Piše Branko Ljuština

Nepoznavanje nota, znakova i pisma službenog glazbenog sustava, nije nužno hendikep: na primjer, za svirače, pjevače i plesače tradicijske, izvorne narodne glazbe (muzike), koje je Balkan donedavno bio nemjerljiva raskošna riznica, složena u mozaik. Nažalost, etnolozi, filolozi ili etnomuzikolozi, usprkos trudu i znanju, teško uspijevaju zaustaviti prazninu vremenskog zaborava…

Međutim, ukoliko vidljivo visok postotak građana naše demokratske i slobodne RH u EU, gotovo kolektivno i javno deklarativno, nije u stanju naučiti, da je uz glagoljicu i ćirilica zapadnog tipa kraka južnih Slavena, također početno narodno pismo Hrvata, na svome jeziku ili dijalektima, a na određenim područjima već od 11. – 12. st. (latinica se intenzivnije probija tek od početka 16. st., pa do danas), onda je nedovoljno ocjeniti, kako je riječ o hendikepu. Očito se u ovome slučaju radi  o znacima izmanipulirane, čoporativne auto-demencije, providno “lukavo” dozirane iz nekih krugova klera (dakako u većini, ne svih), koji povijesno i materijalno dokazanu istinu uporabe ćirilice na hrvatskim stranama, skrivaju pod tepih ispod oltara ili crkvenog praga – čak i javno kroz svoje istupe.

Učestalo koristeći političko – pravni i ustavno – legitimni demokratski instrument referenduma, vidljivo namjeravaju vođeni kojekakvim “stožerima” iz vojno – ratne terminologije (dobro da nije “generalštab” koji koordinira armije i frontove) uz pomoć novčano uspiješnih “obiteljskih dama”, legalno kroz referendum ukinuti, pa izbrisati mukom stečena zakonska prava o zaštiti jednakopravnosti svih manjina i narodnosti: Srbi (koji svakodnevno pišu latinicom), Talijani, Muslimani, Česi, Mađari, Slovaci, Crnogorci, Albanci, Slovenci, Makedonci, Rusini, Židovi, Nijemci, Romi, etc… Zbog povoda Vukovar (gdje ratni zločini kod svih nas izazivaju najdublji ljudski pijetet), pokretači i potpisnici mogućeg referenduma, “grešne jarce” pronalaze u vukovarskim Srbima i ćirilici, jer ih je manje od 50% (sic !). Da ih je više, kakvom magijom, eto nam bizarnog paradoksa: 50% više Srba, znači 50% manje Hrvata i ostalih. Tako bi eto, Hrvati kao manjina tražili svoja prava – makar na lokalnoj razini.

Da podsjetimo: glagoljicu i ćirilicu kojima su se podjednako služili pisano, klesano ili urezano, koristili su i poznavali u velikoj većini prilikom crkveno staro-slavenskih vođenja liturgija na narodnim lokalnim jezicima, te pisanja važnih kodeksa dokumenata i ugovora utkanu u ranu povijest velike skupine svih slavenskih naroda, popovi glagoljaši i opati benediktinci, osobito kod Južnih Slavena, a kasnije i fratri franjevci i pavlini. Ovu povijesno – kulturnu činjenicu svjetskih razmjera (ćirilicom danas piše i komunicira više stotina milijuna slavenskih, ali i neslavenskih naroda), možemo zahvaliti terenskom opismenjavanju nepismenih Slavena, koje su u drugoj polovini 9. st. provodili, uz podršku gospodarski i kulturno moćnog Bizantskog carstva, Sveta solunska braća Ćiril (Konstantin Kyril/Ćiril) i Metod. Njihova epohalna pisma – glagoljica i ćirilica, bila su slovima i riječima prilagođena izvornim govorima Slavena, što je kasnije (krajem 15. st.) razvilo uvez knjiga i cijelu književnost na čakavskim dijalektima. Učenici, uglavnom od 10. st., temeljito razvijaju i šire nauk svog učitelja misionara Sv. Konstanitna – Ćirila, kroz glagoljaške staro-slavenske liturgije, sve do propasti Austro-ugarske monarhije.. Malo je poznato da su solunski monasi prosvjetitelji Sv. Konstantin – Ćiril i Metod, proglašeni službeno i katoličkim svecima, na prijedlog Vatikanu biskupa đakovačkog Josipa Jurja Strossmayera, narodnog preporoditelja, humaniste i utemeljitelja JAZU (danas HAZU): katoličkim svecima proglasio ih je papa Leon XIII, a.d. 1880.

Vratimo se konačno i znanstveno utemeljenim, vrijednim pisanim ili klesanim sačuvanim dokazima, po kojima je uz glagoljicu i jugozapadna varijanta ćirilice, nedvojbeno bila i hrvatsko vjersko i narodno pismo. Izdvajamo nekoliko dokaza, za koje akademik Radoslav Katičić kratko zapisuje: “Zahvaljujući daru Sv. Ćirila, bez sumnje je vidljivo da su popovi glagoljaši i opati benediktinci koristili glagoljicu i ćirilicu na području Srednje Dalmacije, zaleđa Dubrovnika, Kvarnera i otoka, te u Istri, pišući čakavicom već od 11. st.”

Epohalno otkriće “Supetarskog ulomka” iz 12. st. među urušenim materijalom dijela benediktinskog, a kasnije pavlinskog samostana u Sv. Petru u šumi, u srcu Istre, možemo zahvaliti pok. akademiku Branku Fučiću, svjetskom doajenu na polju istraživanja južnoslavenskih pisama i zidnog fresko.-slikarstva. Dogodilo se to u jesen 1986.g. prilikom sanacije južnog samostanskog zida, nakon čega je Branko Fučić lako pročitao svega dvije riječi urezane u istarski vapnenac na ulomku: ćirilicom u prvom retku – AMEN Ъ, a u drugome glagoljicom ÏÊKOVЪ M… Akademik Fučić po otkriću bilježi: “Pojava ćirilice na Supetarskom ulomku dokazuje južni put slavenske pismenosti u hrvatske zemlje, kojim su u 11.- 12. st. dolazila iz Makedonije istovremeno, oba slavenska pisma – glagoljica i ćirilica. Tako se, u to doba, “južni put” protezao sjeverozapadno, sve do središnje Istre”.

Paleoslavist i prof. na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Mateo Žagar, filolog Eduard Hercigonja i također paleoslavist prof. Stjepan Damjanović, neprestano podučavaju i ukazuju na neke od krucijalnih, sačuvanih dokumenata hrvatske ćirilice. To su, na primjer, “Povaljska listina i prag” i “Povaljska listina” (Povlja na otoku Braču) iz 1184. godine, o darovnici zemlje benediktinskoj opatiji pisani hrvatskom ćirilicom, kao i nešto kasnije “Poljički statut” kod Imotskog, a “Humačka ploča” uklesana je ćirilicom. Podsjetimo da je i glagoljska “Bašćanska ploča” s početka 12.st. kroz nekoliko riječi diskretno protkana ćirilicom: to su slova (kao latinične dublete) – A, Ъ, I, O, M, T, Ě, E, P… Vidljiva paleografskom analizom.

Jednako vrijedna je i ćirilicom (iz koje se razvila bosančica), napisana “Listina kulina bana” iz 1189. godine: to je najstariji tekst pisan na štokavskom idiomu, dakle temeljni spomenik budućeg hrvatskog književnog jezika na novoštokavštini, kojom ispisujem ove redove.

Tek od 16. stoljeća možemo potvrditi ulazak latiničnog pisma u hrvatske vjerske i narodne govore, čemu su ipak krajem 15.  i početkom 16. stoljeća prethodile knjige tiskane na glagoljici – “Prvotisak glagoljskog misala” (1483.) i “Lekcionar Bernardina Splićanina” (Venecija 1495.), te drugi “Glagoljski misal” tiskan u Senju 1494.g. Pri tome očito samo stručno upućeni znaju i za ćirilicom tiskani dubrovački molitvenik “Od blažene gospođe Ofičje”, uz pridruženih “Petnaest molitava Svete Brigite”, visokom kvalitetom štampanim u Veneciji 1512. godine.

Zbog prethodno napisanih redova, naprosto začuđuje neznalački izostanak ovako temeljito argumentirane reakcije od strane nekih dežurnih i plaćenih političara. prema pokretačima i tvorcima prikupljanja potpisa za mogući blasfemično – bezumni referendum protiv ćirilice, perfidno ciljanog protiv prava srpske manjine, što znači i ostalih, u zajedničkoj državi Republici Hrvatskoj. Možda i ne čudi politička “metoda iščekivanja” uzrokovana na elementarnim neznanjem kulturno – povijesne istine, po kojoj je i ćirilica vjersko i narodno početno pismo, dakako – uz glagoljicu, na hrvatskim govorima i dijalektima. Ovaj bi jaki argument, dobro planiranim javnim suočavanjem polučio bolji rezultat, nego “hitna zabrana referenduma”, kao najvišeg političko – pravnog građanskog izjašnjavanja. Ne zaboravimo niti prostu istinu: pokretači ovog referenduma, garniranog već kroz prve korake autoritarnim metodama inkvizicije, zaštićeni su kao legitimno, kao i njihovi punoljetni sljedbenici, habitus-om (lat. plašt, ogrtač) i prigodnim kapama sudaca Ustavnog suda, uz javnu potporu habit-a i kapica nekih službenika katoličke crkve.

Bolje poznavanje vlastite kulture u odnosu prema ostalima, bližima i daljima, znači i bolje razumijevanje sebe i okruženja u kojemu postojiš. U našem bizarnom stvarnom ambijentu, očito nije tako: glasanje protiv bilo koje ćirilice, znači glasanje protiv bitnog dijela svoje kulture i povijesti. Dakle, biraš protiv samoga sebe – u potrazi za izgubljenim identitetom…