– Još u ranom djetinjstvu bio sam fasciniran SFserijama poput “Svemira 1999” i “Blakeove sedmorke”, slikovnicama i stripovima koje sam tada gutao, a negdje s 11 godina počeo sam čitati Asimova, Clarka i Herberta. Danas kada se osvrnem na to siguran sam da me privukla mašta u kombinaciji sa znanošću, tako o počecima svoje ljubavi prema znanstvenoj fantastici zbori naš sugovornik Mirko Grdinić, Pazinac, u uredovno vrijeme policijski inspektor, a u slobodno vrijeme pisac SF priča.

– Većina znanstvenika prirodnih i društvenih znanosti u svijetu priznaju da vole SF književnost. Trebamo znati da su u SF-u bile predvidene mnoge stvari koje su danas svakodnevica, od računala i mobitela, pa sve do robotske proizvodnje, novih teorijskih
čestica u fizici, nanotehnologije ili mreže komunikacijskih satelita. Manje je poznato da se NASA obilato služi upravo zamislima SF pisaca u sasvim ozbiljnim planiranjima, primjerice teraformiranja Marsa. Jednom kada vidite da se u sadašnjosti ostvaruju zamisli SF
pisaca iz prošlosti, ostajete zauvijek vjerni takvim znanstveno-književnim predvidanjima, veli Grdinić.

No, jedno je biti pasionirani čitatelj, a sasvim drugo pisati, pa nas zanima kako je on postao pisac znanstvene  fantastike?
– Od “previše” čitanja rađaju se ideje koje i sami poželite zabilježiti i uobličiti u suvislu priču, barem se meni tako desilo, pojašnjava Grdinić, koji je svoje priče dosad objavljivao u zajedničkim zbirkama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Poljskoj, te po internetskim
portalima u Poljskoj i Srbiji. Najčešće su to SF priče, ali ga zanimaju i podžanrovi paralelne povijesti i horora.

S obzirom da je posao policijskog inspektora, najblaže rečeno, vrlo specifičan, zanimljivo je čuti jesu li Grdinićev posao i njegov spisateljski hobi na bilo koji način povezani odnosno medusobno uvjetovani.
– Pišem iz zadovoljstva, i sigurno je da katkad upotrijebim neko znanje iz posla da bih nešto opisao, jer smo na kraju krajeva svi robovi svojeg iskustva, ali kako je uvijek potrebno načiniti odmak izmedu onoga što radiš i onoga što voliš, uvjetno rečeno, pisanje za mene jest bijeg od svakodnevnice, kaže on.

Policijski posao i spisateljski hobi se ipak znaju “dodirnuti”, ne u temama njegovih priča, nego u iznenadenju Grdinićevih sugovornika saznanjem da je on inspektor koji piše SF.
– To im je nekako nespojivo, iako ne znam zašto, jer ono što radiš ne definira te u afinitetima prema nečemu. Doduše, istovjetno čudenje izazivam i u krugu SF pisaca kada saznaju da sam policajac, a zna biti i smiješnih situacija, kao kad sam jednom u Splitu sjedio  za stolom s grupom pisaca, a većina je znala što radim osim jednoga koji se raspričao o skidanju raznih sadržaja s interneta i tvrdio da policija to ne bi trebala “proganjati”. On je bio jako ozbiljan, ali svi drugi su se smijuljili sebi u bradu i čekali, dok mu ja konačno nisam rekao što radim, nakon čega se zacrvenio, a ostali su pucali od smijeha, pripovijeda Grdinić.

– Danas je SF literatura s mnogim slojevima znanstvenih, socioloških, psiholoških i pedagoških predvidanja, koja percipira moguće razvoje ljudske vrste, smatrajući i upozoravajući da nismo “sami u svemiru”. Uostalom, treba biti svjestan činjenice da par milijuna ljudi na svijetu svaki dan ustupa svoje računalne resurse za program SETI. Danas pisati SF, izražavati svoje ideje i mogućnosti kroz
taj način kreativnog pisanja, bitnije je nego ikada do sada. Budu ćnost netko mora prepoznati i vjerojatno će to biti netko iz našeg kruga. Uostalom, usudite se danas ne znati raditi na računalu ili modernom mobitelu, svi će reći da ste nepismeni, a pred samo deset godina situacija je bila drastično drukčija. A to su pisci SF-a predvidjeli, zaključuje  Grdinić.

Glas Istre, 13. srpnja 2011.