Nino Raspudić: Papa i papci
Posjet pape Benedikta XVI Hrvatskoj, uz najvažniju, duhovnu dimenziju, te nezanemarive moralne, političke, društvene i kulturne implikacije bio je i svojevrstan lakmus papir za hrvatsko društvo, ili, bolje rečeno, bio je poput onog snijega iz poslovice koji ne pada zato da prekrije brijeg, već da svaka zvjerka u njemu trag pokaže.
U našoj medijskoj i političkoj javnosti iskristalizirala su se četiri temeljna tipa odnosa prema papinom posjetu.
Dominantno stajalište je vjernička dobrodošlica – golema većina stanovništva RH (prema zadnjem popisu 88 %) izjašnjava pripadnost Katoličkoj crkvi. Za njih je papin pastoralni posjet izvor velike radosti i nade, i važan je prije svega u duhovnom smislu.
Dio ljudi koji nisu katolici ili uopće nisu vjernici pozdravio je posjet kao važan događaj za svoje katoličke sunarodnjake u duhovnom, ali i za hrvatsko društvo u cjelini u moralnom, političkom i kulturnom smislu. Predsjednik Josipović je u svojim istupima najbolje definirao tu vrstu dobrodošlice.
Nasuprot ove dvije skupine postoji dio ljudi (očito nerazmjerno zastupljen u medijima i javnosti) koji se protivio papinom dolasku u Hrvatsku, ili ga je nastojao obezvrijediti, pri čemu su često iznošeni i neuobičajeno žučni protukatolički stavovi.
Njihov osnovni argument je da papin posjet u vrijeme ekonomske krize predstavlja nepotreban trošak, koji kroz poreze plaćaju i oni koji nisu katolički vjernici. Takav bi stav bio legitiman kada bi ga zastupali koherentno tj. kad bi sličan asketizam zastupali u pogledu svih drugih vrsta javnih troškova, što nažalost nije slučaj.
Ako i zanemarimo sve neposredne i posredne političke, ekonomske, kulturne i druge benefite tog posjeta, zapanjuje potpuni izostanak solidarnosti s golemom većinom stanovništva kojoj papin dolazak predstavlja silno važan događaj. Što bi bilo s našim društvom kad bi svatko plaćao samo za „svoje“? Što bi ostalo od zajednice? U zemlji u kojoj katolici sudjeluju s devet desetina u stanovništvu pa time i među famoznim platišama poreza, s kojim im se pravom može uskratiti takav događaj? Na hipodromu je na misi bilo deset tisuća puta (dakle milijun posto!) više ljudi nego na Cvjetnom trgu na prosvjedu protiv papinog dolaska. Ali zastupljenost bučnih „poreznih obveznika“ koji su cjepidlačili oko troškova posjeta u medijima je bila nerazmjerno veća.
Zašto se ti isti ne oglašavaju npr. o činjenici da je Hrvatski audiovizualni centar prije par mjeseci dao tri i pol milijuna kuna poreznih obveznika za novi film bosanske redateljice Jasmile Žbanić, koji u Sarajevu na sličnom natječaju nije dobio ni pfeninga, i kojeg će izgledno pogledati šačica ljudi, koji će za to još morati platiti i kino ulaznicu? Ako je država dala za papin posjet samo dvostruko više nego za jedan, u osnovi, inozemni film, bi li se dežurni štediše, uzevši u obzir koliki postotak poreznih obveznika taj film zanima, iz protesta trebali samospaliti ispred HAVC-a?
Osobno nisam ljubitelj klasičnog baleta, a pogotovo suvremenog plesa i pripadnih festivala, ali poštujem činjenicu da dio ljudi s kojima živim u istoj društvenoj zajednici to cijeni pa stoga neću vrištati nad svakom poreznom lipom koja je dana za te svrhe, svjestan da bez te elementarne solidarnosti društvo gubi svaku osnovu i da bi se neki ljubitelj suvremenog plesa ili filmskog opusa Jasmile Žbanić jednako legitimno mogao zapitati zašto bi se on plaćao poreze i prireze od kojih će dio ići i za plaćanje profesora koji palamude o Danteu ili Hegelu. No o silnom javnom novcu koji se daje za neke vrlo mutne nevladine udruge bi se već dalo prodiskutirati.
Smiješno je da se o troškovima papinog dolaska priča kao da je to novac koji će nekud odlepršati iz zemlje. Pa gdje će radnik koji je angažiran na montiranju pozornice, policajac iz osiguranja ili vozač hitne potrošiti svoju dnevnicu zaređenu na hipodromu? Izgledno je da je neće odnijeti u neku banku u Zürichu ili investirati na Wall Streetu, već će zaradu vrlo vjerojatno potrošiti u svom kvartu.
Priča o troškovima je dakle providna demagogija, kojom se želi prikriti temeljni protukatolički stav.
Da se razumijemo, on je sasvim legitiman i, sve dok ostaje unutar demokratskih okvira te argumentirane i tolerantne rasprave, može biti od koristi i vjerniku i nevjerniku u profiliranju vlastitih gledišta. Nažalost, u našoj javnosti to uglavnom nije slučaj, već se napadi na papu i Crkvu odvijaju na razini komesarskog „obračuna s Bogom“, kojeg je briljantno pokazao veliki srpski književnik Branko Ćopić u jednoj od novela o partizanskom mitraljescu Nikoletini Bursaću. Nikoletina indoktriniran od strane četnog komesara pokušava svoju staru majku, tradicionalnu pravoslavnu vjernicu uvjeriti kako „od danas nema Boga“, a potom, kada ga ona upita tko je onda stvorio svijet i sve na njemu, pomiješa sve što je na kursu čuo i načuo pa počne zamuckivati o nekakvom stroju, kojeg im je opisivao komesar, a koji sam, bez konja, ore zemlju i zove se „karakter“…
Umberto Eco, jedan od najvećih živućih književnika i teoretičara ateist je koji se nikada nije libio oštro kritizirati neke poteze Crkve pa i aktualnog pape. Ali za razliku od Nikoletina Bursaća iz naših medija, Eco je doktorirao na temu estetike sv. Tome Akvinskog, izvrsno poznaje katoličku vjeru i tradiciju pa je s kardinalom Carlom Mariom Martinijem mogao razmjenjivati briljantna pisma na temu vjere i nevjere objavljena 1996. pod naslovom U što vjeruje onaj koji ne vjeruje?.. Isti taj Eco je u recentnoj polemici oko križeva u učionicama talijanskih škola branio križ kao „skoro sekularni simbol“. Prostor sekularnog nije apstraktni prostor koji bi bio neko nulto, prirodno stanje čovječanstva, nekontaminiranog religijom, koje je moglo nastati bilo kada i bilo gdje. Sekularno društvo nastalo je unutar kršćanske civilizacije, ukratko Voltairea ne bi bilo bez kršćanstva, kao ni Umberta Eca niti Pier Paola Pasolinia. Eco je toga svjestan, za razliku od naših giganta mišljenja s Indexa, Jutarnjeg i sličnih uglednih medija čiji autori katoličku crkvu poimaju na liniji boljševičkih komesarskih priručnika – prezentiraju je javnosti kao međunarodnu pedofilsku udrugu koja maže oči narodu nekakvim srednjovjekovnim bajanjem. Za razliku od Ratzingera, oni su obrazovani, prosvijećeni, beskompromisno na strani siromašnih, djece i znanosti.
Zanimljivo je da, unatoč tome što se ne osjećaju dijelom Crkve, duhovni unuci Nikoletine Bursaća osjećaju silnu želju petljati se u propise, liste uzvanika i pravila ponašanja tog kluba kojem ne žele pripadati. Tako bi željeli određivati koga će Hrvatska biskupska konferencija pozvati u HNK pa se skandaliziraju zašto su neki pozvani (između ostalog poturajući i laž da je pozvan i pjevač M.P. Thompson), a neki drugi nisu, pri čemu velikodušno nude sugestije. Kao valjda negativan primjer na naslovnici ističu da je među šesnaest uglednika koji su u HNK imali priliku osobno upoznati i kratko pozdraviti papu bio i Tomislav Domazet-Lošo, očito ne znajući da se radi o briljantnom mladom znanstveniku i katoliku praktikantu čiji je znanstveni rad objavljen na naslovnici najprestižnijeg prirodoznanstvenog časopisa Nature.
To je slika dominantnih medija u Hrvatskoj. Siroti zatucani vjernik Tomislav koji objavljuje u Nature-u očito nema pojma o znanosti, već će ga o tome poučiti epistemolozi iz EPH čiji su volterovski obzori izbrušeni u srednjoškolskom sustavu JNA i koji za razliku od njega objavljuju u Jutarnjem listu, kojem on, siromah, ne može ni primirisati.
U četvrtu, društveno još pogubniju skupinu spadaju oni koji su papu primili kao tobožnji vjernici, ljubili mu ruku i glumatali demokršćansku elitu. Najmanji je problem u tome što su se oko Ratzingera sjatili bivši režimski komunisti, raspuštenice, lopine, kurvari, tutti quanti, jer i evanđelje kaže kako ne treba zdravima liječnik već bolesnima. Žalosno je što ih taj susret nije nimalo izmijenio i što se iz njihovih izjava jasno vidjelo kako su u potpunosti promašili cijelu pastoralnu, duhovnu dimenziju Benediktovog posjeta i sveli ga na mjeru svojih dnevnopolitičkih interesa. U svojim uskim dušama i glavama papu svode na nekakvog briselskog lobista Ministarstva vanjskih poslova RH, koji ih je došao izvijestiti o potpori skorom ulasku u EU, a usput je malo izvodio nekakve starinske obrede i lijepo pričao o obitelji i savjesti. Cijela ta „katolička“ politička elita izravno je sudjelovala u donošenju izrazito protukatoličkih zakona, da bi se danas oportuno grebala o papinu auru. O kriminalu i korupciji da i ne govorimo.
Ali, u krajnjoj liniji, sve je to manje važno. O pastoralnoj dimenziji posjeta Benedikta XVI i duhovnim plodovima ovog posjeta tek će se pisati. Čini mi se da će ipak više od svih mudrih riječi i lijepih pjesama odjekivati one čudesne minute tišine prilikom klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu na Trgu Bana Jelačića. Dramatičan, mističan trenutak, kap svetosti u banalnoj profanosti Trga i njegove opterećene simbolike, trenutak u kojem je izgledalo kao da se nešto konačno prelomilo i nakon kojeg vjerniku nije teško povjerovati da će nam svima konačno krenuti, barem malo, nabolje.
Nino Raspudić
Komentar.hr
17 komentara na “Nino Raspudić: Papa i papci”
Komentiranje je onemogućeno.
Vrlo loša kolumna
Bit ću slobodan komentirati u par crtica…
Ne mogu ne primjetiti da je autor članka pristran jednoj strani u navedenom članku.
Nadalje, prisutna je letargija u njegovom članku koja ima ulogu argumenta protiv prosvjeda i negodovanja dijela populacije. Također ispada da se protiv nijedne nepravilnosti u društvu ne bismo trebali buniti jer već (uvijek) ima sličnih, redovito i većih, silovanja trošenja javnog novca.
A stječem i dojam kako nastoji nametnuti percepciju kako stav većine treba prihvaćati kao jedini ispravan te se ne smije dovoditi u pitanje; taj je stav jedina smjernica za kojom se treba povoditi u življenju…
Bogami, treba upamtiti to ime… Nino Raspudić. :-)
Pa normalno da je pristran kad piše vlastiti osvrt, zar bi trebao u njemu iznositi nečije tuđe misli??? Ima i takvih kvazikolumnista, ali tu to nije slučaj. Di ti primjećuješ tu letargičnost koja “ima ulogu argumenta protiv prosvjeda i negodovanja dijela populacije”? Zanimljivo viđenje, ali nisi potkrijepio primjerom.
Drugo, nije istina da raspudić kaže da se protiv nepravde ne bi trebalo buniti već kaže da kritiziranje troškova dolaska pape nije nikakvo kritiziranje “nepravilnosti” (kako kažeš ti Myrko), već najobičnije cjepidlačenje s obzirom na broj vjernika u HR. i u posljednjoj rečenici opet pila naopako. “Stječeš dojam kakko nastoji nametnuti percepciju” :-) Pa cilj je kolumni uvjeriti čitatelje u određene argumente za koje kolumnist smatra da su ispravni. Ali ovdje nema nikakve majorizacije katoličanstva, već samo traženja da se poštuju osjećaji katolika. Pravi je problem to što Hrvatska ima najrigidniji međudržavni ugovor s Vatikanom koji je od ove zemlje napravio Teološku republiku Hrvatsku. To je žalostan dvokorak unazad i u tom bi se smjeru morale kretate kritike, a ne nepotrebno trošiti strelice na dvodnevni posjet pape. Ima još 362 dana u godini.
čim sam pročitao ime autora pretpostavljao sam da mi se neće sviđati. jednostavno mi nije sjeo nakon NU2
Nisam mislio da će se netko uloviti mog iskaza :) Nisam želio dalje argumentirati jer bi to napravilo kobas’cu od komentara.
Indirektna letargija? Golema većina ima stav = što se drugi bune; što kad bi svi tražili da se plaća samo njihovo; izraz “bučni porezni obveznici”, audiovizualni centar… itd. Sve su to, po meni jel :-), izrazi koji se onako posprdno, preko ramena, osvrću na one koji se aktivno izražavaju protiv dolazaka ovih uzvanika, koji se protive nekim odlukama države itd. Moram generalizirati jer ću previše teksta napisati. Dakle, želim reći da se takvim stavom bilo kakav protest, pogotovo protiv većine, karakterizira besimslenim (uvijek, negdje, postoji veće sranje), nametljivim, nepotrebnim.
To je moj doživljaj njega.
Kolumna je prilika da se ljudi izraze, naravno. Pitanje je da li će pri svom osobnom osvrtu, a zatim i u kolumni ili bilo kakvom izražavanju, nastojati biti objektivni i sagledati stvar iz više (ili svih) perspektiva, da bar donekle obuhvate bitne elemente prije nego donesu stav. Smatram, dakle, kako je autor vrlo subjektivan, nije dovoljno niti značajno sagledao i argumentirao stavove onih kojima dolazak pape nije bio pozitivan događaj zbog cijelog niza negativnih konotacija koje nosi. A onih “s druge strane” jest. To me smeta kod izražavanja njegovog stava. Jer je samo stav, i to traljav.
Btw, vidio sam jumbo plakat s natpisom:
“Deset milijuna krunica za papu.”
Pogrešan je u dva aspekta.
Prvo se radi o tristo.
A drugo – slovo R je viška.
:-)
Tip je hercegovačka konzerva koja dobiva prostor u medijima u nedostatku artukuliranih desnih komentatora. Obrazovani Thompson. Ne kužim zašto je ova kolumna prenesena, nit je remek djelo, nit je dio diskusije o papi i papcima koja se pojavljivala na ovom sajtu. Ima toliko kolumna suprotnih Raspudićevoj, ali puno bolje napisanih.
ako nešto treba pročitati onda je to svakako genijalni Ivančić
https://www.ipazin.net/?p=5731
Clanak je skroz na mjestu i kao takav pogada u srce sve one koje ne zele prihvatiti stanje stvari kao ni tolerantnost na razlicitost. Usporedba sa Ivancicevim je nemjerljiva. Ivancic namjerno izruguje ono sto je nekome sveto i to ga svodi na razinu primitivca i osobe koja nije vrijedna spomena bez obzira na njegov toboznji ugled.
Nino ispravno navodi Index i EPH kao medije koji sire mrznju i laz prema krscanima i crkvi. Ti isti mediji bez ikakve moralne i eticke odgovornosti siluju narod sa crnom kronikom, potenciranjem krize, depresivnim vijestima, protukrscanskim i protudrzavnim stavovima, potenciranjem golotinje i niskih strasti itd. Zalosno je da su bas ti mediji preoblikovali svijest hrvata u posljednjih 10 godina. Tad nije postojala tolika silna mrznja prema katolickoj crkvi kao sto se danas osjeca. I ne, ne smatram se zatucanim katolikom nit sam desno orijentiran te prihvacam razlicitosti i suprotna misljenja kao slobodu koju nam je dao Bog.
Naravno da nisi… Super si. :)
Bosanac je, a ne hercegovac. I članak je realno gledano sasvim korektan kako je već neki napisa. Kad se taj komentar stavi u omjer naspram onih negativnih vezanih za dolazak pape, vidlo bi se da je ovakav komentar izuzetna rijetkost.
Myrko – od kud ti podatak da je potrošeno 300 miljuna HKN na dolazak pape? Špekuliralo se (koliko se sjećam) da će bit oko 40 mil. HKN, a i to je prema nekima navodno bilo previše, tako da mi ni jasno od kud ti ta brojka?
Dolazak pape je jednokratna stavka koju se ne može gledati izdvojeno. Drugim riječima, dolazak poglavara tog kalibra ima neusporedivo “teže” razloge, za mnoge od kojih nećemo nikad znati – jer se nigdje neće zavesti ili će biti prikazani na kojekakve druge stavke. Npr. kako da računamo Croatia Airlinesovo preuređenje aviona? :-)
Problem je u stvarnim razlozim dolaska pape, u što se zasigurno moraju ubrojiti i ugovoreni fiksni godišnji izdaci (iz Proračuna i ostalih riznica). Formalan prikaz troškova, dogovora i ustupaka na tom nivou nikad nećemo ni znati, a redovito je neusporedivo viši od onoga što se formalno prikaže. Poglavari ne dolaze džabe.
Zašto ti je nick “cionist”?
Zašto se toliko svađate oko ove teme?
Meni je kolumna super!
Otkad je kritički govoriti o Katoličkoj crkvi, crkvi i religiji općenito, širenje mržnje? Shvaćam da je ljudima koji prihvaćaju dogmu kritika (kritein=razlučivanje) strano, ali zbog čega društvo, pa i manjina, ne bi propitivali njihove troškove, smisao, skandale, uspjehe i neuspjehe…? Crkva nije tabu tema niti smije biti.
I još nešto: zbog čega vjernicima npr. smeta čuti kako netko ne vjeruje u Boga i misli da je takvo vjerovanje zaostalo? To nije nikakvo širenje mržnje (gdje je ta mržnja?), već legitiman stav poput onog da se u Boga vjeruje i da je Bog stvorio svijet.
Kad nevjernici kažu što je za njih vjerovanje to je mržnja i netolerancija, a kad vjernici napadaju nevjerovanje, to je šta…?
Mislim sve najgore o Crkvi, dogmi i njenim konzumentima i borit ću se za pravo da to uvijek smijem reći. Neću vjernike ni fratre gađati kamenjem, pljuvati na cesti niti im priječiti da se mole, ali ću se boriti za sekularnu državu, školu bez vjeronauka, potpomognutu oplodnju, prava svih manjina pa i seksualnih, transparentno financiranje crkvi i to ako može od vjernika…. I da, bit će mi smiješna i tragična ova zemlja sve dok se zbog bilo čijeg dolaska zaustavlja normalan život, dok voditelji na javnoj televiziji padaju u religiozni delirij i dok se zločini iz mržnje opravdavaju katoličanstvom i kozervativizmom Hrvata.
Dr. Joseph Ratzinger je od 1981, najprije kao
predsjedavajuæi kongregacije za nauk vjere, a od 2005. kao
papa, bio opirno informiran o sveukupnom djelu seksualnih
zloèina katolièkih sveæenika irom svijeta. On je na osnovi tih
informacija postupao izdavajuæi naredbe za utnju, pre-
uzimajuæi sam postupke ili zaustavljajuæi postupke, ukidajuæi
presude niih instanci i odobravajuæi premjetanje kanjenih
sveæenika u druge upe odnosno u druge zemlje. On se
svojom naredbom za utnju pobrinuo da se seksualni zloèini
ne prijavljuju dravnim organima za kazneni progon, tovie
on je èak odobrio pohvalu biskupa koji je u svojoj dravi
prekrio postojeæu obvezu prijavljivanja i zbog toga bio
kanjen od dravnog suda. On nije poduzeo nikakvu
djelotvornu mjeru protiv nastavljanja rasprostranjenih
seksualnih zloèina svojih sveæenika, veæ je naprotiv, stvorio
pravno i faktièki situaciju u kojoj je sveæenicima bilo lako
zloupotrebljavati djecu jer nisu morali oèekivati ozbiljnu
kaznu, kao to je gore veæ opirno opisano. Tu situaciju on
odrava do danas i time pogoduje svakodnevno novim
seksualnim zloèinima koji se zatakavaju i uopæe se ne
otkrivaju ili se to dogaða tek nakon nekoliko godina. Da bi
saznala pojedinosti tubeni organi su morali moliti Vatikan za
predoèenje spisa. Obièno se u takvom sluèaju ishodi sudski
nalog za pretres.
Ako se uzme u obzir ponaanje okrivljenoga u prolosti i
sadanjosti, njegovo kazneno pravno sudionitvo u djelu
zloèina njegovih sveæenika irom svijeta moralo bi se
okvalificirati kao sudionitvo. U svakom sluèaju on je po èlanku
28 alineja b Statuta Meðunarodnoga kaznenog suda kao
pretpostavljeni poèiniteljima, kazneno pravno odgovoran.
amen.
nebo, svaka čast! potpuno se slažem s tobom.
ako neko nekoga kritizira i terorizira onda je to crkva, država i mila nam nacionalna televizija. apsolutno mi je neshvatljivo to kolektivno zapadanje u trans zbog jednog pape. tko ga želi i voli-tamo mu je…u vatikanu, pa nek se moli i klanja, a ne cijelu naciju terorizirati s nečim što bi trebala biti privatna i osobna stvar svakog pojedinca. to se zove u civiliziranom svijetu sloboda vjeroispovjesti, a kod nas je to katolički teror.
ako je itko netolerantan u ovoj državi onda je to crkva. dovoljno je pročitati komentare na ovu splitsku paradu i cijeli cirkus oko toga u kojem su se i pojedinci iz crkve našli pozvanim da komentiraju, popuju i pljuju. pa onaj jadnik od svećenika koji je kao sasvim slučajno pogledao gej pornić. sve u svemu-šaka jada, a sve uz potporu vlade i države koja se crkvi uvlači na sve moguće načine, jer ZNA SE, tako se dolazi do glasova.