S visinama sam se prvi put susreo 1993. na stijeni Lido kraj Pazinčice, gdje sam se s prijateljem okušao u slobodnom penjanju. Premda sam se prije toga niz godina bavio brdskim biciklizmom, ta me sportska disciplina osvojila.

Počeli smo onda obilaziti i svladavati istarska penjališta u Dvigradu, Vranjskoj dragi, Limskom kanalu. Uslijedilo je opremanje prvog pazinskog penjališta na Lidu, zatim onih na Zarečkom krovu, u Pazinskoj jami te na Ćićariji.

Tijekom vremena priključivalo nam se sve više mladih, a ti su dječarci danas redom državni prvaci, a Sportsko-penjački klub “Hiperaktiv” postao je jedan od najtrofejnijih hrvatskih penjačkih klubova.

S početnim penjačkim iskustvom prve sam visinske radove počeo obavljati zajedno sa speleologom Dragom Opašićem Billyjem, a nakon njegove smrti (2000.) s Valterom Milohanićem Zagorom. S njim sam prije sedam godina otvorio obrt za radove na visokim i teško pristupačnim mjestima Altus, koji danas ima četvero stalnih zaposlenika.

Penjanje po zvonicima Penjali smo se na zvonik u Motovunskim Novakima koji smo ožbukali, na gologoričkom smo zvoniku postavili novi križ i gromobran, a popravljali smo i tinjanski, beramski, pićanski, te čistili pazinski zvonik. Mnogo visinskih radova izvodimo na brodovima u gradnji za Uljanik, baznim stanicama za mobitele, čistimo nedostupne staklene površine, uredujemo visoku vegetaciju u kampovima i gradovima, po Pazinu popravljamo krovove visokih zgrada, a izmedu ostalog, za potrebe organiziranog team buildinga na Raspadalici spuštamo klijente konopcem niz stijenu.

Premda visinski radovi izgledaju pogibeljno, u devet godina koliko se bavim tom djelatnošću nikomese nije dogodila nijedna ozbiljnija ozljeda. Najvažnija je psihofizička spremnost, bitne su i fizičke predispozicije, ali ponajviše osposobljenost, stalno održavanje kondicije, koncentracija, smirenost… Straha od visine ne smije biti.

Za sigurnost je važno da oprema bude atestirana te da se redovito obavljaju liječnički pregledi. Na zvonik se penjemo metar po metar, na način da se u napredovanju stalno osiguravaš sigurnosnim klinovima, a kada stigneš na vrh, osiguraš centralno sidrište.

Za radove koje obavljamo treba poznavati gradevinsku tehniku. Pomaže mi sportsko iskustvo. Radimo punom parom. Vrhunac sportske karijere doživio sam 2006., kada sam proglašen sportašem godine Grada Pazina i najboljim hrvatskim sportašem u ekstremnim sportovima (brdsko trčanje). Dvije sam sezone bio prvak Hrvatske u downhillu (vožnja biciklom niz strmu padinu) u kategoriji mastering, a tada sam izborio i mjesto u reprezentaciji hrvatskog brdskog trčanja. No, zbog obiteljskih obveza nisam sudjelovao na europskom i svjetskom prvenstvu. Kada sada pogledam na to razdoblje, ni sam ne znam kako sam tada sve to stizao.

Od ekstremnih sportova trenutno me zaokuplja skijaški freeride – skijanje niz šumske padine izvan uredenih staza. Nakon što sam položio majstorski ispit za dimnjačara u trogodišnjoj Obrtničkoj i industrijskoj graditeljskoj školi u Zagrebu tvrtka u kojoj radim dobila je gradsku koncesiju za obavljanje dimnjačarskih radova, čime je Pazin nakon trideset godina ponovno dobio dimnjačara (posljednji dimnjačar bio je pokojni Vlado Bičak).

U Pazinu čistimo oko 700 dimnjaka, a nemamo se namjeru natjecati za druge dimnjačarske poslove po Istri jer ne stignemo više raditi. Radimo punom parom i funkcioniramo za deset.

Glas Istre