Pripadaju li u osudu ateizma novogodišnje riječi Benedikta XVI. kako je “zaista važno da svatko preuzme vlastitu odgovornost spram Boga i u Njemu uvidi osnovni izvor vlastitog i tuđeg postojanja”? I kardinal Bozanić se istodobno zgražao nad “načinom života kao da Boga nema”. Znači li to da je i onaj koji ne vjeruje u Boga, ili je recimo budist, dužan funkcionirati kao da je uvjeren da je Bog osobno izdao svojih Deset zapovijedi, a prvu među svima da On jest i da se u to mora vjerovati?

Papa i Katolička crkva upravo to poručuju – i to je srž polemika, sve zahuktalijih posljednjih mjeseci, osobito na relaciji vjera – ateizam.

Sasvim je logično da u egzistenciju Boga uvjerava svaki svećenik svake vjere, a nekmoli poglavar vjerske zajednice koja se temelji na vjeri u jedinog Boga i nju drži kao Prvu zapovijed Božju. Kršćanske crkve, štoviše, o tome uvjerenju govore ne samo kao o vjeri, nego i kao Istini, jedinoj apsolutnoj, spram koje nije prihvatljiv “relativizam”, tj. njezino odbacivanje ili naprosto zanemarivanje. Logično je da se bezvjerje ili vjersko ravnodušje u takvu mentalnom sklopu tretira kao ne-Istina, bogohulna i, zapravo, zla.

A onda je i logično da se nijekanje Prve zapovijedi (“Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva”), tretira barem jednako strašnim kao i odstupanje od kasnije navedenih (npr: “Poštuj oca i mater…”, “Ne ubij!”, “Ne učini preljuba!”, “Ne ukradi!”, “Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!” te, na posljetku, zabrane da se poželi bilo žena, bilo vol, bilo magarac, bilo ino proizvodno sredstvo bližnjega svoga – pri čemu je iz ostatka Starog zavjeta više nego jasno da se ne smatra bližnjim onaj tko nije iste vjere). U tom sklopu može biti logično smatrati ateizam gorim od korupcije. Ali samo u tom sklopu – koji je manjinski i među vjernicima. Ni zakonodavstvo nekadašnje Papinske države nije jednako kažnjavalo prestupnike raznih Božjih zapovijedi, niti je češće smicalo ateiste nego lopove.

Kardinal Bozanić naglašava da kršćanin mora razlikovati ateizam od ateista, što može zvučati zgodno, ali me pomalo podsjeća na režime koji su jamčili slobodu vjere, pazeći da ne omoguće slobodu vjernicima.

Kao što ne postoji apstraktna vjera, tako ne postoji apstraktni ateizam. Nema vjere bez vjernika, nema ateizma bez ateista. Kad god se vjerska propaganda – sasvim legitimna – premjesti iz prostora religijskog jednoumlja u prostor različitih vjerovanja i nevjerovanja, a osobito u prostor politike, logično je da pripadnici drugih religija, ili naprosto oni koji ne vjeruju, svaku radikalnu kritiku svoga svjetonazora dožive kao napad na sebe same, kao što su to doživljavali katolici kada je kritizirana njihova vjera. Iskreno moram priznati, trebalo mi je nešto vremena da to shvatim, ali barem nisam za to čekao 1990.

Koliko vremena treba nekim svećenicima, makar bili obrazovani poput nekadašnjeg profesora Ratzingera, da shvate kako tvrdnju o nemoralnosti ateizma građanin bez religijske vjere može doživjeti kao uvredljivu tvrdnju o vlastitoj nemoralnosti? Na isti način kako su ateističku tvrdnju o gluposti ili zaostalosti religije vjernici shvaćali kao osobnu uvredu, uostalom.

Sa stanovišta vjere ateizam može biti viđen i kao kleveta i laž. Sa stanovišta ateizma vjera može biti viđena i kao zabluda i laž. Sa stanovišta ljudskih prava, oba ta gledišta su nepodnošljiva, jer narušavaju slobodu pojedinca da vjeruje u što hoće i kako hoće.

Sloboda je u svemu tome ključna riječ. U svijetu gdje crkve zahtijevaju za sebe slobodu djelovanja u ime slobode vjere, nužno je prihvatiti i slobodu nevjerovanja. Pitanje je, međutim, smije li i svećenik priznati slobodu nevjerovanja kao iskaz tuđe osobne slobode, kao diktat savjesti onoga koji ne vjeruje u Boga odnosno u nadnaravno? I odustati, napokon, od moralnog rangiranja onih koji smatraju drukčije?

Bez toga, bojim se, nema ravnopravnosti. A to je političko, a ne vjersko pitanje.

www.jutarnji.hr, Inoslav Bešker