje u kojoj konstantno živi jedanaest godina.

Prve dvije godine živio je dijelom u Istri, a zatim godinu i pol u Pragu, da bi se ponovo vratio sa suprugom u Pazin. Trećinu života proveo je u Pazinu. Kako je izgledao prvi susret s Pazinom?

– Prvi susret istinski ili kada sam ga zaista upoznao? Prvi susret je bil kod kafića “Duga” upoznavanje s ekipom mojih godina sa ženine strane. Tega se baš mnogo i ne sjećam, jer san tada upoznal i medicu, travaricu i bisku. Nakon povratka iz Češke polako sam se upoznava s gradom, najvažnije mi je bilo pronaći posao, drugo sredit papire, a to je jako komplicirano ovdje u Hrvatskoj za razliku od Češke gdje je moja žena odmah dobila boravak na 15 godina. Tu sam prvo dobio dozvolu na 3, pa 6 mjeseci, pa godinu dana, pa drugi put godinu dana, pa trči vamo, pa vozi se u Češku po dokumente. Skupil san sve ča su mi rekli, vratin se na policiju, i ala na, treba ti još to i to, i onda opet sve na novo… Kasniš jedan dan dobiješ kaznu, a ako predaš sve na vrijeme čekaš tri mjeseca. Meni je to bila užasna muka, to stalno ponavljanje iz godine u godinu, s time da imaš djecu ovdje, zajednički život, vjenčan si… To je mene jako razočaralo, žali se Špaček koji kaže da je nakon privremene dozvole, pa stalnog boravka sada ipak već tri godine hrvatski državljanin. No, zbog toga se morao odreći češkog državljanstva, jer Hrvatska sa Češkom nema poseban ugovor o dvojnom državljanstvu.

– Česi su već dugo ovdje, još za vrijeme Jugoslavije dolazili su u Hrvatsku, magari su in se smijali, jer su dolazili s brižnin veturama, a pogledaj danas di je Češka. Šteta da nema tog ugovora, je ča je. Ali dobro ja san tu, iman familiju, iman troje dice (Michele, Cloe, Clea), iman posao, kaže Špaček koji je oženjen s Pazinkom Sašom Bačić.

– Kad smo došli tu živit, ja san reka najdite mi bilo koji posao, samo čin prije da moren počet delat, za dva dana mi je neki javil, gle neki kamenoklesar blizu Pazina išće radnika. Kamen? U životu se nisan sreo s tim. Nit ne znam ča je mramor, nit ne znam ča je granit, ali san reka nije mi problem, ja se volim učit. Ću provat, pa ako bude šlo dobro, kaže Špaček koji je ubrzo zavolio kamenoklesarstvo s čime se i danas bavi u selu Pulići, između Pazina i Žminja, kod obrtnika Lučana Bratulića, i tu je posve zadovoljan. Nakon kulinarskog showa neko je vrijeme radio kao kuhar, ali se ipak vratio kamenu.

– To je jedna mala, druga familija s kojom provedeš 8-9 sati na dan, takoreć više nego sa svojom familijom koliko puta, držimo se zajedno i delamo, gremo napred, kaže Špaček koji je rođeni Pražanin.

– Znam da je svima koji dođu u Prag kao turisti on fenomenalan, ali čovjek koji živi tamo nakon tjedan dana kaosa lepo mu dojde maknut se 50-60 kilometara dalje u selo u vikendicu gdje je miris polja, gnoja, krave, zgrebena kolena, laktovi, bicikla, spuštanje po rijeci… Tako da smo vikende i praznike u djetinjstvu provodili u vikendici ili po zimi na skijalištima, kaže Špaček kojeg smo pitali da usporedi život u Pazinu s onim u višemilijunskom velegradu.

– I jedno i drugo ima prednosti i mane. Velika prednost velegrada je da druge ljude ne briga to ča ti delaš, svaki se brine sam za se, gleda svoj život, ako treba nekom pomoć pomogne, ali ne dela od tega nikakve kerefeke. U malim sredinama je ljudima dosadno i onda pričaju o drugima, pa prenesu onom trećem, na kraju ispadne da si, na primjer, od novog prozora koji si kupil uzidao cijelu novu kuću, daje plastični primjer Špaček dodajući da mu to nije lijepa karakteristika.

– Ljudi ovdje su dragi, prijateljski, stvarno su ljudi ok, ali to je općenito mana malih mjesta, pa vjerojatno toga ima i kod nas u Češkoj, kaže Špaček koji ne vidi neku prednost u uslugama koje pruža velegrad, jer je lako po tu uslugu iz malog grada kao što je Pazin “skočiti” do nekog većeg grada.

– S druge strane u malim sredinama je pozitivno, samo da ne bi ispalo da sam sada proturječan, ča ovdje svakega poznaš, moreš se podružit s bilo kim, pozdraviš se sa svima, ljudi se zanimaju kako si, kako su ti djeca, kad nešto delaš pomoru ti ljudi i ti njima drugi dan, to je veliki plus, poručuje Špaček koji dodaje da je mali grad puno bolji za obiteljski život.

– U Pragu ne moreš dicu pustit van da trčkaraju do 8-9 navečer po mraku… Ovdje znam da u podne mogu puštit dicu u park na Buraj, to je blizu nas, onda će doć na ručak, i opet će poć dole do večeri i ništa mu se neće desit, jer se ljudi poznaju i pričuvaju i tuđu dicu, kaže Špaček. Kao najveće prednosti života u Istri Špaček ističe more i čisti zrak, pa čak i u Pazinu u kojem zbog smještaja u kotlini bude dima po zimi…

– Ali ima tu blizu di god se okreneš tako jako puno pješačkih staza, i ništa ti nije daleko, moreš na Učku na snijeg, to tamo ne možeš. Istra ti pruži jako puno zadovoljstvo, to nemaš ča reć, to je ogroman plus za familiju, kaže Špaček kojeg smo pitali da nam kaže razlikujemo li se u mentalitetu?

– U Češkoj se ljudi ne žaliju toliko koliko tu, ljudi tamo više pozitivno razmišljaju, nisu toliko u stresu. Dobro, u Češkoj je nezaposlenost minimalna, a ovdje nije tako, a za to je kriva Vlada u Hrvatskoj. Prije deset godina sam isto zarađivao koliko i sada, a koliko su cijene narasle, kaže Špaček koji se u Pazin prvenstveno doselio zbog ljubavi.

– Ja sam u Pazin došao kao turist, u hotel na deset dana, ali sam odlučio tu ostati, pustio sam bus da se vrati u Češku bez mene, jer mi se tu sviđalo. Pričao sam nekoliko stranih jezika, ali hrvatski nisam znao, pa sam nakon sezone na brodu, otišao u Zagreb gdje sam radio kao konobar kako bih naučio hrvatski jezik. Opet sam se vratio na more gdje sam upoznao ženu. To je bila ljubav na prvi pogled i tu nije bilo ča, počeli smo skupa živit i više nije bilo odvajanja, zaključuje Špaček. (Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ, Anđelo DAGOSTIN)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Komentari
Anketa

U kojem je pametnom području Pazin najjači?


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 7 dana
Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2018.