Po šumama i gorama… bez karte i GPS-a

Marš na Učku 2011Subota, stara škola u Pazu, 9.45. U dvorištu škole još se dimi sinoćnja logorska vatra, na improviziranom pultu glazbena oprema sa sinoćnjeg koncerta, muzika i dalje glasno svira, a dvadesetak mladih Pazinjana sjedi u svakom kutku koji nudi hladovinu od već užarenog sunca i vrućeg zraka bez daška vjetra da bi skupilo snagu za nastavak puta.

Predstavljamo se jednom mladiću koji nam je izašao u susret i tražimo “glavnog i odgovornog”, 22-godišnjeg Rafaela Šurana koji je upravo u tom trenutku iz škole iznosio zadnje velike crne vreće smeća jer, kažu, ne smiješ zlorabiti gostoprimstvo i sve treba ostaviti uredno kako si i zatekao kada si došao.

Sve manje interes za pohod na Učku

Budući da je mlad, Rafael nije imao predodžbu o tome koliko godina se već organiziraju ovakvi pohodi, no sjetio se da je današnji Eko-pohod na Učku nastao na tekovinama nekad iznimno popularnog omladinskog marša na Učku kada su jedan vikend u travnju stotine istarskih omladinaca iz svih gradova Istre pješačili do Ininog odmorišta na Učki.

– Slušao sam prijatelje o tom pohodu, svi su oduševljeno govorili da im je bilo super i da to jednom moram probat pa sam na kraju i krenuo s njima, prvi put prije pet godina, a evo, ove godine sam jedan od organizatora. Eko-pohod na Učku organizira inače Klub mladih Pazin i ide se svake godine, bez obzira na vremenske uvjete.

Ništa nas ne može omesti, ni kiša, ni tuča, kad zacrtamo datum, tada idemo. Tradicija ovakvog pješačenja je jako duga i bilo bi šteta da se ne nastavi jer je stvarno super, a poanta je izvući ljude iz grada i dosadne svakodnevice i uživati u pješačenju i prirodi. Nažalost, malo je takvih ljudi, sve manje, uzdahnuo je Rafo klimajući glavom.

Njihov pohod počeo je već tradicionalno okupljanjem u petak ujutro ispred pazinskog Spomen doma, gdje im je pročelnik grada Pazina predao zastavu. Zatim je u podne grupa od dvadesetak Pazinjana od 15 do 35 godina krenula laganim korakom prema Gologorici, prečicama kroz šume, polja i preko brda.

Iako je nekoliko njih već imalo iskustva s ovakvim pohodima, uspjeli su se jednom izgubiti, ali na kratko, kažu nam uz smijeh, što je samo dodatno pojačalo doživljaj avanture u prirodi. Zato, ali i zbog češćih pauza, u Gogoloricu su stigli tek oko 15 sati, marendali i odmorili se, a zatim nastavili put Paza.

U trodnevnom pješačenju nisu se koristili nikakvim pomagalima za snalaženje osim svojim pamćenjem koje mora biti itekako dobro da bi se dvadesetak ljudi “po šumama i gorama” sigurno i u zadanom vremenu dovelo na cilj. Rute pješačenja zapravo se prenose s osobe na osobu pa je tako i Rafael zapamtio kuda treba voditi ovogodišnju grupu.

– Znaš što, u Istri ti je najbolje to što svi puti nekamo vode i kojim god putem da kreneš, uvijek ćeš nekamo doć’ i to je super. I kad misliš da si se izgubio, nabasat ćeš na nekoga u polju tko će ti pokazati put ili na neko selo ili stanciju. A priroda je sad tako nabujala da imaš osjećaj da si u nekoj prašumi.

Šteta što dugo nije bilo kiše pa su potoci i slapovi presušili, inače bi bilo još ljepše po putu. Paz nam je tradicionalno prvo prenoćište. S obzirom na to da je mjesto na uzvisini, moram odati počast mještanima što su izdržali jer je naša muzika cijelu noć treštala, rekao je 28-godišnji Matko Peroš (28). Naime, tu je večer u taboru u Pazu održan koncert mladih pazinskih bendova, a zabava je trajala do kasno u noć.

U Pazu su prenoćili u staroj školi u vrećama za spavanje, no znali su noćiti i u šatorima kampirajući u dvorištu škole godinama ranije kada ih je na pohod na Učku išlo puno više.

Pazinjani s jedne, Buzećani s druge strane

Pješačenje bi uz nošenje ruksaka, vreća za spavanje i ostalih potrepština bilo daleko teže pa su organizirali prijatelje koji su im autima u dogovoreno vrijeme i mjesto dovozili hranu i piće. Tako su i u subotu ujutro oko 9.30, nakon za većinu neprospavane noći prepune zabave, za tren oka slistili krofne koje im je dovezao glavni 32-godišnji kurir Dino Miletić. U 10 je bilo vrijeme da se krene dalje, preko Boljunčice do Bresta, njihova sljedeća prenoćišta.

Pridružili smo im se na dijelu puta želeći okusiti pješačenje divljinom koja neiskusnom oku skriva stare utabane staze, a oni su nam objasnili zašto se ovaj pothvat sada zove Eko-pohod Učka.

– Da ne budemo besposleni i da iskoristimo ovo kilometarsko pješačenje, usput fotografiramo smeće i divlja odlagališta na koja nabasamo pa to objavimo na internetu. Ali moram priznati da je svake godine sve manje i manje materijala za slikati, što znači da su ljudi ipak počeli razvijati svijest o potrebi očuvanja prirode. Mislim, Istra je toliko lijepa, pogotovo za pješačenje, da je stvarno šteta da tu prekrasnu prirodu nagrđujemo bacanjem smeća u šume, kaže Rafael.

Ponekad su, nadovezao se Matko, nailazili na krupni otpad na najnevjerojatnijim mjestima do kojih se uopće ne može doći traktorom, a kamoli autom, pa se nisu mogli načuditi otkud smeće tu.

Budući da su istog dana na pohod krenuli i Buzećani, nismo mogli a da se ne osvrnemo na tu činjenicu. Rafael i Matko objasnili su nam da se klubovi mladih ta dva grada, pa i drugih, ne uspijevaju dogovoriti i uskladiti želje, zbog čega su odlučili slijediti svaki svoju stazu: Pazinjani do Bresta, a Buzećani do Brgudca, sa zajedničkim ciljem na Učki. Na Učki su ih čekali autobusi koji su im olakšali kilometarski put kući.

Mi smo pak nakon sat i pol hodanja što strmim i teškim, što ravnim putovima, udisanja čistog i mirisnog zraka, slušanja dogodovština s prošlih pohoda, napustili dobro raspoložene Pazinjane u mjestu Kuravčija odakle nas je ljubazni domaćin jedine kuće u krugu od 500 metara odvezao natrag do našeg auta, u desetak kilometara udaljeni Paz.

glasistre.hr

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2022.