Pazinski nogometaši slave nepostojeći jubilej
Nogometni klub Pazinka u petak 7. prosinca svečano će proslaviti 70. obljetnicu kluba. Sukladno tomu može se zaključiti kako je klub osnovan 7. prosinca 1948. Međutim, NK Pazinka osnovan je 1970. kao slijednik Sportskog društva Pazin. Nažalost, u Istarskoj enciklopediji i Istrapediji pogrešno se navodi kako je NK Pazinka, kao NK Pazin utemeljena 19. rujna 1948. Što je potpuno pogrešno. Srećom velikom zaslugom dugogodišnjeg tajnika i jednog od utemeljitelja Sportskog društva Pazin Egidija Mariona sačuvana je obimna dokumentacija o pazinskom nogometu.
Dakle, prema originalnom zapisniku Sportsko društvo Pazin osnovano je 10. svibnja 1949., a osnivačka skupština održana je u Narodnom domu u nazočnosti stotinjak osoba. U ovom kontekstu zanimljiv je i podatak koji Marion navodi u referatu na godišnjoj skupštini Sportskog društva Pazin održanoj 20. siječnja 1960. Prema njemu nogomet se Pazinu igrao prije Drugog svjetskog rata, a od 1945. igrao se sklopu Sportskog društva “Unita-Jedinstvo“. Tijekom 1946. i 1947. nogomet se u Pazinu igrao na prostoru “starog igrališta” na kojem se danas nalazi park Osnovne škole Vladimira Nazora. Na jesen 1947., piše Marion, ovaj je teren ustupljen za izgradnju škole, pa su Pazinici od 1947. nogomet igrali u Cerovlju.
-Godine 1948. uopće se nije igrao nogomet već smo se bavili drugim granama fiskulture. Postojao je inicijativni odbor koji je imao zadatak da spremi sve potrebno za legalizaciju društva. 10. maja 1949. održali smo prvu konstituirajuću skupštinu, zapisao je Egidije Marion, tajnik Sportskog društva Pazin, 1960. godine. I tako ispada da pazinski nogometaši obilježavaju obljetnicu, zapravo godinu u kojoj se nogomet u Pazinu, iz razloga koje navodi Egidije Marion nije igrao.
Ova bi situacija mogla biti smiješna, da nije žalosna jer su pogrešni podaci o godini koja se slavi nekritično preuzeti s internara, a originalni se dokumenti čuvaju nigdje drugdje nego upravo u Pazinu u Državnom arhivu.
Mirjan RIMANIĆ
28 komentara na “Pazinski nogometaši slave nepostojeći jubilej”
Komentiranje je onemogućeno.
Pa nije mi jasno kako vrli novinar nije prije sugerirao da se greška ispravi.Sad kad klub slavi jubilej koji je i prošlih decenija obilježavan uz 1948. kao godinu osnutka,on umjesto da pozdravi inicijativu da se postojanje i tradicija dostojno obilježi,napiše ovakav naslov.Njemu za informaciju,obilježavanje 70.obljetnice kluba plod je želje igrača i nekolicine zaljubljenika u klub da se podsjeti na bogatu povijest i rezultate kluba u vrijeme sportske i organizacijske konsolidacije kluba,a nakon godina neuspjeha i stagnacije..Nikakva namjera da se revidira povijest.Samo eventualno neznanje.U Pazinu nije teško novinaru doznati kome se obratiti s tim vrijednim informacijama.Nazvati nekoga iz kluba,ukazati na činjenice,poduprijeti inicijativu i predložiti da se ubuduće kao godina osnutka obilježava 1949.,pružiti pomoć a ne sabotirati manifestacijukoja je već organizirana.Napisati nešto afirmativno i dodati ta saznanja a ne ovako bez imalo osjećaja za trenutak.
A da nije možda trebalo poć obratno? Kako je on moga utjecat na nešto ča je već organizirano mimo njegovega znanja? A i lahko za novinara. Kako ovi nisu provjerili to isto na istemu mestu kao i novinar? Tako to bude kad su nadobudni pametniji i od Mariona i od novinara i od Arhiva. Živija internet, tamo je sve istina.
Međuim, neslužbene informacije govore da je on njima i skrenu pažnju na to, ali ga ovi nisu baš doživljavali. Fora in je bilo sad organizirat obilježavanje i koncert. I to koncert za koji se plaća ulaznica, za razliku od besplatnega kojega je organizirala Bina Istra. Jaka organizacija, moran priznat – mi kao “organiziramo”, ali vi plaćate.
da ste mu platili, članka ne bi bilo.
Korado Korlevic je neki dan reka: ‘Civilizacija ne mora ići uzbrdo, mi smo uspjeli zatvoriti krug s Rimskim carstvom. Oni su gradili arene, mi gradimo stadione, svatko tko je prijatelj cara dobiva kruha, a i mi smo danas u tom procesu. Prijatelji i neprijatelji moraju imati zabave, živjeti život gladijatora, zato i jedan nogometaš vrijedi kao 1.000 nastavnika fizike, biologije, jezika… ‘
E pa, mozda je bas sad pravi trenutak da se znanjem oplete po neznanju.
Dajte mu žuti karton!
Tekt o osnivanju Sportskog društva “Pazin” objavljen je u Glasu Istre 10. svibnja 2013., na portalu iPazin 12. svibnja 2013. u “Franini i Jurini” za 2014. te djelomično u knjigama “Istarski sportski biografski leksikon”, “Boće u srcu Istre” i “Pazin – osobno”. Dakle već šest godina postoje javno dostupni podaci o Sportskom društvu “Pazin”. Prema tomu tko je želio znati mogao je doznati. Međutim, nitko ne postavlja pitanje odakle podaci o Sportskom društvu “Pazin” “Istarskoj enciklopediji” i “Istrapediji”, koji su bili izvor za ovu obljetnicu, kada o radu Sportskog društva Pazin postoji obimna dokumentacija u DAPA i kod privatnih osoba.
Uostalom 10. svibnja 2019. je 70 godišnjica osnivanja SD Pazin, 21. srpnja 2019. je 70 godišnjica prve službene utakmice SD Pazin. I što je posebno važno 23. travnja 2019. je 100-ta obljetnica, da 100 godina, prve službene nogometne utakmice odigrane u Pazinu. Prema tomu godina koja je pred nama je doista godina velikih jubileja za pazinski nogomet.
Pozivam sve dobronamjerne da se 23. travnja 2019. obilježi sto godina nogometa u Pazinu.
U nastavku slijedi tekst koji je objavljen 10. svibnja 2013.
Na današnji dan, 10. svibnja 1949. osnovano je Športsko društvo Pazin. Osnivačka skupština održana je u Narodnom domu, a prisustvovalo joj je stotinjak građana. Udruga je prozvana Športsko društvo Pazin – Societa sportiva Pisino, a boja zastave je bila modro-bijela. “Značka se sastoji od početnih slova hrvatskog i talijanskog imena što predstavlja bratstvo i jedinstvo hrvatskih i talijanskih trudbenika”, piše u zapisniku s osnivačke skupštine.
Za predsjednika društva izabran je Ivan Damijanić, potpredsjednici su bili Josip Opašić i Josip Buršić. Tajnik i najzaslužnija osoba za razvoj pazinskog sporta uopće bio je Egidije Marion, tehnički sekretar Libero Ferenčić, njegov zamjenik Edoardo Erdfeld, referent za predvojničku obuku Ivan Novak, a za agitprop, rekli bi danas promidžbu, Josip Ferenčić. Blagajnik je bio Petar Bačić, a ekonom Jordan Valenta. Društvo je imalo sedam sekcija: nogomet je vodio Libero Ferenčić, laku atletiku Livio Kuhar, odbojku i košarku Tulio Tomadin, boćanje Otilio Zović, tenis dr. Ivan Miljavac i stolni tenis Dario Ferenčić.
Nije sa Športskim društvom Pazin počeo sportski život u Pazinu, gdje su se već početkom 20. stoljeća igrale boće, nogomet i tenis. Ubrzo nakon oslobođenja Pazina, 6. svibnja 1945. nastavilo se igrati nogomet, ali i neke druge sportske aktivnosti u sklopu sportskog društva Jedinstvo – Unita. Prva utakmica u tek oslobođenom Pazinu odigrana je između društva Jedinstva – Unita i pripadnika 26. divizije Jugoslavenske armije. Nažalost, sastav ekipa i ishod utakmice nisu poznati. Tijekom 1946. i 1947. nogomet se igrao na terenu na kojem je danas park OŠ Vladimira Nazora; tu se igrao još u vrijeme talijanske okupacije.
Nakon rata igralište je prošireno, a prema ulici, danas Šetalištu Pazinske gimnazije, podignute su male tribine za gledatelje. Već 1947. ovaj je teren napušten, jer se na njemu gradila nova škola, pa su pazinski nogometaši do 1951. najčešće igrali u Cerovlju. U ŠD-u Pazin tada su se u gradu posvetili drugim sportovima, ponajprije boćanju, odbojci, atletici, tenisu i košarci. U to je vrijeme pred Narodnim domom, danas parkiralištem pred starim kinom, betonirana podloga na kojoj su igrani košarka i tenis.
Osim stalne brige o sportskim terenima ŠD Pazin skrbi i o rekvizitima i opremi. Budući da se teško mogla nabaviti, pazinski sportaši sami su se snalazili, a pri izgradnji igrališta i njihovom opremanju pomogla im je brošura “Izgradnja sportskih objekata – uputstva i nacrti”, što ju je 1947. izdao Komitet za fiskulturu pri vladi FNRJ. U toj su publikaciji bili nacrti igrališta za razne sportove, ali i crteži kako napraviti koš, odbojkašku mrežu, golove za nogomet i rukomet…
U izvješću iz 1955. navodi se da se u prvim godinama Društvo bavilo nogometom, odbojkom, košarkom, boćanjem i tenisom, a od 1953. samo nogometom i boćanjem. U jesen 1950. Šumarija je ustupila teren dotadašnjeg rasadnika i novo je igralište građeno dobrovoljnim radom te otvoreno 29. studenog 1951. Korišteno je do 1967., zadnji put obnovljeno 1970. I danas ga koristi NK Pazinka Pazin.
Prvi javni ogled ŠD Pazin imao je 21. srpnja 1949. sa Sportskim društvom Jaska iz Jastrebarskog. Igrali su nogomet, odbojku i stolni tenis. Upravni odbor prije susreta zadužio je Tulija Tomadina da izradi stol za stolni tenis. Za ovaj povijesni susret Libero i Josip Ferenčić napravili su plakate, a Gianni Deković je bio zadužen za zabavu nabaviti 200 litara vina i 150 litara piva. Je li što od toga preostalo, ne nalazimo u zapisnicima Upravnog odbora, ali doznajemo da je nogometna utakmica u 16 sati počela na igralištu gimnazije, a sudac je bio cijenjeni pazinski liječnik dr. Dušan Grabar. Odbojka se od 19 sati igrala kod Narodnog doma, a sat kasnije u domu je počeo stolni tenis. Ples je trajao do ponoći. Domaćini su pobijedili u nogometu s 5:4, bili su bolji i u odbojci, a SD Jaska slavila je u stolnom tenisu.
Narodni odbor Pazina izgradio je 1956. nove svlačionice s tuševima, negdje na mjestu današnjih koje su izgrađene 1981. Zanimljivo je da je Marion oko 1955. na poleđini jednog plakata olovkom nacrtao izgled budućeg sportskog centra u Pazinu. Predviđeno je bilo i boćalište i lakoatletsko vježbalište, a realizirano je nogometno, odbojkaško i košarkaško igralište te svlačionice, kasnije i sportska dvorana koju danas koristi OŠ V. Nazora. Športsko društvo Pazin bilo je nositelj društvenog života u Pazinu. Priređivalo je čajanke za mladež i zabave s ulaznicama i lutrijom, a prihod su koristili za sportske aktivnosti.
Nažalost, entuzijazam je ubrzo splasnuo, pa su već 1952. neke aktivnosti počele posustajati, a neki sportovi prešli u Društvo tjelesnog odgoja Partizan, koje su vodili profesori pazinske gimnazije. Budući da se boćanje već odvojilo kao zaseban klub, od 1954. u ŠD Pazin ostao je samo nogomet, dok su ostali sportovi nastavili djelovati kroz DTO Partizan. U izvještaju iz 1963. Marion piše: “Ima slučajeva da se pojedini igrači počnu pripremati u nogometu i kada postignu nešto tehnike i kondicije budu povučeni u neku drugu granu”. Iako nikoga ne imenuje, jedan od takvih bio je i Marijan Salamun, odličan nogometaš, a kasnije košarkaš, jedan od glavnih igrača, trenera i promotora košarke u Pazinu.
U tim vremenima pazinski nogometaši bili su među najboljima u Istri. Iako je nezahvalno nekoga izdvajati, treba spomenuti da na požutjelim stranicama Glasa Istre iz 1958. nalazimo Marija Ravnića, Zvonka Štefanića i Silvija Matića iz SD Pazina, koji su proglašeni najboljim napadnim igračima u Podsavezu Pula, zapravo istarskoj nogometnoj ligi.
Odlukom Općine Pazin 1967. određeno je da se za proslavu 25-godišnjice odluke o priključenju Istre Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji rukometno i košarkaško igralište poravnaju s razinom nogometnog igrališta. Iako je SD Pazin imao ambiciozniji plan, a on je predviđao novo nogometno, rukometno, košarkaško i odbojkaško igralište, tribine za gledatelje, nove svlačionice, izgradnju velike sportske dvorane za škole i sportske klubove te uređenu infrastrukturu čitavog sportskog kompleksa. Nažalost, ništa se od toga nije ostvarilo, a 1967. bila je posljednja godina u kojoj je SD Pazin nastupio u nekom nogometnom prvenstvu. To je dovelo do raspada Društva koje je 1967. i formalno prestalo djelovati.
Od 1967. do 1970. u Pazinu se nije igrao nogomet, a na poticaj pazinskih nogometnih zanesenjaka 15. rujna 1970. osnovan je Nogometni klub Pazinka koji i danas djeluje. Glavni sponzor kluba bila je Kemijsko-tekstilna industrija Pazinka koja je skončala u privatizaciji 1990-ih.
Nabaviti lopte i 20 pari cipela za odbojku i košarku
U proračunu nogometne sekcije Jedinstvo za 1947. Egidije Marion zatražio je od Fiskulturnog saveza da nabavi određenu opremu, a na popisu su, uz ostalo, bile nogometne, odbojkaške i košarkaške lopte te “20 pari cipela za odbojku i košarku”. Uz to, na popisu su garniture za šah, oprema za stolni tenis i rukavice za boks. Iz ovog Marionovog, ali i nekih kasnijih zapisa možemo zaključiti da su 1947. u Pazinu igrani nogomet, odbojka, boće i stolni tenis, a sezone 1946./47. nogometna sekcija Jedinstvo – Unita igrala je u Prvenstvu Istre.
Košarku igrali gimnazijalci
Nakon Drugog svjetskog rata u Pazinu je popularna postala i košarka. Njome su se bavili uglavnom gimnazijalci, koji su vlastite koševe dobili u rujnu 1949. Početkom 1950. košarkaška reprezentacija Pazina igrala je s reprezentacijama Rijeke i Pule, a na gostovanju u Lovranu, na proljeće 1950. Pazinci su lovranski klub Istra pobijedili s 36:32. To je prvi košarkaški rezultat koji nalazimo u dokumentima ŠD Pazina.
Super, majstore. Okupi ekipu, prestani spamati i rado cemo doci na tvoju proslavu stote obljetnice.
Tebi očito ni bitno da se koriste jušti podaci, slave točne obljetnice i točno prenose činjenice za iduće generacije? Zač ti slaviš svoj rođedan na datum kad si se rodi, a ne neki drugi kad ti se pera?
Objasni di je spamanje?
Proslava s koncertom koi se plaća ovo je žalosno..
Obilježavanje obljetnice nogometnog kluba sada u prosincu ove godine i još neki detalji u ponašanju vladajuće stranke u Pazinu pokazuje da oni čine sve da sačuvaju glasačku mašinu. Ugroženi su objavama o stanju na području Lakota i općenito Pazinčice, projektu gradnje Doma za umirovljene, drugo.
Ne samo da su ljudi sami morali platiti ulaznice za taj koncert, nego smo ih kroz gradski porez i šolde udrugi platili i ekipi iz Pazinke, njihovim VIP gostima i ostalima kojima su samo tako dijelili pozivnice i častili se obilato alkoholon kojega su nosili zgor tribina. A o užasnoj rasvjeti i DJ-u bez sluha koji je kvari ono malo dobre muzike na početku neću ni govorit.
Opći dojam koncerta i cijele te “proslave” je spasi legendarni Zečić koji je svoju zaradu donira nazad u humanitarne svrhe, samo bi trebalo provjerit kamo će jušto ti šoldi finit.
SPORTSKO DRUŠTVO PAZIN je osnovano 19.09.1948. godine. U društvu su se organizirano provodile aktivnosti u 12-13 tjelesnih aktivnosti – sportova. Pojedine aktivnosti su provodjene sa povremenim prekidima, ovisno o mogućnostima-interesu. Jedan od tih programa je bio i nogomet. Podatak je to iz arhive sudionika osnivanja SD PAZIN.
Posebna pažnja je bila posvećena razvoju sposobnosti pojedinaca za specifične vojne zadaće.
U vodstvu SD je bio i referent predvojničke obuke!
Informaciju o detaljima vezano za drugi termin osnivačke skupštine SD PAZIN datiran 10.05. 1949. godine treba potražiti u privatnoj arhivi sudionika.
SPORTSKO DRUŠTVO PAZIN nije bilo nogometni klub!
Termin nogometni klub se koristi osnivanjem NK PAZINKA 1970. godine. Logično i pristojno bi bilo obilježavati datume od značaja za nogomet na pazinštini, a ne ovaj tzv. jubilej 70.godišnjice.
Žalosno je da se ove nove generacije tako površno odnose u tumačenju povijesti koju su stvarali njihovi nonići.
Košarka, od kud sad košarka ovdje ? Dodajem detalje koje sveznajući autor ove stranice ne spominje. Košarka se u Istri počinje igrati pedesetih godina 20-tog stoljeća. Pazinski gimnazijalci su to prihvatili zahvaljujući nastavniku tjelesnog odgoja Dragu Spudiću. On se krajem pedesetih vratio u rodni kraj i predavao tjelesni odgoj u jednoj od škola u Karlovcu. Gimnazijalke-ci su ga poštovali i dalje održavali vezu s njim. Najznačajniji-najemotivniji detalj iz tih vremena vezano za košarku je kada su pazinski gimnazijalci sa Spudićem dogovorili da odigraju tekmu sa tadašnjim prvoligašem košarkaške lige iz Karlovca! Spudić je sve dogovorio i naši gimnazijalci su spakirali hranu za dva dana, sjeli na vlak koji je vukla parna lokomotiva, prijatelji i roditelji ih ispratili. Obostrano dirljiv je bio susret sa Spudićem. izlazak na teren sa suvremenom instalacijom košarkaškog igrališta, tribine, publika je bio poseban doživljaj. Izgubili su dobivši preko 100 (sto) koševa, ali su vidjeli kako se igra ona prava košarka. Putujući vlakom natrag u Pazin jeli su ostatke hrane koju su ponijeli od kuće i uzbuđeno komentirali detalje doživljenog. Poanta svih komentara je bila dilema kako će objasniti da su uspjeli izgubiti tekmu sa tolikom razlikom ? Izvor podataka za ovu Priču je osoba iz tadašnje generacije gimnazijalaca. Zapisano i pohranjeno u privatnoj arhivi.
Zanimljivo je da su gimnazijalci putujući vlakom vidjeli prostranstva kroz prozore vagona i shvatili veličanstvenost prirode. Ubrzo se jedna ekipa organizirala i krenula u pohod na Triglav! Sobom su opet nosili suhu hranu za 2-3 dana. Jedan je u posudi nosio maneštru koju je mama sinu svome skuhala. Košulje-majice uglavnom kratkih rukava. Priča sa detaljima je zapisana u privatnoj arhivi. Gimnazijalke-gimnazijalci su u tim godinama bili promotori promjena u shvatanjima stanovnika pazinskog kraja.
Zvone u mojoj privatnoj arhivi pise da si cili zivot bija lakodekac i zato sada ne znas ca bis sa sobon i zato svasta izmisljas. Podaci pohranjeni u privatnoj arhivi.
Evo mene ovdje, ako sam ja taj Zvone lakodelac. Prijatelji ne daju ni kavicu popiti, ako se ne oglasim.
Treba stvarno biti u stanju “prolupao” da se složi ovakva izjava javno i na pismeno.
(Vidi gore).
Anonimno suosjećam s tobom tko god bio.
Priznajem, ja sam radio intervjue na ove teme – košarka+planinarenje. I to je iz moje arhive. Intervjue o ovim temama sam radio sa generacijom maturanata pazinske gimnazije 1956. godine. Andjelo Miletić, Milena Korbar, drugi. To su samo dijelovi intervjua koji su sveobuhvatniji sa više detalja. Moje objave na te teme su izvornog porijekla. Razgovori obavljeni sa preživjelima koji su to nešto proživljavali.
Tada sam podijelio te tekstove s drugima. Košarkaški klub, PD Pazinka i drugi su dobili tekstove, većinom na mail adrese.
Nisam bio sebičan da čuvam za sebe, nisam težio objaviti u knjizi sa istaknutim mojim imenom kao autora. Nije me zanimalo ostati zapisan u povijesti kao čuveni autor zapisa o povijesti našega kraja.
Zvonimir Blažević
Skuzajte gospodin Blazevic san sti napisat Zvane lakodelac ali mi je uslo Zvone lakodelac. Nisan zna da ste anka vi lakodelac.
Ni problema naš lipi Anonimno lakodelac. Ma ja san ti lakodelac već dvadesetak godina – od kada san u punoj starosnoj mirovini. Potvrdjeno službenom arhivom.
Sudionik sam i svjedok mnogih zbivanja koja se u ovoj rubrici spominju. Profesionalno sam desetljećima radio na području tjelesne kulture. Djovani Marion i Đino Gabrijelić (pazinski “fiskulturnici”) su mi bili učenici.
Ova proslava jubileja je žalosna za nas koji smo te prošle dane proživljavali. Mislim da je pogrešna ekipa organizatora tome doprinijela.
U svakom slučaju od srca čestitam svima, i nogometašima i gradjanima pazinštine, To je povijest na čast i ponos svih nas, onih koji su sudjelovali na terenu, na tribinama i kasnije danima komentirajući na ulicama i u kafićima. Svi smo bili uz svoje kad je trebalo.
Zvonimir Blažević, lakodelac
Pravila u sportskim disciplinama su jasno određena. Za odigrati nogometnu utakmicu moraš imati teren propisanih gabarita. Opremu, loptu, dresove, drugo.
Pedesetih godina je samo Pula imala nogometno igralište, a potom je Labin ’59. godine dobio igralište sukladno pravilima. U Pazinu i drugim gradovima se godinama igralo na improviziranim igralištima.
Današnje nogometno igralište u Pazinu je godinama bilo kraćih dimenzija u dužini od propisanog. Atletska staza nije bila dovršena u kružnom dijelu prema potoku, jer je manjkalo desetak metara da bi ta staza bila propisanih dimenzija. Atletski savez nije dozvolio službena natjecanja. Za toliko je i dužina iscrtanog nogometnog igrališta bila kraća. Nogometni savez je “zažmirio” na taj detalj. Dinamika igre na manjem terenu je bila drugačija, živahnija.
“Mirjan” u tekstu od 7. prosinca 2018. spominje: “…su se već početkom 20. stoljeća igrale boće…”
Ovako objavljen tekst čitatelje navodi na pogrešne zaključke, jer boćati na pazinštini se – po tada suvremenim regulama – počelo igrati otvaranjem gradilišta istarske želeljezničke pruge Divača-Pula 1873. godine. Radnici iz Furlanije su popularizirali tu igru igrajući u pauzama.
Detalji o tome su obradjeni i objavljeni prigodom proslave Jubileja 140. godina istarske pruge održanom 2016. godine u Pazinu. Svi drugi detalji su pohranjeni u arhivi.
Autor: Zvonimir Blažević.
Ps. Zvonimir Blažević na temu boćanja na pazinštini čuva i arhivu o detaljima suradnje KTI Pazinka i Boćarski savez+Klub. Suradnja se obavljala preko Službe odmora i rekreacije KTI Pazinka, koju je vodio navedeni ZB.
Ove su teze preuzete iz knjige “Boce u srcu Istre” iz 2012., a najpotpuniju arhivu o bocanju u Pazinu ima poznati bocarski aktivist i sudac Vjekoslav Filiplic.
Anonimno od 9. siječnja u 22;02
Pišeš priče o tezama iz knjige “Boce u srcu Istre”; Teze su teze, nagadjanja, pretpostavke, maštanje. Ustvari nije jasno o čemu pišeš ? Koliku vjerodostojnost imaju navodi iz te knjige ?
Zvonimir je konkretno spomenuo činjenice iz arhiva željeznice koje su isčitane iz dokumenata nedostupnih kod nas. Spomenuo je detalje pohranjene u sačuvanom dijelu arhiva KTI Pazinka, a koji su takodjer nedostupni javnosti. Nedostupni mom prijatelju Vjekoslavu Filipliću.
Osobno sam tješio Vjekoslava kada su mnogi davali podatke za povijest boćanja, knjige su se pisale, jubileji slavili a njega nitko ništa nije pitao. Nije dobio ni pozivnicu da prati jedan jubilarni turnir u organizaciji kojeg je dao veliki doprinos. Prigodno su se pojedincima javno dijelila priznanja. Vjekoslav je morao kupiti karte da sjedi na tribini u publici. Razočaran nije izdržao do kraja turnira, darovao je karte za finalni dio susreta. To su ožiljci koje nosiš cijeli život.
Zvonimir
Sreća ovoga grada je što uopće postojiš i što znaš sve njegove tajne koje tako ljubomorno čuvaš za sebe u nekakvim privatnim arhivima nedostupnima svima osim tebi. Ne kužim zašto bi podaci o boćanju, nogometu i sličnim stvarima bili tajni i nedostuoni svima osim tebi? Bulazniš.
Ima “caka” u toj sreći grada. Ja sam nudio svoje arhive da netko preuzme. Ženski rukomet, boćanje, nogomet, školsko sportsko društvo. skijanje, turistička ponuda u gradu, drugo.
Nešto nisu htjeli preuzeti u arhive (?)
Dio toga su preuzeli ali uglavnom nikad ništa od toga nije objavljeno (?) Pisana je knjiga o rukometu, ali mojih priloga nema. Isto tako boćanje, a moji prilozi su bili na raspolaganju.
U istoj situaciji je i Vjekoslav. Zašto njegova arhiva nije spremljena u “kašetin” boćarskog saveza.
Nije on ništa tajio.
Marion sin ima najobimniju arhivu o sportskim aktivnostima u gradu, obzirom da je cijeli radni vijek radio na takvom radnom mjestu u gradu. Nije dobio mogućnost da se to uskladišti kako se pristoji. Iselili su ga zajedno sa arhivom iz službenih prostorija i na koncu je radio doma do odlaska u mirovinu.
Slična je situacija i u turističkoj ponudi, vodiči nemaju dovoljno gradje da pričaju priče turistima.
Arhiva postoji, stvarali smo-oblikovali ponudu grada, ali sve je to zamrlo, zašto (?)
Ajd’ aktivni zapisničaru-komentatoru da se odvojiomo više sa ove stranice i damo mira nogometašima. Ako ti se i dalje raspravlja otvori novu temu, novu rubriku i dobićeš valjda nove partnere za raspravljanje.
A ja idem bulazniti sa drugima. Mir u vama.
Zvonimir
Napiši javno komu si nudio svoje arhive?
Tko ih nije htio preuzeti?
Tko je dio preuzeo?
U Pazinu djeluje državna ustanova koja se time bavi i jedino dokumenti u njoj pohranjeni su javno dostupni i društveno korisni. Sve ostalo poput arhiva klubova, udruga, poduzeća, župnih ureda i tomu slučno su privatne arhive, na zna se za njihov sadržaj, i kao takve nisu društveno korisne. K tomu navodno postojanje takvih arhiva samo, kao u ovom slučaju, otvara veliki prostor za manipulacije. Svatko dobronamjeran koji smatra da posjeduje dokumente od značaja za povijest napšeg grada, trebao bi ih predati u Državni arhiv kako bi bili svima dostupni, jer pohrana dokumenata po ladicama bez sistematizacije je zapravo je hrpa papira dobrodošla za manipuliranje, u čemu si se tijekom godina prilično uvježbao.
Muk. Tisina. Ne kaze se uzalud “U lazi su kratke noge”.
Molim admine da konačno zaključaju daljnje komentiranje ove besmislene rasprave. Hvala.