Reciklaža je ovoj vlasti zadnja rupa na svirali!
Koordinator Istarskog grozda Damir Radnić veli da je usvajanje županijskog plana gospodarenja otpadom obično silovanje demokracije jer stranke pozicije nisu u obzir uzele niti jednu primjedbu ni prijedlog oporbenih vijećnika. Razgovarali smo s njim o problematici Kaštijuna. Na samom početku je naglasio da je studija utjecaja na okoliš korištenja RDF-a, koju je 2006. godine naručila tvrtka Holcim iz Koromačna, glavni uzrok kompletne problematike zbrinjavanja otpada na istarski način, pa tako i svih nesuglasica vezanih uz planiranu lokaciju budućeg regionalnog centra za gospodarenje otpadom na Kaštijunu.
– Zašto je upravo ta studija sporna u cijeloj priči o budućem regionalnom centru?
– Zato što sav zapadni svijet polako napušta tehnologiju spaljivanja RDF-a u cementarama te ju seli u tranzicijske zemlje. Napredna Europa napušta koncept izvlačenja iz smeća gorivog dijela i njegovog kasnijeg spaljivanja u cementarama i korištenja kao gorivo, i posvećuje se selektiranju otpada i reciklaži. Svi znamo da se spaljivanje RDF-a naplaćuje, što direktno poskupljuje zbrinjavanje otpada u kućanstvima. Isto tako znamo da se to gorivo mora pripremiti i obraditi za spaljivanje, što također košta, jer u tom se procesu troše struja, nafta, mehanika, što u konačnici osjetno diže cijenu zbrinjavanja otpada.
Spaljivanjem RDF-a u cementarama u okoliš se ispuštaju štetni sastojci, a nažalost još niti jedna cementara u Hrvatskoj nije dovoljno nadzirana da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi ispušta li u zrak štetne sastojke. Tim više što su poznata upozorenja brojnih stručnjaka da se kod spaljivanja RDF-a u zrak ispuštaju izuzetno štetni dioksini i furani. Nakon što je 2006. donesena studija o korištenju RDF-a u cementari Holcim u Koromačnu, na samom početku 2007. godine u Pulu dolazi Holcimova tvrtka kći Ecorec koja se bavi prodajom postrojenja za proizvodnju RDF-a iz otpada.
Tu počinju problemi jer jasno je da se zbrinjavanje otpada na razini županije počinje rješavati tako da se pogoduje interesima multinacionalnih stranih kompanija. Činjenica je da se ostvarenje ovakvog plana zbrinjavanja istarskog otpada s MBO tehnologijom i proizvodnjom RDF-a u županijskom regionalnom centru Kaštijun pojavljuje ubrzo nakon plana i želja Holcima da spaljuje RDF.
S Miletićem kreću nagle promjene
– Sada govorite o RDF-u. Što vam je zapravo sporno – lokacija ili tehnologija? Zašto niste bili tako glasni kada je vaša stranka (ISDF) bila na vlasti u Puli?
– To sam bezbroj puta ponovio. Obična je laž da smo mi mogli, a nismo reagirali. Nismo imali na što reagirati kada se je u to vrijeme radilo isključivo na početku sanacije Kaštijuna te na njegovom proširenju za nekoliko hektara da bi i ubuduće mogao služiti zbrinjavanju otpada isključivo Pule i Puljštine. Istina je da je prema neslužbenoj studiji gospodarenja otpadom Istarske i Primorsko-goranske županije iz 1996. godine Kaštijun 2002. ušao u županijski prostorni plan kao »centralno odlagalište«. I to je bilo to, samo tom jedinom rečenicom je bilo definirano da će Kaštijun biti centralno odlagalište. Tada se uopće nije govorilo, niti je itko znao nešto o novoj površini od 35,5 hektara, a kamoli o MBO tehnologiji i spaljivanju RDF-a, kao što nitko tada nije znao da bi se na Kaštijunu trebalo trajno zbrinuti preko 1,5 milijuna tona otpada samo iz Istre.
– Kada ste saznali da je u planu uvođenje po vama sporne MBO tehnologije i spaljivanje RDF-a?
– Javnost Istre tek krajem 2007. za vrijeme javnih rasprava o tek objavljenoj »Studiji utjecaja na okoliš Kaštijun« saznaje što joj se zapravo sprema. Tada se prvi put spominje MBO tehnologija s proizvodnjom RDF-a i mogućnost njegova spaljivanja u cementari Holcim u Koromačnu. Čak je i prvi gradonačelnik Pule u sadašnjem mandatu IDS-ove vlasti Valter Drandić nastavio putem kojim smo mi krenuli. Tek nakon što ga je zamijenio Boris Miletić naglo dolazi do promjena. Umjesto da se čvrsto postavio i rekao da je Kaštijun zreo ne samo za sanaciju, već i za zatvaranje, Miletić bez suglasnosti Gradskog vijeća u ljeto 2007. potpisuje dokument u kojem je stajalo da će Pula svoj otpad zbrinjavati u budućem županijskom centru na Kaštijunu.
Također, u studiji iz ’96. govorilo se da je Pula samo transfer-stanica istarskog smeća na putu u spalionicu u Primorsko-goranskoj županiji. To je totalno suprotno onome u što nas danas žele uvjeriti jer danas sve to treba ostajati u Istri, a prema planovima zbrinjavanja otpada Primorsko-goranske županije, i njihovo smeće, iz kojeg bi oni kao i mi trebali izvlačiti RDF, također će se spaljivati u cementari Holcim u Koromačnu.
Čakovec je u odnosu na Istru u 22. stoljeću
– Nije li otvaranje regionalnog centra neminovno? Naime, sve županije će na svojim područjima morati imati jedan centar za zbrinjavanje otpada.
– Na sjeverozapadu Hrvatske čak četiri županije rade jedno zajedničko odlagalište koje je čak do pet puta manje od našega u Istri, a ono je predviđeno za čak 500 tisuća stanovnika, dok Istra ima oko 200 tisuća stanovnika. Dok se za Kaštijun planira utrošiti više od 70 milijuna eura, za spomenuto odlagalište će se potrošiti oko 70 milijuna kuna, a ne eura. Stoga ne znam jesmo li mi blesavi, ali razlika u cijeni je neopisiva. Grad Čakovec je po pitanju zbrinjavanja otpada za Istru 22. stoljeće, a mi smo nažalost za njih još uvijek 19. stoljeće.
Oni se, za razliku od naših županijskih stručnjaka, koji su samo politički poslušnici i ispunjavaju zahtjeve političkih dogovora, doista brinu o gospodarenju otpadom. Da je aktualnoj vlasti stalo do građana, ne bi vodila izaslanstva u Italiju i za to potrošila 86 tisuća kuna, već bi ih vodila u Čakovec ili Krk gdje se otpadom gospodari na način koji je svima prihvatljiv. Reciklaža je prva i osnovna točka zbrinjavanja smeća, a mi umjesto toga idemo na spaljivanje. Nažalost, ovdašnja se vlast prema reciklaži odnosi kao da je zadnja rupa na svirali.
– Koji koncept zbrinjavanja otpada je po vašem mišljenju prihvatljiv?
– Reciklaža i samo reciklaža. Zašto i mi u Istri ne bismo primijenili ono što rade u Čakovcu? Taj grad doista brine o svojim stanovnicima i na to troši jako malo novca. Oni kućanstvima dijele vrećice u kojima se nalazi 10-ak vreća za selektiranje otpada – primjerice za metal, papir, plastiku, staklo, zeleni otpad, tonere, i sve rade na principu primarne selekcije. Kada se te vreće napune u kućanstvima, to se odvozi na odlagalište, a cijena odvoza otpada po jednoj obitelji danas je manja za 15 posto nego u Istri. Mi danas na Kaštijunu samo prekrivamo vlastitu sramotu. Na gomile smeća samo smo navukli metar zemlje, stavili folije i napravili oborinske kanale.
Izvana to izgleda slično kao i u Čakovcu, no razlika je u tome što je taj grad sve smeće izvukao iz starog deponija, a radi se o nekoliko stotina tisuća tona i do sada su polovicu tog izvađenog smeća uspjeli reciklirati te ga ponovno odlažu na deponij koji su doista uredili po svim pravilima struke. Kad bismo mi u Istri radili po ovakvom principu, nama bi u konačnici, od današnjih 120 tisuća tona otpada godišnje, za trajno zbrinjavanje ostajalo između 10 i 12 tisuća tona, i to bez spaljivanja.
Za reciklažu nužna politička volja
– Svjesni ste da je otvaranje županijskog centra za gospodarenje otpadom neophodno, no ne želite da to bude u Puli. Biste li tako mislili da živite, recimo, u Labinu?
– Gdje god da živim, ja sam ipak djelomično osviješten građanin i maksimalno bih se protivio da se smeće iz cijele Istre dovodi na Kaštijun. Možda bi pet posto sredstava koja se žele ulupati u Kaštijun trebalo potrošiti u osvještavanje i stimulaciju građana da bi ubrzano prihvatili odvojeno prikupljanje otpada. Uspjeh u primarnoj selekciji i reciklaži moguć je samo uz dobru političku volju koja nama nedostaje. Naravno da je županijski centar potreban za 5, 10 ili 15 godina, ali nikako ne na predloženoj lokaciji i ne ove veličine. Ne može me nitko uvjeriti da Istra proizvodi više smeća od četiri županije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a čiji će se centar protezati na svega 12 hektara i gotovo je pet puta manji od našega.
– Koju lokaciju predlažete?
– O njoj prvenstveno treba odlučiti struka. Mora se voditi računa o vodozaštitnom području, kao i o troškovima transporta. Možda bi i neki gradovi ili općine u Istri imali interes da se na njihovom području izgradi centar. Nažalost, to ne znamo jer županijske vlasti nikada o tome nisu razgovarale s lokalnim samoupravama. Možda je ekonomski opravdanija lokacija u središnjoj Istri jer se nalazi blizu Ipsilona, a naseljenost je desetak puta manja nego u Puli i Medulinu. Županijski prostorni plan je donesen 2002. i otad se mijenjao već šest puta, pa i Ustav se mijenjao više puta. Pa nije valjda prostorni plan Sveto pismo da ga opet ne možemo promijeniti. Žalosno je što ga vlast mijenja samo po zahtjevu svojih privatnih investitora. Zašto ga ne bi mijenjala i zbog dobrobiti građana i kvalitete življenja?
– I da se ide na pronalazak nove lokacije, što u međuvremenu s otpadom?
– Dok se ne riješi nova lokacija, postojeća istarska odlagališta koja će postati transfer-stanice i dalje mogu funkcionirati do 2011. godine. Predlažemo recikliranje odmah i sada u svim gradovima i općinama Istre. Ne figurativno i ne operetno kao danas na Verudi u Puli, nego krajnje ozbiljno. Na sanacije, ali i proširenja šest sadašnjih istarskih odlagališta (bez Kaštijuna) u zadnjih nekoliko godina utrošeno je oko 400 milijuna kuna i ona mogu mirno i sigurno služiti svojoj svrsi do izgradnje novog županijskog centra, pa bilo to za tri, četiri ili pet godina.
Neka od njih svojim su proširenjima bila predviđena za rad sljedećih čak 30-40 godina. Sva ona trebaju poslužiti u tom prijelaznom periodu, a u konačnici ona mogu biti sanirana i zatvorena. No zašto bismo se mi strogo trebali držati 2011. kao godine zatvaranja svih odlagališta u Istri, osim županijskog, ako je čak 400-500 milijuna kuna utrošeno u proširenje tih odlagališta? Nova lokacija budućeg županijskog centra može se odrediti i staviti u prostorni plan u roku od godinu dana.
Danijela Bašić Palković
www.glasistre.hr
Jakovčićev politički teror
– Činjenica je da su predstavnici Istarskog grozda podvrgnuti političkom teroru, a tu mislim na sustavno vrijeđanje i nazivanje raznoraznim pogrdnim imenima po novinama i drugim medijima. Župan Jakovčić nas naziva političkim marginalcima i gubitnicima i govori neistinu kada kaže da smo svi sve znali. Putem središnjica nacionalnih stranaka on također vrši pritisak na lokalne ogranke tih stranaka da bi istupile iz Grozda. Govori da Grozd čine krajnja ljevica i desnica, a s druge pak strane predsjedniku Mesiću predlaže Vladu nacionalnog jedinstva, koja neminovno sadrži stranke lijeve i desne orijentacije. Dakle, ono što vrijedi za Hrvatsku, ne može vrijediti za Istru!? Prvi ću se ispričati županu za sve neugodnosti ako sam mu ih svojim istupima prouzročio ako konačno on pokaže dobru volju i posluša stvarni interes istarskih građana i odbaci sadašnji upravo doneseni Plan gospodarenja otpadom Istarske županije do 2015.
Do 2025. planira se reciklirati svega 23 posto otpada
– Usprkos tome što ćemo do 2025. godine potrošiti preko 100 milijuna eura na zbrinjavanje otpada, Istarska županija do tog razdoblja planira reciklirati svega 23 posto otpada. Za taj iznos mi ćemo reciklirati svega 23 posto, dok Čakovec već danas reciklira gotovo 60 posto, a Krk je već danas na 25 posto, što je županijski plan tek za 17 do 20 godina.
Možda je nekome i interes imati centralno odlagalište
– Ministrica zaštite okoliša Marina Matulović Dropulić rekla je »da se u godinu dana može istražiti čak pet potencijalnih lokacija«. Možda se to odnosi na pet zainteresiranih lokalnih uprava koje bi bile stimulirane s 30 posto iznosa potrebnog za zbrinjavanje tone otpada. Također, možda je nekome u Istri interes zaraditi dodatna dva milijuna eura godišnje za svoj proračun. Na potezu od Labina do Poreča čak nekoliko tisuća hektara nije vodozaštitno područje, dakle mogućnosti ima dovoljno. Pula i Puljština mogle bi i dalje zadržati Kaštijun kao privremenu lokaciju odlagališta, ali samo do izgradnje novog županijskog centra na novoj lokaciji.