Goran Farkaš iz Pazina, student muzikologije na Sveučilištu u Ljubljani, prošlogodišnji je dobitnik županove stipendije za očuvanje i njegovanje nematerijalne kulture. Član je etno skupine Veja i Folklornog društva Pazin, a prije četiri godine pokrenuo je Festival TradInEtno u Pazinu.

Kako je nastala etno skupina Veja i ideja o osnivanju grupe koja njeguje ipromovira tradicijsku kulturu?

– Na manifestaciji koja se zove „Zasopimo i zakantajmo po stare užance“ u Boljunu, Noel Šuran, jedan od osnivača Veje, imao je ideju da i mi nastupimo. On je svirao nonulu ili kazoo, Dragan Cvitan češalj i tu i tamo harmoniku, a ja sam svirao po kanti. Svirali smo „Ive vuce i pase“, prvi aranžman koji smo napravili što je u stvari jedna ćićska pjesma i preplavila nas je neka dobra energija. Oduševilo nas je pa smo odlučili napraviti probu i pokrenuti nešto. Noel je uzeo mih, Dragan je pratio na harmonici, a ja sam bio na basu. Napravili smo još i pjesme „Biži biži maglina“ i „Predi predi“ i to je bio sam početak Veje. Nakon nekog vremena nam se pridružio i moj brat Saša na djembe-u. Kako je svatko od nas imao neke svoje obaveze, ubrzo smo se ugasili. Nakon nekog vremena smo počeli opet svirati i imali smo mini nastup s 2-3 pjesme. Brat i ja smo pozvali Marka Pernića na harmonici koji i danas s nama svira. Od tada je sve nekako krenulo prema naprijed. Od prije dvije, tri godine bend svira u današnjem sastavu.

Što znači „Veja“?

– Puno stvari, zapravo. Veja je, prvo, kako su nam objasnili, obred bdijenja. Također, to je naziv za granu i staro ime za grad Krk.
Ime nam je predložio jedan barba iz Lindara, nakon drugog, trećeg nastupa kad smo smišljali naziv skupine.

Kakav je interes za takvu vrstu glazbe? Kakav su reakcije mlađe publike?

– Ovisi. Kako sam član Folklornog društva Pazin tamo postoji mišljenje da mlađi ne vole toliko, a ni ne poštuju tradicijsku glazbu. Ne slažem se u potpunosti s time. Primjerice na zimskoj školi hrvatskog folklora, koju organizira Hrvatska Matica Iseljenika, bude krcato mladima. Kad sam bio tamo, najmlađi sudionik je imao 12-13 godina. Interes postoji još uvijek. Kao i za sve drugo, postoji krug ljudi kojih to zanima i koji tradiciju njeguju i njegovat će i dalje.

U ovom obliku u kojem mi sviramo, znači svojevrsne re-aranžmane, to je uglavnom bolje prihvaćeno nego obična tradicija. Ljudima je valjda zanimljivije što ne znači da se radi o kvalitetnijem, najboljem ili najuspješnijem načinu prezentacije takve vrste glazbe. Mi volimo prezentirati naše pjesme na takav način i interes postoji, što je svakako plus.

Sviraš u pazinskom Folklornom društvu i limenoj glazbi, osječkom orkestru Mišina te na makedonskim gajdama vokalne skupine Despina. Kada si s epočeo baviti glazbom i koje sve instrumente sviraš?

– Veja i ja osobno surađivali smo s vokalnom skupinom Despina, ali zbog studiranja nisam mogao sudjelovati u nekom daljnjem radu. No, nadam se da ćemo sada, kada sam malo više doma, uspjeti pripremiti i više stvari s njima.

S glazbom sam se počeo baviti u 4. razredu osnovne kada sam se pripremali za školsku priredbu pa mi je došla ideja da bih svirao gitaru. Tata mi je prije svirao gitaru pa me naučio par akorda i svirati pjesmu „Za ljubav treba imati dušu“. Recimo da je to bio početak nekog mog muziciranja. Dugo godina mi je mama bila na folkloru, pranono mi je bio kantadur… zapravo cijela familija s mamine strane takoreći pjeva, odnosno zna pjevati na tanko i debelo. S nekih 12 godina upisao sam se u folklorno društvo pa su nas pitali da li će tko svirati jer su svi oni koji su prije svirali otišli na studij i nedostajalo je svirača. Ponudio sam se da sviram i krenuo sam s mihom, gospodin Bašić iz Pule nas je učio. Malo pomalo na različitim nastupima sam probao sopelu, bajs i tako je krenulo, kao igra. Prije nekih osam godina dogodila se neka prekretnica i počeo sam se ozbiljnije baviti sviranjem miha, kojeg i najbolje vladam. Znam se koristiti i gajdama, frulom te violinom.

Kao student muzikologije na Sveučilištu u Ljubljani, prošle si godine osvojio stipendiju Istarske županije do kraja školovanja. O kakvoj je stipendiji riječ?

– Prošle godine osvojio sam stipendiju za očuvanje i njegovanje nematerijalne kulture koja mi mnogo znači i svakako ću nastojat opravdat ju. Radi se o tome da župan svake godine dodjeljuje posebnu stipendiju jednom nadarenom studentu. Studirat je općenito teško, pogotovo negdje vani tako da mi je stipendija dobro došla.

Pokrenuo si Festival TradInEtno u Pazinu koji je u prošlogodišnjem izdanju okupio sudionike iz cijeloga svijeta. Što je u planu za ovu godinu?

– Iskoristit ću priliku da objasnim naslov festivala koji mnogi, zbog amerikanizacije, krivo čitaju. TradInEtno zapravo znači tradicija i etno. „In“ je zapravo „i“ koji se koristi u Sloveniji i na sjeveru Istre. Festival predstavlja tradicijsku glazbu na neki moderniji način.

Na početku je festival bio skroman i trajao je tri dana, bila su dva koncerta, predavanja i radionice. Kroz godine se nekako proširilo tako da smo lani imali velike sreće sudjelovati u europskom projektu Archeo.s u kojem je Grad Pazin bio partner. S projektom smo imali priliku dignuti Festival na neki veći nivo. Prve dvije godine trajao je samo tri dana dok je lani trajao 10 dana i u sklopu njega bilo je raznih predstava, koncerata i dvije radionice.

Ove godine smo pali u jednu veliku rupu što se financija tiče jer je projekt završen, ali radimo na tome da se organizira i ove godine jer ne bi htjeli prekidati tradiciju. Ovogodišnji festival bi bio peti po redu, možemo reći, jubilarni. Sadržaj festivala je uvijek isti: jedna dio edukativni, a drugi zabavni.

Također, glazbeni si direktor Festivala „7 dana stvaranja“. Koja je tvoja uloga?

– Ima više glazbenih direktora, ali moj brat Saša i ja preuzeli smo ulogu da sredimo glazbeni program na Festivalu i da to nekako bude logički posloženo i kvalitetno. Između ostalog, vodim radionicu koja mi pruža mogućnost da se izrazim na neki drukčiji način koji nije moguć radom u Folklornom društvu ili Veji jer Festival okuplja raznovrsne kreativce poput fotografa, likovnjaka, glumce, glazbenike… S njima, kroz neke različite kanale pokušavam prikazati istarsku tradiciju.

2009. i 2012. godine sudjelovao si na Međunarodnom festivalu gajdaša u njemačkom Belingenu…

– Festival se održava svake 3 godine i traje nekoliko dana, a cilj mu je okupiti sve zemlje koje koriste instrumente s mješinom ili „backpipes“. Riječ je o instrumentima koji općenito imaju neki kontinuirani zvuk. Na svijetu postoji preko 180 tipova gajdi. Zapravo, mih jesu gajde. Iskustvo je fenomenalno jer na taj način upoznaš različite folklore. Primjerice, Španjolska je najpoznatija po plesu Flamenco, ali ona ima također predivne gajde. Na Festivalu smo imali priliku upoznati i glazbu iz Gruzije i njihove gajde. Vidio sam im punu sličnosti. Diple koje se sviraju u Hercegovini postoje u sličnoj varijanti i na Kreti. Dodatna prednost sudjelovanja je ta što dolaze stručnjaci s različitih sveučilišta tako da sam u razgovorima s njima uspio jako puno toga pohvatati.

Veja je do sada imala 70-ak nastupa u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Da li je možda u planu izdavanje albuma?

– Sad pripremamo album i trebao bi izaći u travnju. Bolje ništa ne pitati jer smo već pet puta rekli da će izaći (smijeh). Nema veze, bitno da radimo.
Ne znam točno koliko je bilo nastupa, ali svaki od njih je podjednako bitan. Na svakom koncertu je važno prenijeti energiju koju imaš na publiku i da se u konačnici i sam zabavljaš podjednako kao i oni koji te slušaju.
Od većih nastupa spomenuo bih Ethnoambient u Solinu prije 2 godine jer je to jedan ozbiljan festival i bila nam je iznimna čast na njemu nastupiti. Bilo je tu i gostovanja u Francuskoj, ali i Grčkoj, Albaniji i Italiji u sklopu prije spomenutog projekta Archeo.s. Ove godine, krajem srpnja, očekuje nas nastup na Viljandi Folk Music Festival u Estoniji.

Tekst: L.Z
Foto: privatna arhiva Goran Farkaš

kulturistra.hr