Noel Šuran iz Lindara diplomirao je kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a trenutno pohađa Poslijediplomski doktorski studij Kulturne antropologije i etnologije u Zagrebu. Noel je mladi umjetnik širokog spektra interesa što odlikuje i njegov stvaralački i znanstveni rad.

Završio si srednju medicinsku školu u Puli, studirao medicinu i, na kraju, 2006. godine upisao Akademiju primijenjenih umjetnosti te diplomirao kiparstvo. Kad si shvatio da ne želiš biti doktor već umjetnik?

– Kada sam nakon osnovne škole (koja mi je bila najgora) trebao upisati srednju školu, neki su mi predlagali da upišem gimnaziju, neki umjetničku, a ja sam upisao medicinsku školu. Ta škola mi je bila jako interesantna, stalno smo bili na praksi po bolnici, prošli smo sve odjele od rađaone do patologije i to mi je bilo veliko iskustvo, vrlo zanimljivo. Kako je nakon mature trebalo upisati neki fakultet, mala grupa nas spremala se upisati medicinu. Bili smo jako dobra generacija i većina nas je upisala ono što je namjeravala. Kad sam došao na medicinski fakultet na prvom predavanju uvidio sam da me to uopće ne zanima (kakav dojam stekneš prve tri sekunde o nekom ili nečem, bez racionalnog promišljanja, kada nešto vidiš, gotovo uvijek se to ispostavi kao točno, to je intuicija). Dok su trajala predavanja, crtao sam po bilježnici i vježbao za prijemni ispit. Kada sam se otišao raspitivati o prijemnom i kad sam vidio Akademiju, kad sam vidio sav taj kreativni nered, osjetio sam silnu kreativnu energiju. Rekao sam: „To je to!“. Nakon toga sam upisao, studirao i završio kiparstvo. Nisam diplomirao u tehnici kamen, drvo, glina, gips, kako bi možda većina pomislila, već na zvuku, zvučnoj formi. Nakon Akademije upisao sam doktorski iz kulturne antropologije jer želim proširiti znanje, probati vidjeti ono što sam do sada gledao s jednog drugog rakursa. Ukratko, radim ono što me zanima i nikako ne mogu shvatiti ljude koji odlaze negdje, rade nešto, a zapravo ih to apsolutno ne interesira. I da ne radim razliku između posla i hobija, meni je to sve jedno te isto. Zapravo, posao shvaćam kao hobi što zvuči malo utopijski, zar ne ? Ali nije (smijeh)!

Tvoj interes što se umjetnosti tiče nije vezan samo za onu likovnu, već i za glazbenu. Naime, bio si jedan od osnivača te član etno skupine Veja. Također, sudjelovao si i u osnivanju i radu etno skupina Histriart i Š.K.a.F. Što ti je draže: likovno ili glazbeno izražavanje? Od kud interes za tradicijsku glazbu?

– Sve mi je jednako drago zato se time i bavim. Tradicijske oblike života spoznavao sam zbog usmjerenosti na njihov sadržaj, na znanja i umijeća koje sam želio usvojiti. To se često događalo spontano, kao dio odrastanja i sazrijevanja, iz potrebe i znatiželje. Ponekad se radilo o znanjima vezanim za prirodu, ponekad o vještinama sviranja i pjevanja. Usvajajući ih, ostvario sam društvene veze s mnogim ljudima i shvatio kontekst unutar kojih su nastali i još nastaju. Sve sam to doživio kao živu kulturu, koja je živa upravo zato što se prilagođava vremenu u kojem opstoji i kreativnim potrebama pojedinaca. Često sam svirao i pjevao s ljudima u njihovoj prirodnoj sredini, daleko od pozornica i vježbaonica. Vjerujem da sam time, ne samo shvatio kulturu Istre u njenoj sveukupnosti, već i u njenim edukativnim i kreativnim potencijalima. Kako je moj pristup njoj bio totalan, življen kroz vlastito životno iskustvo, mislim da s njom mogu i komunicirati na autentičan, cjelovit način. Učeći je od ljudi koji su to znanje primili od svojih starijih, shvatio sam načine prenašanja umijeća do te mjere da ih mogu sam dalje prenositi. Školovanjem sam savladao i neke edukativne metode koje mogu uspješno kombinirati s tradicijskom transmisijom znanja.
Pojam postmodernizam još uvijek je složen i proturječan, različito tumačen i sporan. U nedostatku boljeg termina, on determinira jedno uopćeno, široko civilizacijsko i kulturno obilježje današnjice. Pozivajući se na tradiciju i vraćajući se korijenima, on uključuje i dozvoljava različite varijacije, imaginacije, fikcije i eksperimente pri glazbenom stvaranju. Cijela današnja, novija epoha traganja za korijenima i stvaranja glazbenih djela na tradicionalnim vrijednostima prozvano je postmodernizmom (postmodernom glazbom). „Novo uzdiže staro, a staro živi i dalje u novom. Novo predstavlja otkupljenje starog na kojem se temelji.“ Novo tada poprima druge dimenzije i zauzima novi odnos prema tradicionalnom. Vraćanjem u prošlost i recikliranjem tradicionalnih, stvaraju se nove vrijednosti.

Baviš se i multimedijalnom umjetnošću. Koje bi radove s tog područja izdvojio?

– Izdvojio bih genetske crteže s kojima se zadnje vrijeme dosta bavim. Genetski crteži nastali su križanjem ovaca različitih fenotipskih osobina, boje kože (crno-bijelih kompozicija). Križanjem ovnova određenih fenotipskih karakteristika (ovdje prvenstveno vezanih za boju kože), s ovcama drugačijih fenotipskih oznaka dobivam u filiarnim generacijama, crteže kakve želim. Drugim riječima rečeno, ja sam dizajner koji dizajnira kako će izgledat janje koje se izlegne i koje kasnije postaje ovca. S obzirom da se ovce drže iz nekoliko razloga, a jedna je i proizvodnja mesa, prilikom klanja janjadi, skupljam kože koje potom štavim i izlažem. Izlažući, te kože postaju umjetnički artefakti. Iako je uzorak artificijelan, sačinjen je od normalnih živih stanica, čime postaje primjerom nečega, što je istovremeno potpuno prirodno, ali ne i oblikovano od strane prirode. Riječ je o umjetnosti koja doslovno živi i umire. Koja je istovremeno život i smrt. Umjetnost i biologija.
Spomenuo bih i film prijateljice i umjetnice Ide Skoko – „ŠuraNoveOvce“, dokumentarac o mojem dizajniranju ovaca i njihovim crtežima.

Sudjelovao si na mnogim manifestacijama, susretima, stručnim skupovima, smotrama i izložbama vezanim uz prezentaciju i edukaciju na temu nematerijalne kulture kao predavač na stručnim skupovima Agencije za odgoj i obrazovanje te kao Suradnik u izradi kulturne strategije Istarske Županije. Koliko je važno promovirati i njegovati tradicijsku kulturu? Smatraš li da je ona danas dovoljno na cijeni?

– Tradicijska kultura je danas jako u modi. Svaka grupa, regija ili država preferira vrlo prepoznatljive kulturne oblike koje potom imenuje baštinom, a koji su karakteristični samo za taj kraj i oštro se razlikuju od oblika u nekom drugom kraju. Tako su i primjerice, sopele ili roženice neupitan i reprezentativan dio „službene“ baštine Istre ( premda je prije stotinjak godina to bio rijedak instrument i malo ga je ljudi znalo svirati), no to zasigurno nisu i različiti glazbeni oblici u sjevernoj Istri , na granici sa Slovenijom, čiji je utjecaj zamjetan. Dakle, očito je da se konstrukt koji zovemo baštinom razlikuje od pojma kulture. Štoviše, on obiluje nerijetko i sitnim ili manje sitnim neistinama i prijevarama. Tekstovi o kulturnoj baštini Istre, naročito oni popularni, prezentiraju sopele, kanat „na tanko i debelo“, kažune, boškarine, maneštru, bukaletu i sl. kao nešto karakteristično baš za Istru, dok zapravo stvari stoje drukčije. Sopele su zapravo varijanta srednjovjekovnog šalmaja i nalazimo ih u raznim varijantama u Makedoniji, po Mediteranu i drugim krajevima Europe i Azije. Također, odnosi vokalnog izričaja gotovo identični s istarskim dvoglasjem tijesnih intervala pronađeni su u Albaniji, južnoj Italiji, Mozambiku u Africi, pa čak i na Novoj Gvineji itd. Treba shvatiti da je kultura uvijek dinamičan proces, koji se stalno transformira, a kulturni identitet u moderno vrijeme može biti stvar izbora pojedinca ili grupe. Isto tako, bitno je uočavati takve fenomene i dokumentirati njihov nastanak i razvitak. Kultura ili kulturološka sredina nužno ostavlja neizbrisiv trag na čovjeka te se zato čovjek mora posmatrati i kao objekt i kao subjekt kulture. Kulturu ne tvore samo skladne, nego i konkurentne i suprotne vrjednote pa stoga i ono, što najčešće znanstvena i društvena kritika smatra devijantnim – odstupanjem od lijepog i dobrog, ne treba izbjegavati, nego dapače, analizirati s dužnom pozornošću jer, u suprotnom, gube i znanost i društvo.

Što te, osim tradicije, inspirira?

– Tvoj, moj, njihov, naš Život.

Od 9. do 14. travnja izlagao si na skupnoj izložbi u milanskoj galeriji „Fabbrica del vapore“. O kakvim je uracima riječ?

– Izlagao sam genetske crteže kao instalaciju, veličine 9 četvornih metara , i mogu reći da je rad monumentalan. U svakom slučaju jako dobra izložba i nadam se da ćemo je predstaviti vrlo brzo i u Istri.

Svoje radove si predstavio na mnogim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Koja ti je najdraža?

– To je isto pitanje, kao da pitate majku desetero djece: „Gospođo, koje vam je dijete najdraže?“ (smijeh). Moji radovi su moja djeca. Obično, prije nego što prihvatim neki projekt, odvagnem ga pa, ako ga prihvatim, to je znak da je zanimljiv i onda se totalno u njega „ufuram“. Bilo je jako mnogo projekata, izložbi, koncerata, performansa, predavanja… i svih se jako dobro sjećam i svi su mi dragi na svoj način.

Trenutno si na poslijediplomskom doktorskom studiju kulturne antropologije i etnologije u Zagrebu. Imaš li već na umu temu za doktorsku disertaciju?

– Upisao sam doktorski jer sam imao na umu to što želim istraživati. No, točan naziv doktorske disertacije, još ne znam, moram se konzultirati s mentorom, kad ga pronađem (smijeh). Svakako će biti nešto o/iz proizvodnji/e kulturnog identiteta na primjeru tradicijske glazbe Istre.

Planovi za budućnost?

– Ima ih puno, a vidjet ćemo koji će se ostvariti (smijeh).

kulturistra.hr

foto: Privatna arhiva Noel Šuran