Mladog Lindarca Noela Šurana javnost poznaje kao multitalentiranog i multimedijalnog umjetnika kojeg kreativno stvaralaštvo, ali i znanstveni rad vežu za Istru, njezino povijesno nasljeđe i jedinstveni kulturni identitet.

Na kraju članka pogledajte i video: ŠuraNoveOvce

Rođen je 1986. godine u Puli, osnovnu školu pohađa u Pazinu i Puli gdje je završio i medicinsku školu. Studirao je medicinu, a nakon toga upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci gdje je diplomirao kiparstvo s temom “Zvučni oblici – zvučni objekti”.

Poslijediplomski doktorski studij kulturne antropologije i etnologije upisuje 2011. godine u Zagrebu. Bavi se nematerijalnom kulturom, tradicijskom glazbom, uključen je na nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih i umjetničkih projekata, a sudjelovao je na mnogim manifestacijama, stručnim i znanstvenim skupovima, izložbama, koncertima, predavanjima vezanim uz prezentaciju i edukaciju nematerijalne kulture.

Jedan je od osnivača glazbenih etno skupina (Veja, Histriart, i Š.K.a.F.) koje njeguju tradicijsku glazbu. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. 2010. godine Istarska županija dodjeljuje mu stipendiju za očuvanje i njegovanje nematerijalne kulture, a svojim se radovima na polju vizualnih umjetnosti do sad predstavio u Hrvatskoj, Austriji, Španjolskoj, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Mađarskoj, Italiji, Francuskoj i Bugarskoj. Više nego dovoljno povoda za razgovor s mladim Lindarcem.

– Iako ste u posljednje vrijeme aktivni na likovnom polju, mnogi vas
znaju kao glazbenika iz etnoskupine Veja. Koji su vaši prioriteti odnosno smatrate li se glazbenikom, likovnjakom, znanstvenikom ili pak multimedijalnim umjetnikom ako taj termin uopće egzistira kao takav?

Nakon što mi je jedan profesor u osnovnoj školi rekao kako nemam sluha i da se neću moći priključiti folklornoj sekciji, počelo je moje učenje vezano uz tradicijsku glazbu. To se događalo spontano, kao dio odrastanja i sazrijevanja, iz potrebe i znatiželje.

Antropologija kao dio kućnog života

Usvajajući znanja o tradicijskoj glazbi, ostvario sam društvene veze s mnogim ljudima i shvatio kontekst unutar kojih su nastali i još nastaju. Često sam svirao i pjevao s ljudima u njihovoj prirodnoj sredini, daleko od vježbaonica. Veju smo osnovali moj kum Dragan Cvitan, i naš prijatelj Goran Farkaš. Nakon nekog vremena Dragan i ja napustili smo Veju. Kako sam tada bio i pri kraju studija na akademiji počeo sam se više baviti vizualnom umjetnošću. Po nekoj definiciji struka bi me svrstala u multimedijalnog umjetnika.

Na tradicijsku glazbu danas gledam kao antropolog, na način sudjelujućeg promatrača (participant observation) kako kaže stari Malinowski. Antropologija je počela sipiti preko granica akademske karijere i izlivši se, postala je djelom mog kućnog života.

– Evidentno je da vas inspirira tradicija. Koliko i u kojoj mjeri crpite inspiraciju iz Istre? U kojoj mjeri ste zaokupljeni korelacijom s istarskom i tradicijama drugih podneblja?

– Ist(r)a je moja vječita preokupacija. Jednom je netko rekao, a s tim se slažem, da Istru treba istraživati doživotno, a da ju na kraju nikad i ne istražiš. Mogu samo reći da kombiniram tradicijom naslijeđeno iskustvo, znanje i odnos s vlastitim iskustvom i kreativnošću.

– Vrlo ste mlad i ambiciozan čovjek, jedan ste od suradnika u izradi kulturne strategije Istarske Županije. S kojim ste se problemima dosada susreli i koja su vaša stajališta kada je riječ o kulturi i općenito življenju i javnom kulturološkom životu Istre?

– Kultura podrazumijeva konstantnu izloženost transformacijama, modifikacijama, dinamikama i utjecajima različitih faktora. Kultura ne miruje, dinamično poprima nove oblike i nijanse koje joj zadaju ljudi kao odgovor na svoj ambijent, na interakciju s prirodom i s poviješću. Kultura je također esencija identiteta zajednice, a kroz njene se vrijednosti jačaju svijest o važnosti poštivanja različitosti kultura i poticanja kreativnih potencijala.

– Živite u Lindaru, studirali ste u Rijeci, a na poslijediplomskom ste studiju u Zagrebu. Možete li opisati na koji način živite i čime se bavite dok boravite u Lindaru, a ne primjerice u Zagrebu. Osjećate li se više pripadnikom ruralne ili urbane sredine?

– Osjećam se urbanoruralnim križancem, danas u postmoderno doba, ako ono već nije prošlo, ishitrena podjela između tradicionalnog i suvremenog, ruralnog i urbanog, mladog i starog, europskog i neeuropskog, postaje sasvim nepotrebna i izlična. Kad sam u Lindaru često provodim vrijeme u svom atelieru na otvorenom, čuvam ovce odnosno svoje dizajnirane žive skulpture.

– Koji su Vaši planovi nakon doktorskih studija?

– To će biti iznenađenje.

– Vidite li se i u budućnosti stanovnikom Istre?

– Svakako, ali nije izuzeta i neka druga mogućnost. Franci Blašković je jednom prilikom rekao: “Ne moru poj svi ća, neki mora i tu ostati.”

Personalizirani sir

– Za koji projekt smatrate da je polučio ponajbolji uspjeh na relaciji Istra / Hrvatska – Hrvatska / inozemstvo?

– Prije nego prihvatim projekt onda ga odvagnem pa ako ga prihvatim
to je znak da je zanimljiv i onda se totalno u njega ufuram. Bilo je jako mnogo projekata, izložbi, koncerata, performansa, predavanja i svih se jako dobro sjećam. Spomenuo bih aktualne projekte. Nedavno sam dovršio veliki rad genetske crteže veličine 9 metara četvornih za potrebe izložbe u Milanu, koju sam organizirao zajedno s prijateljem i kolegom umjetnikom Valterom Černekom, profesorom s venecijanske akademije Paolom Fraternalijem i umjetnicima iz laboratorialibero43 također iz Venecije, pod nazivom Terra/Zemlja/Earth. Također sudjelujem na izložbi Razdvajanja
(Dissociations) koju organizira Sveučilište u Rijeci u sklopu programa KvadArt, a koja će biti otvorena u Gallery MC u New Yorku.

Zajedno sa prijateljicom i kolegicom dizajnericom Davorkom Tumpić sudjelujem u projektu Hungry Designers, hrvatskog dizajnerskog društva i hrvatskog muzeja turizma sa radom “Ovce koje ne telefoniraju” radi se dakle o dizajnu ambalaže i proizvodnje samog proizvoda-tvrdog sira od ovčjeg mlijeka. U ovom projektu ispreplićemo tradicijsko i suvremeno – dizajn tradicijskog proizvoda. Kako se tradicionalno u Istri ovce imenuju i po imenima i raspoznaju, mi smo ih i dodatno i personalizirali.

Uveli jednu novinu, proizvodnju sira od svake ovce zasebno. Mlijeko se skuplja i kad se skupi dovoljna količina onda mlijeka onda se siri i stavlja u određeni kalup koji je napravljen od otiska ovčjeg papka svake ovce od koje se proizvodi sir, tako biva svaki sir potpisan osobno od svake ovce od čijeg se mlijeka proizvodi sir (pr. Roškin
sir).

– Kreativna ste osoba polivalentnih shvaćanja. Kako uspijevate povezati sve te razne discipline?

– Moja nona mi često puta kaže: “Ti si kako tužan Gašo” (tužan Gašo je glavni lik, jedne priče iz 50 godina koja se obrađivala u školi kad je moja nona bila klinka, a taj je lik svom u životu sve isprobavao i ništa mu nije uspijevalo, imao je puno zanimanja, ali na kraju nije ništa napravio). “I znaš da san, samo ča meni gre sve
za rukon”, odgovaram joj. U životu smo često u različitim ulogama, dakle imamo mnogostruke identitete (nekad sam u ulozi umjetnika, ponekad znanstvenika, a katkad i ovčara/stočara…). Ukratko, ne radim razliku između posla i hobija, meni je to sve jedno te isto, možda je
to ključ da sve stigneš.

foto i tekst: glasistre.hr

———–

Dokumentarac o Šuranovom dizajniranju ovaca i njihovim crtežima pogledajte na linku ispod:

Video: ŠuraNoveOvce