Poštovani,
Zovem se Anton Šuran, imam 82 godine i živim u Pazinu. Iako se nikad nisam susreo s dr. Ognjenom Šimićem imam potrebu napisati ovu reakciju.

Ovim riječima započinje pismo koje je  novinaru-suradniku Glasa Istre Antonu Finderleu uručio stariji čitatelj iz Pazina s molbom da ga proslijedi Glasu Istre i Novom listu. Za čitatelje koji nisu upoznati s temom prenosimo posljednji članak iz Glasa Istre, a u nastavku možete pročitati pismo čitatelja u cijelosti.

ŠIMIĆ SKRIVAO LISTE ČEKANJA
NASTAVLJENO SUĐENJE RIJEČKOM KARDIOKIRURGU DR. OGNJENU ŠIMIĆU ZBOG PRIMANJA MITA

Jučerašnji dan suđenja dr. Ognjenu Šimiću, optuženom za 18 slučajeva mita i pranje novca, nastavljen je iskazima osam svjedoka liječnika i osoblja riječkog KBC-a koji su pričali o radu na Šimićevu odjelu. Skoro svi su čuli za priče o primanju novca, ali uglavnom u kuloarima i bez izravnih saznanja. Dr. Šimić je kroz svoja pitanja nastojao pobiti optužbe i dokazati da mu je afera namještena. Tvrdi da nije bilo nikakva novca ni protežiranja pojedinih pacijenata, već je išlo redom koji je odlučivala medicina i trenutne mogućnosti. Poriče da su liste čekanja skrivane i slično.
Dr. Nenad Srdoč, anesteziolog koji je sudjelovao u četiristotinjak operacija, kaže da nije u sukobu sa Šimićem, ali o njemu nije imao baš najbolje mišljenje, zbog niza negativnih priča, ali i zato što se previše hvalio. Jednom su se verbalno sukobili nakon što je Šimić veličao svoj doprinos ratu i stvaranju Hrvatske. Svjedok je dragovoljac, ranjen na fronti, pa mu je zbog tih priča prekipjelo i žestoko je prigovorio Šimiću. Pitao ga je »što se busa u prsa kad je mlatio pare u Njemačkoj dok su oni ginuli na borbenoj liniji, a došao je kad je sve svršilo pa skuplja vrhnje«.

Crv sumnje

Svjedok kaže da je to bio jedan verbalni nesporazum i ništa više, prema doktoru je objektivan, bez obzira na te nesporazume. Više su ga razljutile brojne priče u kojim se pričalo da Šimić prima novac. Posebno kad su ga neki poznanici pitali koliko Šimiću treba platiti. Jednom je za vrijeme dežurstva prolazeći hodnikom na kardiokirurgiji čuo priču pacijenta koji je govorio da je »za ekipu« dao pet ili šest tisuća maraka. Valjda je mislio na operacijsku ekipu, rekao je doktor koji je i sam bio dio tog tima. Vrijeđalo ga je što ljaga pada na sve.
– Bilo mi je strašno jer Šimiću nitko nije ništa mogao. Ljutilo me što će tako do mirovine i nitko ga ne smije dirati, rekao je svjedok, ali odmah i dodao da on za te priče, na žalost, nikad nije imao ni jedan dokaz niti je znao da je netko dao određenu sumu novca.
– Bez dokaza je teško biti siguran, ali u mene se uvukao crv sumnje, rekao je svjedok. Njegovi poznanici koji su ga pitali za »tarifu« nisu dali novac. Posve drugo pitanje je stručnost dr. Šimića, ali i cijelog tima i tog dijela bolnice koji je po njemu bio broj 1 u Hrvatskoj i to ne samo zbog Šimića već i vrsnih kardiologa anesteziologa i ostalog vrlo sposobnog osoblja. Ovaj svjedok više ne radi u KBC-u, sada je u bolnici u Lovranu.

Pričalo se i za druge liječnike

Mlađi Šimićev kolega dr. Josip Španjol pričao je da je s optuženim doktorom sudjelovao u dvadesetak operacija, a od nekih kolega je čuo da se priča o Šimićevu primanju novca. Sutkinja Ika Šarić je inzistirala da opiše kad je to čuo i od koga. Nakon više postavljenih podpitanja i inzistiranja rekao je da su to bili neformalni krugovi i opuštene atmosfere, spominjalo se par tisuća eura, no nitko nije vidio da se daje novac. Rekao je da su bez dokaza to ipak samo priče, da se tako pričalo i za druge. Nakon toga je sutkinja još više inzistirala da kaže tko se spominjao. Na kraju je, pritiješnjen brojnim pitanjima, procijedio da su se recimo spominjala imena doktora Kirina, doktora Eškinje, ali i doktora Jelića iz Zagreba.
Jučer je svjedočio i doktor Igor Medved, prvi pomoćnik dr. Šimića, koji je jedno vrijeme nakon Šimićeva uhićenja i vodio kliniku. Kaže da mu nitko nije rekao da Šimić prima novac. Liste čekanja za operacije vodio je sam Šimić, glavnu listu oni nisu nikad vidjeli. Njima je doktor redovno pokazivao samo one koji su na redu za operacije u tom tjednu. Pacijenti su se javljali dr. Šimiću u njegovu sobu, a ta je soba inače uvijek bila zaključana. Svjedok je u toj sobi bio više puta, ali nikad sam. Opisujući dr. Šimića, rekao je da je bio strog šef, imali su nekih stručnih razmimoilaženja, ali ne i sukoba.
Oko lista čekanja pacijenata lome se važna pitanja ovog postupka, pa su zato i mnogo spominjane jer tužitelji tvrde da ih je Šimić sam vodio praktički skrivao te je tako ljude koji su mu davali novac mogao ubacivati preko reda. Kroz svoja pitanja Šimić je objašnjavao da su postajale prijavnice za operacije, da su bile svima dostupne i da je temeljem toga svatko od liječnika mogao napraviti listu. Dr. Medved je na pitanje svog nekadašnjeg šefa rekao da je postotak smrtnosti danas za oko 1,5 posto veći nego dok je Šimić bio šef, ali je dodao da su sada u pitanju teži pacijenti. Na pitanje Šimićevih advokata Medved je odgovorio da mu ni Šimić ni itko drugi nikad nije nudio da sudjeluje u podjeli nekog novca. Ovo pitanje Šimićevi odvjetnici su postavili većini glavnih liječnika kako bi pokušali dokazati da su netočne jučerašnje optužbe dr. Župana koji je rekao da mu je Šimić nudio podjelu novca od pacijenata.

Što ću ja, nemam novca za operaciju

Vrlo sličan je bio i iskaz dr. Miljenka Kovačevića, koji je do 2004. radio na kardiokirurgiji i uz dr. Medveda bio drugi glavni Šimićev pomoćnik. Nije čuo da Šimić prima novac, liste čekanja nije vidio jer ih je vodio šef. Uz mali osmijeh Šimića je opisao kao autoritarnog šefa.
Svjedočila je i glavna sestra tog odjela Marinka Vlah. Ni ona nije vidjela glavne liste čekanja jer ih je vodio dr. Šimić. Čula je priče o primanju novca, sjeća se jedne žene s Lošinja čiji je muž završio u bolnici, a ona je sva uplakana došla sestri i pitala: »Što ću ja, nemam novca za operaciju«. Ženi je objašnjavala da je osigurana i da joj ne treba novac. Nakon što se vratila s godišnjeg odmora, neke kolege su joj pričale da je dolazila jedna kolegica iz bolnice i pitala kad Šimić radi i koliko mu novca treba dati za operaciju.
Nakon glavne sestre, jučer je svjedočila Ana Zečković, za koju se ispostavilo da je upravo ona ta kolegica s urologije koja se raspitivala. Potvrdila je da je prijateljica Ljerke Krajnović, na čiju je molbu provjeravala radi li Šimić, ali kaže da nije pitala koliko novca uzima za operacije. Tvrdi da je prijateljicu odgovarala da daje novac, ali je ona nakon pogoršanja očeva zdravlja u očaju odlučila učiniti sve samo da ga spasi. Čula je za priče o uzimanju novca i to ne samo za dr. Šimića, a kaže da su u konačnici to za njega pričale i njegove kolege. No, ogradila se da su to ipak samo priče za koje ona nema dokaza.

Pismo čitatelja:

Poštovani,
Zovem se Anton Šuran, imam 82 godine i živim u Pazinu. Iako se nikad nisam susreo s dr. Ognjenom Šimićem imam potrebu napisati ovu reakciju. Pošto navodna afera uz svoj „crescendo“ vodi i prema epilogu, potrebno je da se uz naše razmišljanje podsjetimo dr. Ognjena Šimića, kardiokirurga zaposlenog u KBC Rijeka. Dakako, u lisicama kojeg su nam mediji često predstavljali i još uvijek predstavljaju, kao jednog od trenutno vodećih liječnika korupcionaša.

Koliko ima dima, a koliko vatre ostavljam da utvrde istražitelji. O toj vatri, svejedno da li je tinjajuća ili rasplamsana, polaze moja razmišljanja. Naime, moje je uvjerenje da (ne)djela koja se pripisuju dr. Šimiću nemaju obilježja mita i korupcije jer je dobrovoljna gratifikacija i cijena za dobivanje ekskluziviteta nad operaterom utemeljena na zahvalnosti i na rezervaciji usluge jednog renomiranog kardiokirurga koji je ulijevao veliko povjerenje u sretan ishod određenog operativnog zahvata, a što se je u praksi i potvrđivalo.

Može se i naglasiti da su ti kupci ekskluzivnosti, posebni pacijenti – ovisnici koji trebaju jednu psihofizičku garanciju za svoje smirenje u tim teškim predoperativnim trenucima. Takvog pacijenta koji je odlučio dati svoju novčanu ili drugu materijalnu naknadu, ne bi bilo uputno niti moguće odvratiti od nauma, jer u takvom pacijentu nastaju i zahvalno – pozitivne, ali ako je odbijen u svojoj namjeri i krajnje negativne psihofizičke promjene koje su presudile za ishod operativnog zahvata. Odbiti takvog pacijenta značilo bi bitno utjecati i otežati rad kirurga i stanje pacijenta. Dakako, da većina pacijenata ne treba takve posebnosti, oni vjeruju medicini, vjeruju liječnicima i relativno mirno čekaju i dočekuju vrijeme za operaciju. Iz te široke lepeze različitosti kao karakteristične možemo izdvojiti i pacijente koji na svoj način vrednuju dobivenu uslugu i zaključuju da su naši liječnici u znatno lošijem ekonomskom položaju, kao i u lošijim uvjetima rada od liječnika u razvijenim i bogatijim sredinama pa žele sa jednom primjerenom rekompenzacijom izravnati taj disparitet. Ako to ne učine osjećaju se nelagodno kao svojevrsni nepošteni pacijenti. Druga je stvar „mito i korupcija“ koja načelno nema svoje pokriće u radu, već u jednom potpisu, u jednom lobiranju ili još manje u jednom migu oka, kada osoba ništa ne ulaže, a mnogo dobiva, što je neuporedivo s ulogom jednog kirurga koji se mora maksimalno i stručno angažirati.

Opravdavam takvo darivanje i izdatke za rezervacije koje imaju svoj ekvivalent u radu, pogotovo, visokostručnom radu.
Takvi pojedinci (primatelji) na taj način opravdano valoriziraju svoj rad, talent i hrabrost, što je u određenim uvjetima pravo i obveza prema sebi i obitelji. Kreativnost i sposobnost se brzo, a ponekad i naglo istroše i u najboljem slučaju u zasluženu mirovinu će ići s tri do četiri tisuće kuna. Stoga smatram da je insistiranje na protuzakoniti rad i neetičko ponašanje dr. Šimića pretjerano pogotovo u to „novo doba“ kada je svatko odgovoran za svoje zdravlje, cenzus i sreću. Ako pak treba, iz društvenog aspekta nekako pak sankcionirati taj njegov rad – to mogu učiniti, ako smatra za shodno njegov poslodavac i to, ako mu je učinjena šteta.
Dakako, to mogu i svi njegovi pacijenti zajedno ako nisu zadovoljni s njegovim radom. Dobro bi bilo da u takvim slučajevima budemo praktični, produktivni i efikasni na način da slučaj postane izvor određenih prihoda (poreza, sudioništva i drugo) tako da sačuvajući integritet čovjeka koji voli i zna raditi, postaje izvor kontinuiranih prihoda poslodavca i države. To sankcioniranje ne bi spadalo u nadležnost krim policije i sudstva jer to onda liči na demagogiju, a ne na pravdu, jer mito i korupcija su drugačije i drugdje. Inače, pacijenti s uvrlo zadovoljni, kaže anonimna anketa – zadovoljni su i oni koji su darivali i oni koji to nisu – što treba više!?

Kuloarske, medijske i sve druge spekulacije i o iznosu dobivenog novca i drugih materijalnih vrijednosti, koje se procjenjuju na 300.000 eura ne impresioniraju. Ako povučemo neke paralele, takav stručnjak pod određenim okolnostima, zaslužio bi višestruko, pogotovo, pri kraju svoje karijere. Vjerujem da je dr. Šimić svojom produktivnošću premašio normative struke, a svojom stručnošću uzdigao renome KBC Rijeka.

Eskulap i Hipokrat mogu biti zadovoljni jer zadovoljni i pacijenti, a za pretpostaviti je da će to biti i ubuduće. Ako se osvrnemo unaokolo, ni elementi legaliziranih djelatnosti većine usluga ne pružaju nikakvo olakšanje. Dapače, visoke cijene pritišću nas sa svih strana; slobodno tržište svih vrsta usluga, advokati, menađeri, predsjednici, direktori, savjetnici političari, državna uprava, bilježnici, profesionalci, mešetari itd. enormno i neproporcionalno opterećuju standard građana. Liječnička je profesija u ime socijalne države van takva kretanja – pod strogom kontrolom i u jednom stalnom donatorskom odnosu.

Privatno zdravstvo u razvoju je i ne pruža dovoljnu garanciju, pogotovo, u složenim garancijama. Do donošenja potrebne regulative osjeća se potreba za tolerantnošću. U tim iznimnim odnosima pacijent – liječnik prisutna je jedna svojevrsna zakonitost ekvivalentnosti koja anulira bilo čije prednosti i kvalifikacije. Darivanje je svojevoljno i u tim specifičnim sami pacijenti to čine individualno (provokacije isključene). Prema svojem kulturnom, socijalnom, civilizacijskom i uljudbenom standardu određuju način i visinu svoje opredmećene zahvalnosti. Prema mojem opažanju praktična pojavnost opisanih ponašanja pacijenata su više iznimke i želje nego pravilo ponašanja i ne predstavljaju neko alarmantno društveno kretanje koje ruši principe rada zdravstva već ih u određenom djelokrugu vrednuje i oživljava. To je inicijativa koja će u određenoj mjeri uvijek postojati kao dopuna, korektivi prilagodba, pogotovo u uvjetima jedne pasivne i dezorijentirane zdravstvene djelatnosti i vrlo raširene hipohondrije pacijenata. U takvim uvjetima prihvatljivo je to uobičajeno honoriranje jer nas upućuje da je ta suplementarnost pozitivan element koji je i u raspravljenom predmetu dr. Šimića u riječkom KBC – u povećana produktivnost i kvaliteta rada.

Ta elementarna i pozitivna vrijednost koja je prisutna u „svemu zemaljskom“ bazirana je na jednom prirodnom i logičnom reciprocitetu, ali zbog svoje nelegalnosti većinom ostaje zapretena i nepoznata jer nije aktivirana. Zbog toga jedva ostajemo u prosjecima, što nije loše, ali je nedovoljno i nepravedno. Pored svega u slučaj dr. Šimića, pretjerano smo revni i kod navodnog pranja novca u raznim bankarskim institucijama, ia ako je to normalni i uobičajeni način da, donekle, osiguramo vlastitu imovinu.

Uz blaže ograničavanje podržavam i apsolviram sve osobe koje su se našle i koje će se naći u ovom uvjetno kontroverznom poimanju liječničkog i pacijentovog ponašanja. Ako će mito i korupciju i dalje predstavljati (što ima i naznaka) čokoladica od 100 (stotinu) grama nećemo daleko stići – naše će zdravstvo ostati bez kadrova ili s anesteziranim i teroriziranim kadrovima. Zdravstveni kadar u pojedinim specijalnostima zaslužuje poseban tretman i svakodnevno priznanje i zahvalnost. Amerikanci cijene pulske liječnike, navodi Glas istre i Metro Express što kod liječnika izaziva divljenje Amerikanaca. Taj kvalitativan suplementaran atribut, ta kvintesencija jedne profesije nama ostaje pretežno nepoznata i selektivna kategorija, ali ipak i cilj kojeg treba dostići putem jasnih poruka, modela, kao i pravilnim vrednovanjem naših visokostručnih zdravstvenih profesionalaca.

Srdačan pozdrav,
Anton Šuran